Hrvatska na raskršću

I to nije prvi puta. Kao da se u magli globalističkoga ludila gubi onaj san Viktora Vide, moga dragoga bokokotorskoga pjesnika koji se u tuđini umorio i otišao svojevoljno iz života, san u kojem je vidio Hrvatsku kao vilu na visu sjajnoga glečera, a prljavi valovi ne dosežu ni podnožje. Nevenka_Nekic_05

Zahvatilo nas ludilo traganja za ustajalim lešinama jugosramije (kako ju je zvao također bokokotorski pjesnik Vjenceslav Čižek, kojega su oslijepili u Zenici drugovi koji čine temelj komunističke suvremene tzv. ljevice, što se odjenula u sprdnje od stranačkih odijela tobožnje moderne demokracije), pa sve više jurišamo prema beligradu i bacamo čeznutljive poglede u prolazu. Ni pevaljke ne možemo propustiti, čak u Savu skačemo?, ali tamo se mora ići! Nedavno su o našem i vašem, mojem trošku, tako dva klipana s HTV uzjahala konje vrane i krenuli od amo do Crnoga mora. Moraš bre preći i Srbiju i kako ništa ne znaju, ili imaju cenzorskoga arbitra, laprdaju onih pedesetak riječi koliko znaju, ostalo je pejzaž. Netko to debelo plaća. Svi šute. Gase urbani intelektualci, pa i akademici, a osobito vlast, ministarstva, sve plamičke koji su još preostali iz 1991. Ukinuli su list Hrvatsko slovo, Marulić i ostade samo Hrvatski tjednik (Zadar), ali i njemu prijete. Ostali pišu umjereno i koncilijantno k'o u salonu neke madame prije Francuske revolucije.

Dujmovića ne žele u Društvu hrvatskih književnika: napisao čovjek 10 knjiga, dvije kazališne predstave, gomilu dokumentarnih knjiga, ali nije podoban. Osobito se buni dama koja se izjasnila u uglednom časopisu HAZiU da je dobila nagradu onomad „Sedam sekretara SKOJ-a” kako bi mogla putovati u mili SSSR. Dame uopće igraju veliku ulogu u suvremenom društvu građanskoga tipa, ne seljačkoga, ne, seljanka ili seljačina treba raditi na OPEGEU, ta tko će sve izorati i nahraniti stoku da dame mogu delikatno i ugodno blagovati!? Imamo dame posvuda. Dolepršale iz Slovenije, Bosne, Srbije i aterirale baš u Zagreb. Ogledale se i vide: najtoplije gnijezdo nalazi se u nevladinim udrugama. Ima ih stotine. Vlada plaća, stranci plaćaju, neki ostarjeli zloduh šorošević plaća. Milijuni se vrte. Imate pravo da vas tri-četiri osnujete plemenitu udrugu, npr. „Zaštita djevojaka iz Sesveta”. Neka netko pokuša osporiti značaj toga rada!tito bakaric Opet je tu usađen mentalitet za kojega smo mislili da je strunuo putem kroz vazda blistavu komunističku eru. Evo, samo jedan mali primjer velikoga i hripavoga tihoga glasa koji su svi osluškivali i kao da govori Bafomet odmah djelovali: kaže taj tihani glas Vladimira Bakarića 1942. u listu „Lički partizan”: „Trujte bunare iz kojih piju vodu, palite kuće gdje stanuju, dižite u zrak njihove magazine. Svaki ubijeni neprijatelj, svaka kap krvi neprijatelja, približava dan oslobođenja. Nemajte milosti prema tlačiteljima. Ubijajte gdje god stignete.” Vidi se pismen čovjek. Ima i stila. Inače, majka mu je završila Učiteljsku školu kod časnih sestara milosrdnica koje su ju i dohranile u staračkom domu. Iznad kreveta stajala je slika Sveta obitelj. I on je dolazio da ju vidi. Ne sliku - majku! Dolazio.

