Komemoracija smrti časne sestre milosrdnice Žarke Ivasić

U Kafkinom „Procesu” uglavnom nema ljudi koji šetaju ulicama i bezbrižno žive. I knjiga i kasniji film ostavljaju sablasni dojam pustoši i samotnosti u neznanom gradu. Čovjek je potpuno sam i nemoćan. A nigdje nikoga.

Takav isti doživljaj prožimao me za boravka u Gospiću 16. svibnja 2022. godine. Ne samo emocionalno, nego i činjenicom da nismo sreli ni jednoga čovjeka na ulicama, osim nekoliko na groblju koji su se priključili našoj povorci preko stotinu časnih sestara milosrdnica pristiglih iz raznih gradova.

Posjet Gospiću vezan je uz komemoraciju smrti časne sestre milosrdnice Žarke Ivasić (Krašić, 1908. - Gospić, 1946.) koja je toga dana strijeljana, nakon farsičnoga suđenja, uza zid kapelice na gospićkom groblju Svete Magdalene. U knjizi, koju smo predstavili nakon mise i posjeta grobu, čitao se mali odlomak :”Bilo je rano jutro, oko četiri sata, 16. svibnja 1946. godine. Uza zid groblja Svete Magdalene postavljena je s. Žarka Ivasić i onda je partizanka Soka Šolaja tražila da ona „lično” ubije sestru, „jer joj se kao opatici želi osvetiti.” Ispalila je junačka Soka rafal metaka i sestra se nekako blago spustila na zemlju.”

Nevjerojatno je koliko simbolike ima u toj sceni smrti: sve što je bilo časno i lijepo, milosrdno i dragocjeno u srcu i umu sestre Žarke, nedostajalo je ubojici.

S. Žarka Ivasić jedna je od sedam sestara milosrdnica, (službenica božjih u hrvatskom narodu) koja je ubijena iz mržnje prema vjeri i Crkvi. Za njen grob znamo pouzdano, uz daleki grob u Rimu s. Trofime Miloslavić. Za ostale ne znamo ni groba, a vjeruje se prema svjedocima da su tri sestre u Jazovki. Preko stotinu sestara robijale su dugi niz godina pa po povratku u samostan umirale. I one bi trebale ući u dugački red žrtava komunizma, ali tek 2018. započeo je proces beatifikacije za sedam krvnih žrtava koji ima velikih prepreka, kao i Stepinčevo uzvišenje na svetost. Potomci ubojica, ili možda samo simpatizeri i dalje prijete, skrivaju grobna mjesta, dokumente, razbijaju grobove, ploče na zidu boli kao onaj u Gospiću. Na suđenju s. Žarki nazočio je dragi mi prijatelj magistar filozofije Nikola Bičanić i mnogo kasnije pripovijedao o tome strašnom događaju u sudnici kad su naručeni komunistički jataci skakali po klupama i udarali po sestrama.

A Gospićani su bili nemoćni, tih se godina i dana strijeljalo i bez suda, a bila je donesena odluka da se strijeljaju svi koji su navršili 16 godina. Duboka šutnja pala je na Gospić, kao i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. I onda se ubijalo hrvatsku mladost, i to planirano i masovno (slučaj iz 1932. ) o čemu smo već pisali.

Koliko tuge i mučnine izaziva činjenica da je šef OZNA-e bio Ante Milković, šef zatvora Pajo Milković, a i sudac je bio Hrvat – Milan Rukavina Šain. Samo je javni tužitelj bio Srbin - Marko Vujnović iz Divosela. Svi su oni smatrali da s. Žarka nije zavrijedila metak - presudili su vješanje! Potom nakon Družbinih velikih napora „pomilovali” ju na strijeljanje.

Rekoh u prošlom tekstu da imamo još mnogo radaka, izdajica svoga roda, ljutih guja koji sjede na vrhu mnogih upravljačkih ustanova u ovoj našoj nezavisnoj i slobodnoj hrvatskoj državi.

