Tovar i diploma

(pripovijetka s poukom)

Kakve veze ima tovar, ona mila i strpljiva živina koja je nosila našega Gospodina tri puta na leđima pa joj ostade križ kao znak, kakve veze dakle ima tovar i nekakva diploma? Ima, dragi moji, ima.

Postoji čovjek koji je spojio ta dva pojma i to ovako.

Zvoni moj telefon u pola noći. Užasnuti se budimo jer to ne nosi ništa dobro – prva ti je misao da je neka nesreća u obitelji. Ali, javlja se nepoznati mlađahni glas i pita:

– Esan li dobija gđu N. N.?

– Jeste.

– Ja san Ante B. iz Paljuva. Vi sigurno znate Paljuv, eli? Eno iz moga dvora vidin vašu Bobiju, dragi imenjače Ante! E!

– Oprostite, kako vam možemo pomoći?

– Možete, možete! Ja san priša Kapelu i vozin se brzo kako bi moga malo zadrimati u garaži prije nego vas, gđo Nevenka, pokupin ujutro za Zadar.

– Vi bi mene pokupili za Zadar?! Pa tko ste vi i kako zamišljate ovako nazvati ljude u ponoć?

– Ma dragi moji, nemojte se jiditi, vaš suprug Ante, moj imenjak, će znati di je Paljuv! A vi meni tribate ka kruv! Dolazim ujutro oko sedan sati po vas, lipa moja profesorice N. Zva san ja nike naše pa niko ne mere – zva san Joju, zva san Zlatka, zva san gospođu Fanuko, zva san... a više i ne znan koga san sve zva – svi su zauzeti, a rekli su mi: ako niko ne bude moga ili tija, sigurno će profesorica N. A ja san već priša Kapelu!

Moj suprug gleda u mene i sluša pa me pita koji je to Ante iz Paljuva. Ja odgovaram da ne znam, prvi put čujem za njega.

– Ja zahvaljujem što se uzdate u mene, ali uopće ne znam što želite od mene i kako mogu pomoći?!

– Sve ću van objasniti ujutro. Iman ja vašu adresu. Vi bi tribali govoriti na utemeljenu naše Kršćanske stranke u Zadru u deset sati. Onako nešto koje je vami u malome prstu.

– Ali dragi čovječe, pa ja nemam pojma o kakvoj se stranci radi, tko je utemeljitelj, koji je program i sve redom. Sigurno ne mogu nastupiti u takvom nepoznatom projektu.

– Ma draga naša profesorice N. Sve vi znate o kršćanskim strankama ili bar o kršćanstvu u povijesti našega rvackoga naroda. A osim toga ja san priša Kapelu!

– Oprostite, ali to je sve naglo i nejasno, ja nemam pojma o kojim se ljudima radi, kakva je to stranka, kakav je program? Osim toga u sedam sati ujutro!

– Ma draga naša gospođa N., sve vi to dobro znate. Ja san utemeljitelj, i sve san pripremija i obavistija san jude, samo se vas čeka! Govorit će i dotur M. koji vas dobro pozna! A ja san odavno priša Kapelu!

Ovo da poznam dotura M. bila je istina. Biolog koji se bavi bajamama. Znamo se upravo iz ovakvih susreta. A vapaj da je Ante Nepoznati  odavna priša Kapelu, nekako mi je dopro do srca i potakao odluku.

– A dobro, nastojat ću biti spremna za sedam ujutro!

– Bog će vas pomilovat, evo me dolazim! Lipo su meni rekli – ako ne će niko – oće naša profesorica. Nikoga ne ostavlja na cidilu! – veselo usklikne nepoznati Ante.

Kad je ujutro nešto prije sedam pozvonio na vrata, pred nama je stajao mladi pomalo raščupani nasmijani lik kao iz filma. Zgužvan od spavanja u automobilu kako bi stigao na vrijeme u Zadar, a prije toga mene pokupio.

Putem do Zadra ispriča mi svoju povijest onako ukratko, ali ona zaslužuje da se ponovi za građanstvo i seljaštvo.

Dakle, studirao je pravo u Rijeci u onim olovnim vremenima i neprekidno dolazio u sukob s nekim profesorom koji je imao vrijedna krvna zrnca, a kad je još čuo da se nesritnik zove Ante, a to je odmah asocijacija na ime onoga Ante, znate već kojega, onda je počelo rušenje našega mlađahnoga stanovnika sela Paljuva ispod Velebita. Njegova je grješka bila sve: em je Ante, em ima dugi jezik, em je podvelebitski Hrvat, em nije učlanjen u partiju pa ga možeš šutirati amo-tamo. I tako Ante padne na prvom ispitu, iako se baš pripremio jer je očekivao napad. Uzalud.

– Doći ćeš ti još koji puta, ali ne ćeš proći da si bogin! – zaprijetio je dragi profesor. – Prije će položiti i diplomirati tvoj tovar nego ti!

