Bliži se obljetnica

Dana 10. prosinca 2020. u večernjem terminu 4. programa HRT prikazan je film o nastanku Fakulteta hrvatskih studija, redatelja Jakova Sedlara i scenarista Hrvoja Hitreca. Pod vrlo šturim nazivom u programskoj shemi nitko ne bi mogao naslutiti o čemu će biti riječ, dok ne zaviri u teletekst. Inače dan 10. prosinca poznat kao Dan ljudskih prava, ostaje Hrvatima u uspomeni na smrt našega prvoga predsjednika RH dr. Franje Tuđmana godine 1999. Stidljivo je to spomenuto tada negdje na koncu vijesti vodećih dalekovidnica i gledali smo nekoliko desetaka sekundi kako HDZ i Domovinski pokret polažu vijence na grob predsjednika Tuđmana. Ali, vratimo se na film o Fakultetu hrvatskih studija (FHS).

Mnogi nisu pratili dramu oko nastanka ovoga Fakulteta koja se odigravala od samoga početka 1992. godine kada je započela živjeti ta sjajna ideja (o detaljima na portalu FHS) pa sve do 10. prosinca 2019. kada se konačno ostvarila. FHS, danas smješten u kampusu na Borongaju, otvorio je ove godine petoga lipnja izložbu „Hrvatska u srcu Europe“ koju je davne 1996. Europi i svijetu darovala Hrvatska paneuropska unija na čelu s predsjednikom akademikom Mislavom Ježićem. To je bila prva velika izložba naše kulture i slavne prošlosti (55 eksponata) postavljena redom: u Beču, Kairu, Solunu, Dubrovniku, Dresdenu, Berlinu, Munchenu, Pragu, Bratislavi i Budimpešti. Sada je predstavljena i u Zagrebu i tu čast dobio je upravo FHS. Riječ je o sredozemnim i srednjoeuropskim kulturnim krajolicima Hrvatske u fotografijama primjerenih veličina, a uz to je predstavljena i popratna knjiga s tekstualnim prilozima akademika Radoslava Katičića, Ante Rendića Miočevića, Radovana Ivančevića, Josipa Bratulića i Mislava Ježića. Nakon četvrt stoljeća sada je s FHS krenula na novu plovidbu. Kulturnu baštinu svaki naraštaj treba iznova istraživati i svojim prinosima oplemenjivati kako bi mogao biti njezin dostojan baštinik.

Filmski uradak o problemima nastanka i djelovanja u predfazama FHS kao i njegovim idejnim začetnicima, donio je dio mukotrpne borbe za priznavanje ranga fakulteta. Film prikazuje likove i institucije utemeljitelja, ali isto tako i raznih osporitelja koji su se bavili svim mogućim spletkama i nasilnim metodama da se to ne dogodi. Ima među njima raznih zagriženih partijaca, tužitelja, tzv. antifašista koji su slavili Staljina i Lenjina pred Filozofskim fakultetom i razvijali krvave zastave sa zvijezdama i to nedavno, kad je već odavno EU donijela sve rezolucije o tim razbojničkim sistemima – fašizmu, nacizmu i komunizmu. Ti osporavatelji i hrvatomrzitelji ne mogu podnijeti stvaranje neovisne hrvatske države, a kamoli Fakulteta hrvatskih studija koji bi se bavio kroz razna područja hrvatskim vrjednotama, a time i svjetskim.

Hrvatska je, unatoč tragičnoj povjesnici, bila sastavni dio Europe i to dokazuje svojim djelima u svim spomenutim i nespomenutim područjima, vremenima kao i univerzalnim latinitetom kojim se služila sve do polovice devetnaestoga stoljeća kao jezikom Hrvatskoga sabora. Ti osporavatelji ni danas nisu odustali od laži kojima žele po svaku cijenu onemogućiti da se otvore one tamne i skrivene stranice u kojima Hrvatska nosi svoju vlastitost, svoju baštinu: jezik, glazbu, likovnu umjetnost, graditeljstvo, prirodne znanosti, svoje etnografsko raskošno glazbeno i ino umijeće, znanstvenu baštinu, katoličku vjeru. Silno se trude da osramote najpoznatije hrvatske svjetski ugledne profesore začetnike ovoga Fakulteta koji su ipak izvojštili pobjedu.

Postavlja se pitanje: zašto ih smetaju hrvatski studiji s rangom fakulteta? Odgovor je u zatiranju obrazovanja u školama svih stupnjeva koje se provodilo od 1918. godine do 1990. Te kobne 1918. stupili smo u zajednicu s daleko zaostalijim etničkim prostorom. (Vrijedilo bi pročitati zabilješke s putovanja Lava Trockog kroz ova naša prostranstva iz godine 1907.!) Dok smo stvarali sukladno europskim i svjetskim kanonima uljudbene i vrijednosno neporecive doprinose - romanike, gotike, baroka, romantizma, secesije itd.; dok smo skladali nacionalne opere, (a oni koji su ustajali i pjevali bili uhićivani od te kobne 1918.); dok su djela jednoga svećenika Ruđera Boškovića tiskana u cijeloj Europi i nije bilo sveučilišta koje nije znalo za to slavno ime, a on sam bio član gotovo svih uvaženih; dok su otvarane isusovačke visoke školske ustanove, ili da se vratimo na Marka Marulića i njegovo djelo „De institutione bene vivendi per exempla sanctorum“, 1498., djelo koje je tiskano u svim zemljama Europe, pitamo se: što se to zbivalo tada na tom nama silom nakalemljenom istočnom prostoru na koncu Prvoga svjetskoga rata?

