Crni gavranovi roje i danas

A mi hoćemo dokle god budemo mogli. Dokle god budemo mogli disati i sanjati. Bez obzira na kojem svetom mjestu u našoj Lijepoj i tužnoj domaji koju toliki zavedoše u magbetovsku šumu prokletstva moći i zloće, izdaje i prostakluka. Od vuka, vučića, vukovića do vukajlije ili vukoje. Vuci se spustili s istočnih planina i opet kreću na plodne njive i uredne domove naše.

A što mi hoćemo? Hoćemo svoju državu, ostvarenje jasne slike sanjane Hrvatske, često idealizirane i uljepšane u prošlostoljetnim čežnjama. Jer, čemu se boriti za nešto što ne nadmašuje mene sama?! Hoćemo to dok i posljednji čestiti domoljub bude sposoban kao branitelji iz vjekova - iz Gvozdanskog, Zrina, Sigeta, Krbave, Odžaka, Vukovara ili Baćina i Škabrnje, uvijek je bilo branitelja za domovinu spremnih. Nikada mnoštveni u milijunima, ali hrabra četica hrvatskih oslobodilačkih snaga nošena zamahom krila ptice simurga, nezaboravna, stoljećima pamtljiva, ona što nadlijeće maštu slikara Otona Ivekovića koji u starom dvorcu Velikom taboru slika potonuće hrvatskoga kraljevstva: vila nagnuta nad posljednjim hrvatskim kraljem Petrom Snačićem u Petrovoj gori, a oko njega se crni gavranovi roje.

Roje se i danas, sutra već ne će, svaka sila za vremena. Crni obukli opet crvene petokrake, crne šubare uklasili kokardama i jašu: kolona apokaliptičnih nakaza, izopačenih lica, crvene im šiške, ružni, brate rođeni, ružna im duša viri iz očiju, mašu stisnutim šakama očeva ogrezlima u krvi Tezna, Maclja i Hude jame, Lepoglave i Stare Gradiške, Gologa otoka... gleda ih Bog kojega preziru, gledaju ih oči matera koje traže svoje mrtve. Roje se kao u vampirskom filmu, izlaze iz ormara, brišu naše slike iz spomenara, mrze sve nevine i hrabre, lijepe i mirne, čeznu za tuđim dobrima, lažu. Razbojnici nikada ne rade. Oni se ne bave zemljom roditeljicom, malim rukotvorinama, mirisnim cvjetnjacima, ne love ribu, ne grade kajiće i skromne kuće po selima. Oni to sve preziru. Dobili su u gradovima gnijezda kao lešinari koji su osvojili tuđe litice i donose mladima ubijene kao dar.

Oni urliču i vode propagandni i protestni stil života: ništa ne valja, dajte nama da vodimo državu, mi ćemo vam pokazati kako se to radi! I kao prikaza vođa im isturio donju čeljust pa laže i mota laž kao tanki smrad oko prsta, a dokumenti još istu večer pokazuju pravu istinu. Sami vukovi, vučići, vučji čopor, a iza njih ženke keze zube. Ružne, brate.

Sve što mačka koti miševe lovi. Nemojte očekivati da će se prebaciti na vegetarijansku ishranu.

Gledam onu četicu okupljenih branitelja i mladića koji stoje oko skromnoga, maloga zdanja trafo-stanice i pate kraj obijeljenih zidova. Zbrisali nam Vukovar, zbrisali junaka Praljka kojem neki vukovi nisu dorasli ni do vrha plitke cipele, a vođa isturene brade, bijedno spadalo, klatež, ali samo jednim pritiskom prljavoga mozga na poslušnu spravicu, može tražiti uništenje nečije svetinje. Pomalo umorni branitelji stoje pored uništenih murala, opet spremni za dom i obranu preživjeloga hrvatstva, a mladi navijači BBB, dobri momci koji znaju ponekad zametnuti kavgu kao i Torcida jedni protiv drugih, a meni onda srce plače, stoje noćas zajedno s braniteljima, s HOS-ovcima, okruženi podlim kamerama i zloćudnim vukovima. Kad dođe vrijeme, moji mladići pokazuju veliku slogu i empatiju prema zajedničkim idealima domoljublja, samilosti za malene i potrebite. U njih se uzdamo mi koji stojimo na pragu onostranih vrata. Njima povjeravamo malu braću, sestrice, majke i ostarjele didove i bake. Oni će morati stati na kućne pragove jer, eto, i bakiri prijete (a mi ih čuvali i spasili od novih srebrnih dolina), i dodici prijete, a veliki svijet iz bruselja se ruga poslavši opet tupana da nam pravdu kroji i prefikse briše! Mi smo pretvoreni ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i ovdje u jedinoj nam državi, u prefiks! A što je prefiks?

„PREFIKS (lat.) LINGV predmetak; afiks koji se dodaje odnaprijed nekom korijenu ili osnovi i stapa se s njima u jedinstvenu cjelinu suodređujući značenje ili određujući gramatičku funkciju riječi; npr.pre- i na- u riječima prevoziti i namjera.“ (Leksikon JLZ, 1974.)

Dakle, ni u kom slučaju nije čak ni pridjev, a kamoli imenica koja bi govorila o naciji, narodnosti pojedinca ili bliskim pojmovima. Nikakve izopačene pretvorbe predmetka ne mogu postati unatoč nastojanjima tupana drske njuške ono što on nije - on ostaje predmetak, beznačajan, ali potreban u našem pa i svjetskom rasponu lingvističkih značenja. Samo politička nepismena „agenda“ (gadi mi se ova riječ, nedužna latinskoga podrijetla, a u osnovnom semantičkom smislu - ono što se ima učiniti, podsjetnik s poslovnim bilješkama!!!) mogla je cijeli narod smjestiti u takav predmetak kojem ne znaš ni roda ni broja ni padeža. To nije ništa do li oduzimanje pripadnosti svome narodu. Samo to i ništa drugo.