Hrvatska je dobila u glavnome gradu totalno oslobođenje. Onda pa i danas uljegli u sami centar sve neki posve zagrebački likovi domaćih imena: soke, rade, peko, koča, mijalko, živadin i živalji, i tome slična. Dobro, sada su se malko izmijenili pa uhvatili si nadijevati francuska i engleska imena. Neki od njih beli marko u to sretno oslobodilačko doba vrišti i ovako završava govor: „… jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jeste - kuršum!” Crna mu majka koja ga rodila, šaptali ljudi, šaptali pa i ušutjeli.

Sve se nekako uruši, a kuršum ostade i pohara cijelu nam domaju. Imali oni kuršuma u izobilju. Imaju i sada. Evo, čujem da služe vojsku i tu i tamo na utoku Save u Dunav – samo presvuku uniformu kraj Tovarnika.

A nestade Državnoga sabora, nestade Oltara domovine na Medvedgradu, preselio se nalik na betonski prolaz u logor na razinu sadašnjih i prošlih upravitelja ovoga grada; nestade novca prokletoga naziva kuna, one iz grba Slavonije; postadosmo šengenci i jedva čekamo da nam se pridruži bratska zemlja s istoka. Oni nas ljube, osobito naše more, zemlju, otoke, ma tko će sve nabrojiti što im se sviđa.

Čak i naš jezik! Oni kažu nije naš nego njihov! Mi ga nešto preuredili i pokrali učenim jezikoslovcima šumadijskoga tipa. Pa sad tim njiovim jezikom piše Ivan Aralica, kako kaže jedna šušumiga šojka pljucnuvši Ivana, našu ovovremenu Baščansku ploču. Kao u čudu gledam Hrvatski tjednik od 8. prosinca 2022. gdje u auktorskom tekstu profesorice Lili Benčik piše nešto posve drugačije: „Na sajam (Istarski, o.p.) su pozvani mnogi pisci, književnici, redatelji, novinari, ali ne i hrvatski pisci, pa čak ni lokalni pulski koji su imalo domoljubno orijentirani. Nema npr. Ivana Aralice, Nevenke Nekić, Mile Pešorde, Josipa Pečarića, nema Puljanina Ivana Pletikose...” sanjamknjige28Malo dalje navode se imena velikana u našoj književnoj hrvatskoj stvarnosti pozvanih na taj vašar: Boris Dežulović, (onaj što je s kolegama ušao na poznatoj snimci u Vukovar kad su ono pjevali svoju himnu o salati), Miljenko Jergović, Borivoj Radaković, Predrag Matvejević (kao djelo), Srđan Karanović, Viktor Ivančić i još neki istoga stila i ideoloških misli, uvijek dobrodošli, sa stilitom u riječi kojom treba gađati u metu: u Hrvatsku. Ako je branitelj ili neki Hrvat u pitanju kao lik u djelu, treba biti pijanica, nasilnik, ubojica iz zadovoljstva, prljav i grabežljiv. Naravno da podsjeća na ustašu. Ma isti istancijati. Hoda s nožem u zubima i lovi ugrožene manjine, siluje sve što vidi. Čak i one koji su odrezali svoje ženske grudi da budu pravi muškardini, pa se uputili na safari u Afriku preobličeni u nešto. Tako da se osjeća manjak ustaša u Ilici gdje inače vrve.

I što se poštovana kolegica Benčik čudi što nas nema tamo daleko, daleko kraj mora? Moram ipak zahvaliti što me svrstala kraj Ivana Aralice, ali i zabrinuti jer bi me moglo potaknuti na oholost. Onda razmislim i vidim: samo smo jednaki u ponosu, prkosu, nepodobnosti i časti. Sve drugo je samosvojno i nikako ne podliježe istim književnim ili stilskim zakonima. Nema nam kuknjave i mahanja repom. Na njihovu nemilosrdnost i laž, odgovaramo hrvatskom riječi. Kakva je, naša je. Nije ustajala ni što bi rekli komšije bajata, uvijek nova i mlada pa i kad smo stari. Zamislite samo da ja kao posve prozirna i hologramska nepostojana u očima raznih ministarstava i vašarskih urednika, objavih u doba corone 7 knjiga! Istina, neke sam radila godinama, ali dogodilo se njihovo pojavljivanje baš 20., 21., 22. godine. Ima tu debeljuca od 500 stranica, ima i romana, pripovijedaka i povijesnih monografija. Ali to je posve beznačajno za miris šutljive ustajalosti naše službene kritike koja još od prošloga stoljeća traje.