Postoji jedna kontinuirana metoda nijekanja hrvatskoga bića, upravo toga metafizičkoga iz kojega onda niču i humanističke i prirodne znanosti, umjetnosti i svekoliko kreativno koje je Bog darovao. To nijekanje započelo je još prije 1918., o čemu mnogi znaju, ali razmahalo se upravo kad smo upali u šape i šinjele koji su prekrili, počevši s istoka, cijelu Hrvatsku, doprli do Jelačićeva trga i već 5. prosinca te iste godine strijeljali mnoge koji žele slobodnu republiku Hrvatsku.

Dovoljno je pogledati u povjesnicu grada Vukovara i pročitati što se zbivalo 1918. kada su srpske jedinice provalile u grad i počele strijeljati - redom viđene ljude, imućne i poštovane, kako bi se obavila prva pljačka. A Vukovar je imao tada slavnu crkvenu prošlost, s davno ustanovljenim školstvom i bibliotekom vrijednih knjiga; Vukovar je imao Gimnaziju s uglednim profesorima, imao je dvije glazbe i Glazbenu školu, objavljivale su se novine, imao je već poznate dvije vrste konja koji su se uzgajali na imanju grofova Eltz, skladne vinograde i moderno uređene vinarije u podnožju brda koje je nosilo crkvu Svetoga Filipa i Jakova, baroknu ljepoticu s vrijednim freskama i uspomenama na stoljeća uspona grada na obalama Dunava, onoga Dunava koji je ušao u našu himnu. Sve je to kao i ono nenavedeno bilo u znaku hrvatskoga postojanja u dugom nizu stoljeća. (O tome sam snimila film koji predstavlja uspon Vukovara, ali on počiva u dubokom podrumu HRT. Zove se „Crna i bijela golubica“).

Zanijekati, ali i ukrasti tuđe duhovno blago, to je srbijanska metoda upravo usavršena od nesretne 1918., a dorađena do tančina iza 1945. U taj programirani kulturocid nad Hrvatskom spada i ovo bijesno gaženje prava da, u skladu sa svim zakonima, otvorimo Fakultet hrvatskih studija. Mi želimo nadoknaditi ne samo jedno stoljeće, nego i više zatajenih hrvatskih dostignuća i velikih imena koja su postojala u Europi dok smo egzistirali u okvirima AU Monarhije, ili još ranije od davnih stoljeća srednjega vijeka pa do kneževa i kraljeva.

Ne čudimo se grabljivcima koji žele našim trudom popuniti svoje praznine, čudimo se „našim“ povjesničarima i inim poslenicima koji spremno lažu i to poučavaju za naše novce na FF usred glavnoga grada Hrvata.

Stoga, mislimo da je FHS nakon 27 godina čekanja, i to čekanja u samostalnoj hrvatskoj državi, dobio pravednu bitku i da će mladim i sposobnim studentima pružiti dostojno znanje jer ekipa profesora zaista je reprezentativna.

Film bi opet dobro došao, možda je trebalo još petnaestak minuta da se osvijetli baš ta likvidacija vršena najmanje stotinu godina, likvidacija i baštine i ljudi. Uzdamo se u FHS i vrijedne profesore koji će odgajati i obrazovati generacije studenata. Ima tu naše djece, kao i iseljeničke naše.

Treba sačuvati jezik, kulturu i svekoliku baštinu od ponovnih bijesnih napadaja režećega jugosrbijanskoga novoga vala memorandumskih primitivnih, ali zlokobnih novih oblika krađa. Upravo se na elektroničkim portalima prijete novim zakonom o medijima kojim ćemo svi (a to je bar 70% naroda) biti izloženi sankcijama, zabranama i tko zna kakvom nasilju zbog nepristajanja. Bitno je ne pristati, javno ne pristati. Akademska zajednica mora ne samo ne pristati, nego i ukloniti s čelnih mjesta razne tipove koji pristaju poradi sinekura na poniženja, jer tako se izgubio značaj najvažnijih ustanova - HAZiU, Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika. Tko stoji na čelu tih ustanova koje su nekada vodile svojim snažnim značajevima hrvatski narod, unatoč svim scilama i haridbama? Ima li sadašnje vodstvo snagu, hrabrost, glas i ugled u akademskoj zajednici? Mnogo puta nas je mlitava i ljigava akademska zajednica odvela u ponor vukovcima, janjičarima i inim efijaltima. I danas se pitamo kao i 2020. kada će uvesti predmet Filozofiju povijesti koji je nekada bio sastavni dio studija na FF? Sve do 1945. Danas imaju na FHS priliku upravo to učiniti, vratiti tu transcendentalnu dimenziju povjesnice i time okončati bijedni i ništavni diskurs s raznim lažnim stručnjacima. Vrijedi se boriti za nešto što nadvisuje sadašnjost.

Nevenka Nekić