I vraćam se na početak: nikada nisam došla u neki grad ili naselje, a da nisam vidjela ni jednog stanovnika pa čak ni psa, ni mačku, ni pticu, a na prekrasnoj ravnici koja okružuje Gospić ni kravu, ni ovcu, ni konja... Možda je samo slučaj, a možda još uvijek tuga putuje gradom i okolicom, možda se u tami koju su donijeli komunisti i šutnja održava unatoč slobodnoj i dragoj domovini kojom sami upravljamo. Je li baš tako? Kako upravljamo kad nas još uvijek sude u Srbiji?

Čujem da Srbija opet po nekom svom zakonu traži kaznu za naše branitelje, avijatičare, koji su navodno iz zrakoplova ubijali u Oluji kolonu Srba i da je bilo mrtvih i ranjenih. Čekam da se na ovu posljednju blasfemiju oglase naši pravosudni organi i politički vrh, ali za sada tajac. Kako nisam pravnik, jedino mi ostaje zgražanje, čuđenje i sjećanje na vrijeme Sanadera i Bajića kad su se sklapali nekakvi dogovori po kojima sada 2022. Srbija može bilo koga u stranoj državi RH proglasiti krivim i suditi. Jesmo li dužni trpjeti takav ponižavajući progon od krvnika koji su haračili ovom zemljom kao i u vrijeme strijeljanja s. Žarke Ivasić, po svojim zakonima? I onda i danas pitam se: tko je i što je nama Srbija?

Hoće li netko mjerodavan konačno prekinuti te tzv. pravne veze s državom koja nam je nanijela toliko zla u posljednjih sto godina?

Hoćemo li šutjeti i podnijeti sramotu da se ponovno, kao u slučaju dr. Vesne Bosanac, poniženi i zatvorenih usta izvrgnemo sramoti kojom smo našu heroinu ostavili razbojnicima na ruke? Ona, mučenica i junakinja, morala je odgovarati za izmišljena djela! Pa ta sumanuta rulja koja nas je mučila u svakom režimu i ideologiji, i dalje misli da smo u njihovoj Jugoslaviji? Oni bi i danas ubijali kad bi bili sigurni da ne će biti odgovora.

Sve njihove krtice koje žive u izobilju usred zemlje hrvatske, igraju se s nama budaletinama, dube kanale za pokopavanje Hrvatske, lagodno trošeći milijune u kojekakvim nevladinim udrugama, delije i soke ispijaju kavice u ministarstvima, na vrhovima poduzeća, u sobama s pogledom na glavni grad. A tko nam vlada u glavnom gradu?

Kakva je to skupina kojoj smeta život i brani nam čak i oglase na javnim mjestima?

Najveća briga usmjerena je na uništenje svakoga znaka u kome se može naslutiti prvo bijelo polje! Ili riječ spremni!

Pojavi se klipan isturene brade i najavi svoga idola: tito! Isti onaj koji je naredio da se strijelja s. Žarka i šest njenih sumučenica, isti onaj kojega opjevavaju otrcani sekretari KP koji još skakuću oko vatrica da se razgale uz rakiju nakon zamornoga posla ubijanja i zazidavanja raznih Hudih jama.

A mi? Nismo ispunili ni onu kiticu iz pjesme o Čavoglavama da ne ćemo zaboraviti svoje junake i vitezove! Nama vladaju šušljetavi sladokusci, zadrigli vratovi, prežderani i namirisani muževi svojih muževa i soke koje imaju svoje soke. A ima i hirovitih i naprasitih, punih mržnje na sve i svakoga, sujetni i beznadno prazni u duhu i duši. Ovi posljednji uništavaju dio po dio hrvatsku kulturu, lakomisleno i lažljivo ostavljaju vrijedna djela da trunu u tami. Tamne ljudske figure, naglo obogaćene iz čista mira, srdačno i raskalašeno plove na svojim jahtama i dive se ! (čisto sumnjam, ta čemu se oni dive osim novcu?!) plavetnilu našega mora kojega prodaju komad po komad, otok po otok, stradun po stradun, tvrđavu po tvrđavu, livadu po livadu...

Neki su postali krotki i tihi čim su se uselili u golemi stan na Zrinjevcu. Inače skroman čovo. Sitan.

E, sestro naša, Žarko naša iz krašićke siromašne kuće, nisu nestale šolaje ni suci, ni žandari, ni klonovi koji su te izubijali kundacima na suđenju, nisu.

Nevenka Nekić