Ali daleko je snažniji dojam ta preobrazba vanjskoga izgleda safarista o kojoj se nitko ne usuđuje pisnuti. O tome nešto sigurno znaju oni iz jednoga zlatnoga mjesta koje se sada konačno proslavlja i svi buljimo u karte da ga možemo locirati.

Vlast k'o vlast. Junačka prsa u obranu svakoga Hrvata pa makar to i ne bio. Oni nemaju predrasuda, nego su odani sluganskim idejama i samouvjerenosti da čine dobro kad brane neobranjivo, a svi drugi koji ne žele takvu rezidbu tijela, obični su govornici mržnje. Jetka Francuskinja Sandra (što dolazi od Kasandra, one nesretnice što ju zaklaše u grčkoj mitološkoj davnini) pipa dno dna ove hrvatske nebrige, gura ruke u mulj i poučava neuku gomilu kako se radi o časnim ljudima koje rulja nije prepoznala. Imam jednu poznanicu dragu baku Janu u Vrbovcu koja je odmah na taj glas o preobrazbi samo digla oči k nebu i prekrižila se. Ona je ta gomila. Rodila sedmero djece i radila na svom OPEGEU od jutra do mraka. Ali to je bilo zaostalo, primitivno i seljački. Baka Jana još vjeruje kao i Einstein da je Bog stvorio nebo i zemlju. O svemiru ne razmišlja. Ima ona svoj grobek kraj svoga Pepota na groblju. Čist joj je dosta!

Naš zbunjeni parlament (ovo je blagi eufemizam) i bizantska demokracija pjeva sentimentalnu tužaljku o nedostojnoj rasprodaji države, nezasitnom bogaćenju, nestalim jahtetinama (ne znam zašto se čude - ta nije li onaj mađioničar Copperfield smotao avion!), blagodatima novoga novca eura. Sabor4Neki spominju i crkve, ovakve i onakve, a neki čak i Papu. Ujedinili se lenjinizam neke junakinje i svetosavlje pa udri. Ima poznatih miroljubivaca manjinske provenijencije koji ne bi ni muvu zgazili. Jedino ih brine što su se popeli strašno visoko na lojtre vlasti pa i sam pogled odozgora na mravinjak gomile Hrvata nije ugodan. Trebalo bi ih reducirati. Te Hrvate. Istina, odlaze, ali nekako sporo. A nikada ne možeš vjerovati da se mogu i vratiti! A što onda? Evo, zar se nisu vratili malobrojni, ali ipak, Židovi i traže svoje otete kuće i stanove? Odmah se uskomešaju novi vlasnici koji su to dobili na dar od države!

O mahnitosti nepismenih koji vladaju javnim glasilima obuzeti egoističnim ludilom o mnoštvenosti istine i pravde, svjedočimo na kojekakvim fejsbukovima itd. To je novo čudo - oni koji o svemu sve znaju. Ma da im daš skalpel u ruke, oni bi se usudili i bubreg operirati. Pa kaj je to? A tek znanje o malim nevidljivim bićima koji nas pokapaju ili uvećani plove našim zaslonima mudrih emisija!!!

Mi nevašarski ljudi snalazimo se kojekako – nađe se donator, istrči neka vrijedna nakladnička kuća, ponešto iskrsne kad se ne nadaš. Prije našega rođenja sklupčala se davna popudbina predaka, čuči u mraku i rastače se poput hirovita dragocjena voća. Ali njeni sokovi natapaju zemlju, zato ona miriši, zato je istinita. Zato ja dajem glas baki Jani i dragom Čipi tamo gore, kraj crkve Svetoga Marka. Oni čine raskrižje, križ na kojem visi Čovjek.

Nevenka Nekić

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Pon, 4-03-2024, 09:42:07

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.