Pudranje nosa

Ustarijim filmovima često se pojavljivala scena kad dama najavi da ide napudrati nos. To se obično događalo ako se gospoda koja dogovaraju poslove zapletu u sumnjive razgovore ili još opasnije pa se dama osjeća nepozvanom ili čak prestrašenom da tome prisustvuje. A možda su joj i savjetovali da ide napudrati nos. Danas je to rijetka scena, ali njeno značenje ima trajnu vrijednost i tumačenje. Ono može biti raznoliko, a jedno je i ovakvo: ne sviđa mi se ova scena ili ove riječi pa ću izbjeći biti svjedokom. (Recimo: cijela jedna stranka u nekom parlamentu napušta isti kad joj ne odgovara moguće odlučivanje i idu svi zajedno napudrati nos!) A može i ovako: vidim da je to obično smeće i zato zatvaram TV program jer mi vrijeđa um.  Odustajem zbog opasnosti da moram reći svoj sud o nedokučivom nasilju nad razumom! Idem napudrati nos!

Nije uvijek lako napudrati nos tj. napustiti neku scenu koja se odvija na  malom ekranu i  zaista čini nasilje nad razumom. Zapanji te drskost i nečuvena prostota koja podilazi najnižim nagonima, onima koji su već dosegli „dno dna“, kako bi rekla jedna mlađahna borkinja za vlast, koja inače često pudra nos! Kao totalni nestručnjaci za suvremenu glazbu, ničim izazvani, odlučili smo otvoriti uprizorenje glazbenoga natjecanja za „Doru“  i to u trenutku kada se bližio najvažniji podatak: ime onoga koji je dobio čast zastupati RH. Taj zvuk riječi „zastupati RH“ dovoljan je da se prisiliš i na tu suvremenu glazbenu zvučnu kulisu. (Nekome je nemoguće ljubiti zvuk hrvatskoga jezika koji je navodno skupa sa Zakonom „kretenast“, ili je to samo Zakon kretenast?!)

I pred nama se odigrala ne samo glazbena priča, nego i političko-informativna. Dvojica-trojica staraca izboranih lica prekrivenih šminkom iz karnevalske povorke đipaju i puštaju glasove koji dobivaju aplauz. Postigli su dobar uspjeh na visokom trećem mjestu, a iza toga jedan od te trojice ima i poruku za sveopće hrvatsko općinstvo: živimo u državi same korupcije, nepravde itd… a tu je, kaže on, i kraljica pravde koja se bori protiv nepravde… itd. 

Oni će nama osvijestiti sadašnji povijesni trenutak koji svi participiramo pa tako i naša država RH. Oni su stručni za objašnjenje lokalnih ili globalnih procesa i svojim tumačenjima otvorit će nam oči. Oni ne vjeruju u Boga i onih dosadnih Deset Božjih zapovijedi iz kojih i proizlazi poneka! moralna pouka, u kojima nema, doduše, ništa o donjem rublju, ili bolje rečeno o gaćama. O tome je u duhovitom smislu govorio talijanski pisac Guareschi u djelu Don Camillo, kako ipak ne može dozvoliti da se svećenik pojavi nedostojno odjeven, kao i to da zastava nije samo komad krpe. Sve je to njihovo ponašanje sasvim u redu jer ti naši poletarci zakašnjelih godina nisu svećenici niti nose ili uništavaju nacionalnu zastavu mrske im države. To njihovo nevjerovanje nitko nema pravo osporavati. Pa radi se samo o tri starca koji se zabavljaju!

Ali ima nešto čudesno u našim očima, u ljudskom oku. To je najčudesnija tvorevina poslije mozga u ljudskom organizmu. Povezanost oka s mozgom i mišljenjem toliko je složena i nevjerojatna  da, htjeli ili ne, moramo priznati da je Netko unaprijed odredio svrhovitost oka i cijele funkcije i veze s mozgom, da nije nikako moguće kako je sve to nastalo slučajem zbog vanjskih čimbenika i u procesu darvinske evolucije nesvjesnim odabiranjem! Kada biolog promatra čudesno djelo prirode kao i svih živih organizama, mora ostati zadivljen genijalnim rasporedom svih funkcija i u ponajmanjem organizmu. Pa to izdajničko oko odmah gledajući donosi neke prosudbe i pokušava shvatiti evoluciju unazad.

Nikako ne ulazimo u procjene estradne glazbe i teksta ovih poletaraca u staračkim godinama, u njihove doprinose kulturi RH, nismo stručni za to područje. Ima nešto drugo što moramo odbijati od sebe iz jednostavnoga razloga najobičnijega srama kojega ima samo čovjek od svih živih bića (ponekad dresirani majmun!). Starost je tegobna zbog mnogih nedaća, a jedna je i gubitak pamćenja. Neki nesretnici zaborave imena svoje djece, svoje godine, znanja kojima su se ponosili itd. Tako su u stanju izaći na ulicu u donjem rublju bilo ono čisto ili ne. Onda ih obično vode ogrnute nekim dekama u obližnju policijsku stanicu i javljaju rodbini. Do sada nisu nikada ovi nesretni ljudi bili uzorom ni u kojem umjetničkom području.

I sada naglo odlazi u prošlost taj običaj da se u javnim scenama glazbenih natjecanja dolazi u lijepim ili izazovnim haljinama ili muškoj odjeći, da se privlači paunovskim raskošjem ili otmjenošću neke druge vrste. Eto, još prošle godine otvorili su poletarci i letači sezonu gaća i potkošulja, mudantina neuvjerljivo čistih, kao isključivoga senzacionalističkoga performansa, kako to gordo zvuči, na otvorenoj sceni. Najbolje je da se stalno ističe gerijatrijski pogled na bestidne predjele u donjem rublju, koje je scensko otkriće zasmetalo i voditelju Dušku našemu, pa je zavapio pomalo frfljajući jezikom da to treba pokriti jer to gleda i njegova mama! Ne samo njegova mama, ne samo njegova djeca, ne samo neki drugi koji ipak još drže do stida i intime!

Starost je tegobna zbog mnogih nedaća, ali neki postupci poletaraca nisu bili krajnji rezultat starosti. Poletarci su uzeli maha, jedan osobito, pa održali lekciju naciji o stanju u njihovoj državi, oni kažu našoj, a sve je u toj državi podlo, korumpirano i gnjete kraljicu morala i pravde koja sjedi u pilećoj suknji na nekoj kištri i maše batom iliti macolom ponad naših glava. Razvlači napumpane usnice i domahuje razdraganoj publici. Haj, haj, uživaj, širom šajke a Dunavom čeze!

A nama se pričini da smo opet usred rata u Zenici, pred nama pusta ulica, a umjesto sve te nedostojne i prostačke scene, vidimo dječaka  koji trči ulicom i drži hlačice jer su mu se pokidali tregeri. Da mu hlačice ne padnu. Dijete bilo stidno.

Nevenka Nekić 

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.