Gospodo od vlasti, tražite uklanjanje toga gospodara u BiH, van! Ponizili su nas, iskoristili, prevarili, iselili, opljačkali. Sjetite se samo kako su Englezi u BiH tijekom rata upali u Mostarsku banku, opljačkali do zadnjega novčića, onda ugledali sliku pape Ivana Pavla II., skinuli sa zida i urinirali po slici. Vrli Englezi!

No mi se vraćamo Zagrebu i novim okupatorskim vlastima u liku Možemo i kompanije pripuza koji su obećali i izvršili: nema novca za roditelje-odgojitelje, nema spomenika našim junacima, nema pristojnih stipendija za najteže invalide (kojih je svega 33 u Zagrebu)! Krvava crvena zvijezda i kokarda imaju pravo na život, a Za dom spremni - nema! Bauljamo s komemoracije na komemoraciju, napravili od toga zapise na spomenicima: Žrtve ratnoga razdoblja, Žrtve poslijeratnoga razdoblja. Ne zna se tko su, ne zna se ni tko je krvnik. On je nevidljivi mali vučić, vučko oštrih pandži koji viri iza zavjese i piše li piše na nekakvom fejs i drugom buku, a nema nikoga da ga blokira.

To je samo početak izvršenja obećanja. Mi možemo preplaviti Hrvatsku i preuzeti vlast u svim većim sredinama! hvali se vođa isturene brade. Donji zubi preko gornjih. Vjerujem da se i to može dogoditi ako sramotno tihi i anestezirani veliki i mali Hrvati ostanu kod kuće i ne iziđu na izbore kao što ni sada nisu izišli. Tako se može s objektivno 20-tak postotaka zauzeti vlast. I to tko? Organizirani pohodari na zdrav razum, raznorodni qbiaebx, ljenivci što cijeli život nisu skupili ni pet godina radnoga staža u nekoj ozbiljnoj struci.

Ima tu debele hladovine u tzv. dubokoj državi: evo npr. tata bio nadglednik u spalionici tijela na Brijunima (Hrvatski tjednik, 21. 10. str 29), sinčuga dobro stojeći uhranjeni nemilosrdni borac za pravdu i istinu. Ma je li to moguće?! Ne vjerujem. Ta sigurnost, taj brifingirani izraz snage i opsežnosti znanja u svim područjima gdje ima novca, to dronsko promatranje nas mraveka kaj gmižemo po zemljici, rekao bi naš sjajni Javor Novak, pa svita koja klipše u nadi kakve sinekure, sve odaje svjetske ljude, velikane duha.

Nažalost ne gledam vrhunsku seriju o NDH. Možda je i bolje. Ugledali smo prvu epizodu i sve je bilo jasno. Posve jasno kao što je bilo istinito i jasno ono strijeljanje u Katynskoj šumi koje su izveli sovjeti, ali nije se smjelo reći pa se dugo vremena pisalo da su to izveli nacisti.

Uopće je stvar s vojskom jako zapletena. Tko ima i kakva prava u zapovjednom lancu? Ha?! Opet ja o vojsci. Ja koja nemam ni vojni rok odslužen u JNA. Bar bih znala nešto o oružju, i ne bih došla u situaciju kao jedan dobri čovjek koji nije služil vojsku a došel je pitati na naša vrata: gospon profesor, kak bi se tu mogel staviti metak? Puška je bila neka trofejna ostraguša iz napoleonskih ratova, a na vratima Zagreba prijatelji koju mogu i hoće. Nije znao da u tu pušku stanu čak dva metka!

Jedino me tješi da imamo vrhovnoga juristu muškarčinu od oka. Ima dobro počešljane šiške, pravilno raspoređene, marljiv je u poslu i ne zaostaju mu predmeti, a govornik i mislilac - da se ne spominje. Najprije treba likvidirati Za dom spremni, zaštititi zvijezdu, ne izručivati ubojice i snažno udariti šakom po stolu. Ako zatreba.

Da me ne savlada očaj uvijek se utječem svecima, osobito sv. Antunu, Majci Mariji, a Bogu preporučam i druge, osobito vladajuće. Tu se molim da nam svima prosvijetle mozak, da ljepojkama iz crveno-zelenoga klana podare dug život i veličanstvene ideje kao što je slavlje izlaska iz armeruna. Nije to ono kao u filmu: ljubavnik se sakrio u armerun, a muž na vrata. Neeee, to će ka niki homoljubi izlizati, a homofobi možda uljegnuti, ti miša malega. Unda jedan homofob krikne: Za dom spremni, a onaj drugi opali jer se pretpostavlja da su ka onega oslobodibože oslobođenja ovi naoružani, a van bi unda ka goli golcati isplazili glupi tradicionalisti, nacisti tj. Hrvati, svakako bez prefiksa, stare babe koje molidu krunice, žene koje su rodile nešto dičice i, matere ti mile, njizi bi unda prisilili da obojidu kosu u plameno - crveno ka jednoj radojki, pa sve obukli u zelene vešte i nagnali na klanjanje prid najlipšin afežejkama. Ali kaživaju mi da ima njizi i lipih - ka recimo ...Eh, da mi je to dočekat!

Nevenka Nekić