Banja Luka i sestre milosrdnice
Javljam se nakon jučerašnjega (23. listopada 2022.) posjeta Banja Luci koju sam posljednji puta vidjela prije 24 godine. Tada prođosmo kroz taj grad 1998. (u mrklom mraku koji je vladao krajinom bez rasvjete) na povratku s putovanja po Bosni i trodnevnog otkrivanja ostataka naših samostana i tragova hrvatske baštine nakon razornoga trećega rata u onom prošlom stoljeću. I dok u velegradovima Bog ne može čuti molitve od velike buke i galame, (kaže mi pola u zbilji pola u šali, jedan sijedi i dostojanstveni dr. Anto Orlovac, koji je upravo proslavio 50. obljetnicu svoga svećeništva), to se ipak izgleda čuje u tihim predjelima sela i malih prostora u kojima još uvijek prebivaju ostatci naše slave i dobrote.
Povod za moj odlazak u Banja Luku je 150. obljetnica dolaska sestara milosrdnica u Banju Luku – 1872.- 2022. Iz programa velike i dirljive svečanosti kojoj su nazočile mnoge milosrdnice na čelu s provincijalnom poglavaricom sestara milosrdnica Provincije Majke Divne – Sarajevo, s. Marijom Vinko Bilješko; s. Marijom Julijanom Djaković zaduženom za povijesni prikaz djelovanja reda; msgr. dr. Franjom Komaricom, biskupom banjalučkim i časnom majkom s. Miroslavom Bradicom, vrhovnom poglavaricom Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb.
Tijekom programa koji je započeo svetom misom, nastupile su s. milosrdnice, naši domaćini, umjetničkim izvedbama i kristalnim glasovima trima pjesmama posvećenih našim mučenicima. U bijeloj crkvi, obnovljenom hramu dobrote i molitve, odjeknula je glazba visoko kultiviranim artističkim nastupom.
Unutar programa bilo je predstavljanje knjige „Naša klecala i baklje” (Nevenka Nekić) o kojoj smo već pisali, te su o njoj govorili biskup dr. Franjo Komarica i auktorica s posebnim naglaskom na ratne i poratne žrtve u dva rata XX. stoljeća.
Osim sedam sestara za koje je kauza za beatifikaciju u tijeku, spominjala se i sestra Cecilija Grgić koja je pala žrtvom 2003. godine u mjestu Presnači blizu Banja Luke, kada su ničim izazvani ubojice upali u župni prostor, mučili župnika Lukendu i sestru Ceciliju, potom ih ubili i spalili tijela. Otisak krvi i tijela ostao je na kamenu gdje su završili u plamenu. Možete posjetiti mjesto stradanja koje je postalo hodočasničko. A u trenu njihove mučeničke smrti bio je mir i Europa sa svim tisućama asistenata u Vijeću EU, zastupnicima u EP i osobito uhranjenim civilnim udrugama, nije ni trepnula. Mirno je preživala odreske i konjake. Nitko žrtve nije ni spomenuo. Naši se novinari nisu zabrinuli za ljudska prava kao ni nevladine blažene udruge. Učinili su to biskup Komarica i malobrojni Hrvati koji su ostali ili preostali nakon ubojstava i protjerivanja. Biskup Komarica govorio je opširno o žrtvama i posebno o našim, uključivši i ovu najnoviju mirnodopsku u Presnačama, koja također spada u mržnju prema vjeri i narodu. Njegova figura pastira koji nije napustio svoje stado u najgorjim ratnim pokoljima i razaranjima, uzdiže se visoko svojom karizmom i borbom u nastojanjima da se stado vrati na oteta boravišta, drevna, useljena tuđincima, ili zapaljena kao i crkve u području njegove dijeceze.
Ali osnovni sadržaj svečanosti bio je posvećen djelima velike družbe sestara milosrdnica. O tome opširno govori i spomenuta knjiga iz koje je vidljivo koliko je dolazak časnih sestara milosrdnica u Banja Luku značio ne samo za školstvo, zdravstvo i kulturu, nego i za uzdignuće opće razine narodnosnoga života, europeizaciju i etiku različitu od turskih vremena. U njihovom credu Pro deo et patria bili su svi segmenti civilizacijskoga života, uvijek ispred vremena, o čemu svjedoče i danas sačuvane škole, bolnice i ostala sveukupna znanstvena, umjetnička i apostolska djela.
Dakako, sve im je oduzeto 1945. da bi tek najavom dolaska pape Ivana Pavla II. u Banja Luku za godinu 2003., bila vraćena jedna zgrada u kojoj je danas nastavljen pedagoški rad sestara milosrdnica. Osnovan je KŠC „Blaženi Ivan Merz” koji djeluje pod pokroviteljstvom banjalučkog Ordinarijata, dok sestre svoju karizmu ostvaruju odgojnim radom.
Povratkom sestara milosrdnica 2000. godine u Banja Luku nastavio se i njihov graditeljski rad, karitativni, kao i nastojanje estetiziranja razorene hrvatske baštine.
Napori za povratak hrvatskoga iseljenoga puka pali su na leđa biskupa Komarice. Patnje i radosti smjenjuju se tijekom ovih tridesetak godina, ali njegov lik i gromki glas, kao i snaga uma, ne jenjavaju. Uzdanica je on, svima, svima.
Već se spuštala noć kad smo pošli na put do Zagreba. Iz dojma ustajale i turobne Banja Luke, s još spaljenim kućama nasuprot novogradnjama, neke melankolije koja vlada ulicama i onim trošnim starim mostom koji prelazi Savu i vodi u Republiku Hrvatsku, prošli smo kraj dvije barake (drvena i limena) koje su na njihovoj strani, i ušli u novu veliku i pristojnu graničnu carinu iza natpisa RH. Nismo se ničega bojali.
Davnih ratnih godina ovuda je prošao i moj školski kolega Krešo Valić, kompozitor, dirigent i organist, dragi čovjek koji je proveo radni vijek u Banja Luci. Prijetili su mu da će ga skratiti za glavu koju je čudom spasio i vratio se u rodni Karlovac. O tome napisah pripovijetku „Princezina selidba”. Pun strahova i bijede prešao je ovaj put u mrklom mraku koji je vladao u krajini iz koje bježi.
Nevenka Nekić
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.