Ali, nije Ante od krhke korjenike. Preturili su Paljuvčani i gora vremena. Upre on svom snagom i ne odustaje. Dolazio tri puta na ispit, ovaj ga ruši! Onda Ante odluči podnijeti zamolbu za komisijski ispit. I tako se dogodilo da je tročlana komisija ne samo propustila Antu, nego je dobio ocjenu vrlo dobar. Onaj vrijednih krvnih zrnaca bijesno je zalupio vrata, a Ante ravno u Trst.

Posudio je od strica i ostale rodbine nešto novca i kupio u Trstu elegantno odijelo, leptir-kravatu i najmoderniju košulju.

Čeka Ante poziv za proslavu uručenja diplome. Onda posudi od susjeda jedan kombi i u njega stavi svoga tovara, dobroga Moru. Dobro ga opere, dlaku iščetka, stavi mu lipu kravatu oko vrata pa zapali do Rijeke.

Parkira pred fakultetom, izvadi tovara iz kombija i krene preko stuba po diplomu vodeći i tovara. Skoči vratar i počne vikati, tovar počne revati, Ante se brani:

– Ma on je zaslužija! Da samo znate kako je bija marljiv! Evo je i on diplomira!

Pozvali miliciju, odveli tovara, odveli i Antu na saslušanje. Svečana podjela diploma nije ga dohvatila, ali nakon nekoliko sati glupih pitanja i Antina svjedočenja, pustili ga da ode po svoju diplomu. Naplatili mu kaznu za parkiranje kombija na nedopuštenom mjestu i ometanje javnoga reda i mira. Našao je svoga Morića zavezanoga na nekoj  milicijskoj livadici. I onda – sritno doma, u Paljuv. Na štalicu tovaru dade napisati: Diplomirani ius. Tovaricus Moro. Kaže, imao je pravo, prošao je bar pet skalina na fakultetu!

Tako, dobro se zabavljajući, stigosmo u Zadar, ravno na rivu u dvoranu nekoga hotela. Za stolom sjede trojica govornika, među njima i Dotur od bajame. Govorit će i moj Ante iz Paljuva, a ja ću znači biti peti govornik. Znam da je to najgori scenarij. Ali, Bože moj, ako bude ljudi i ako budu htjeli slušati, neka. I ja sam prišla Kapelu!

Počeše dolaziti i sabere se dvadesetak ljudi. Srce mi nekako drhti, sve mislim: zar samo toliki žele demokršćansku stranku u domovini Hrvatskoj?! Onda počnu govori. Najprije se obrati moj organizator Ante i najavi novu eru države i prava, slavne pretke i još ponešto. Preda riječ drugome. Unjkavim glasom govori drugi, polako i nekako u bradu. Mlaki pljesak. Treći nešto vikne pa onda rasprede sve što zna iz povijesti hrvatskoga naroda. Počeo od kletve kralja Zvonimira. Narod se vrpolji. Četvrti se obrati mekim glasom i raspriča o dobrim stranama vlastite poljoprivrede i snage osobito bajama i srodnoga roda Božjega itd... itd. Ljudi bacaju poglede prema nekom stolu u pozadini. Tamo su neka blaga pokrivena papirnatim stolnjacima.

Ja pratim lokalne novinare (dva) i kameru (jednu) koja snima govornike u usta. Pred sobom imam neka svoja djela, knjige koje su poznate i govore o Stepincu, crkvenim redovima, filmovi o hrvatskim starinama i slično. Mislim kako će to biti efektni završetak. Dođe red na trenutak da me kratko predstavi naš Ante B. i kamera u rukama mlađahnoga snimatelja krene na stol ispred mene gdje ugleda – gle užasa! – knjigu o Stepincu! Istoga trena, a da ništa nije snimio i prije moje prve rečenice, ugasi se njeno dragocjeno oko i svi odoše u velikoj žurbi. Gotovo trčećim korakom izletješe iz dvorane vukući pri tom žice i rasvjetu. Cvrc!

Ja izrekoh svoje onim nevinim posjetiteljima trudeći se biti što kraća i jasnija. Dobri ljudi sretni da je stranka najavljena i valjda utemeljena, poletješe na pripravljeni stol za domjenak. Bilo je dobroga velebitskoga pršuta, vina, sira škripavca i dobre pogače.

Nikada ta stranka nije dobila brojne glasove u toliko pobožnome hrvatskome narodu. Javlja mi se poslije izbora moj Ante B. koji je priša Kapelu i kaže da u vlastitom selu nije dobio ni glasa! A moje dite! Džaba ti diploma pravnika, džaba što si bio branitelj, džaba što izgaraš za sriću Rvacke.

Ali ne žalosti se on. Vedar je, pun nade i vjere da će to jednoga dana uspjeti. Mislim, gospodo, da na takvima počiva ova država i Domovina.

Nevenka Nekić