Usliši glagoli moje
Ako ne bude drugačije, neka se zna da ovo pisah za sedam učenika časne sestre Cecilije, 208 preostalih župljana prijedorske župe, tri ubijena župnika u Prijedoru i jednog drvenog Isusa bez ruku.
Trebalo je to napisati da uspokojim dušu za mračnu smrt sestre milosrdnice Cecilije (Pave) Grgić iz Presnača nadomak Banje Luke, za njenih sedam preživjelih učenika koje je podučavala vjeri, za župnika velečasnoga Filipa Lukendu koji pogibe od ruku četnika te iste noći 12. svibnja 1995. godine. Možete i vi doći u Presnače usred opustošene Posavine, pogledati Spomen-sobu ovih svetih ljudi i kleknuti pokraj kamena na kojem su još neizbrisivi tragovi njihove krvi. Čudom su sačuvani jer nisu ih samo ubili, nego su ih i zapalili. A već je crkva bila razorena… Sačuvan je dio spaljene sobe i portreti žrtava koji se pridružiše dugačkom nizu ubijenih svećenika i časnih sestara. Kako se to dogodilo u kasnoj godini rata kada ubojice nisu više dvojili o svojoj pobjedi, jer protjerali su preko stotinu tisuća Hrvata, ima samo jedno objašnjenje: ubojstva i pljačke su identitetski krvožilnik tih mračnih krvnika.
I dok nam sada već minuli biskup Komarica otvara vrata u Spomen-sobi, pitamo se što čeka novoga biskupa Željka Majića. Ono vjernika što je preostalo, što nije ušlo u mrak šuma i nije ponijelo štapove za bijeg, moraju biti njegova uzdanica, djeca i nada. Sada još stoji Spomen-soba u Presnačama, ali nikada ne znaš tko će se naći da zabrani zapis, da spali i tu sobu kao i tisuće drugih.
A uvijek ima netko tko brani pravom jačega, kao što je to slučaj u Varaždinu. Nemilo je to i još uvijek nerazriješeno pitanje podizanja jednostavne spomen-ploče u Varaždinu. Pisali smo o tome: na rodnoj kući časne sestre milosrdnice Lipharde (Josipe) Horvat zapis o njezinoj smrti smeta gradonačelniku nekom Bosilju koji slijedom svojih komunističkih partijskih tragova zabranjuje da se ta ploča podigne jer na njoj piše da je nesretna sestra bila odvedena po nalogu komunističkih vlasti 15. svibnja 1945. i bačena u jamu Jazovku. E, to mu smeta. Tko si ti, Bosilju, da sudiš po drugi puta nevinoj žrtvi? Ne samo da ne znamo za grob jer jama je duboka, nego ne smijemo se ni pločom sjetiti jedne ponizne i skromne duše iz hrvatskoga grada u kojem ste se, drugovi, sjatili i nakon svih godina naše strpljivosti da se povijesne i zgažene nepravde isprave, opet podigli na sve četiri pa prijetite. A kad biste mogli, kad biste bili sigurni da nas možete bez kazne ubijati, nemam razloga ne vjerovati da to ne biste činili kao i te kobne godine propasti.
I dok tako slušam misu iz Prijedora i gledam novoga biskupa Majića koji je pošao služiti svoju prvu biskupsku misu baš u Prijedor, kažu nam da je tu preostalo samo 208 župljana poslije pokolja i progona u posljednjem ratu. Služba Ti, moj Biskupe, ne će biti laka! Ali vidim da su oko tebe od početka Tvoje službe čestiti ljudi, od kojih su neki preživjeli rušenja svojih crkava i bijeg pred četničkim nožem, kao biskup Vlado Košić. Pa tu je časni fra Tomislav Glavnik koji brine o Caritasu, biskup Ivica Šaško, nadbiskup đakovački Đuro Hranić, isusovac Dragan Majić, sve ili naši učenici ili prijatelji još od kraja sedamdesetih godina.
Uz mnoge druge i oni položiše ruke na glavu novoga biskupa, a meni još naviru uspomene na putovanja Bosnom koja me boli od kad uronih u dubinu njenih hrvatskih prežitaka. Kao najjači simbol ostaje nakon svega veličanstveni starac fra Buljan iz Kreševa, njegova dugačka košćata ruka koja nas je blagoslovila i koja mi dade iskaznicu te postadoh kneginja kraljice bosanske Katarine, pod brojem 1104. A bješe godina Gospodnja 1998. U kasnu jesen.
Koliki dobri i brižni ljudi dođoše u moj život, ispuniše svoj zadatak i podariše mi nade da će dobrota i slava naših napora potrajati dok bude i nas i djece naše! Čuvali su hrvatski jezik koji i danas zvoni u pravilnim naglascima, u urednoj sintaksi i nastojanju da se jezik ne zagadi tuđicama. Koliko god se može. A on, taj naš hrvatski jezik, pokazuje se otpornim, žilavim bićem bez obzira na vjekove svoga hoda; brodi on kroz mutne rijeke iz turskoga ili srpskokraljevinskoga doba, odupire se patvorinama komunizma i čuva svoje osobite boje glasova.
Svi su sijedi koji sa mnom bijahu mladi. Imali smo griješne i krotke, smione i nadobudne misli i snove, ali čini se da su oni u klancima bosanskih i hercegovačkih rijeka i potoka najdosljedniji, nikada ne odustaše od vjere i naroda. Pa i kad su morali napustiti kućni prag i otisnuti se u tuđinu, do Hrvatskoga Groba u Slovačkoj, pred najezdom uvijek podle i nemilostive turske sile, ostajali su u znaku vjere i hrvatstva. Tako legendarni isusovac pater Fedinand Takač vidi u sjećanju majku koja polaže svoje ruke na njegovu dječačku glavu i stoji u dugačkoj bijeloj haljini na zemljanom podu njihove seljačke kuće u Hrvatskom Grobu. A vani dani i noći komunizma. Ona ima riječi kletvenika, majka ima snagu koju on u suzama ispovijeda nama tu u Zagrebu nakon dugih desetljeća. Ona je pouzdanje, i od njega se očekuje pouzdanje, kao i od novoga biskupa Majića, rodom iz Drinovaca, koji su uvijek davali službenike Božje. Od tih se službenika očekuje snaga, oslonac i duhovno vodstvo, jezik i dragocjeno čuvanje prastarih zapisa neiskvarenih novim ideologijama, pa makar dolazile iz srca kršćanstva.
Bosno moja, što ja imam s tobom? Bože naš, usliši glagoli moje… vapio je davni putnik bježeći pred neprijateljem… vrati me na prag mojega doma…
Nevenka Nekić
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.