Najprije će navaliti na Boga, po tome poznajemo svaku diktaturu

Ne želim pisati o pojedinostima proteklih dramatičnih izbora. Vidim da mnogi ne shvaćaju da je to bila drama ravna barem onoj iz 1990. Ona tek počima. Hrvatska je podijeljena u svakom segmentu: zijevaju raspukline na sve strane, ali ona koja ne može zarasti je podjela koja se dogodila prije sto godina i nije zarasla. Bez obzira na boje zastava, zvijezda, kapa, grbova i simbola bilo koje vrste, stalno stoje većinski tragični i zalutali šutljivci i nehajnici, usporeni domoljubi raznih boja hrvatići i hrvatine s jedne strane, i agilni agitprop crvenih i jugoslavenskih Izboribrigada s druge strane. Jedni mirno odu na planinarenje i roštiljadu dok se kroji njihova sudbina, a drugi marno poslušaju stožer i odnesu pobjedu u milijunskom gradu s dvadesetak posto urednih glasova. Ponuda pobjednika uvijek je ista: bit ćete bogovi na ovoj zemlji jer mi vam nudimo pravednost, toleranciju, komunističke restlove prebojane u dugine boje, srdačnost, neopterećenost Bogom i crkvama, opću slobodu, starinske plesove poput kozaračkoga kola, srpove i čekiće ne samo na zastavama itd. Sve pogrješke prethodnika ispravljamo, nove ne činimo. Mi smo radišni i pravdoljubivi.

Roštiljari apstinenti i glasači pobjednici stoje nad zijevom raspukle zemlje Hrvatske, dva oprečna udaljena svijeta koji se ne dodiruju nego putuju svemirom paralelno, u daleka bespuća povijesne zbiljnosti i mistične vječnosti. Organizirani i opskrbljeni u svakom pogledu ovozemaljskim dobrima, s likom partizana na nekim letcima, rumeni dobitnici obećavaju staru budućnost, ubuđanu i naizgled potonulu, vonjavu i punu mržnje od samoga početka. Oni uvijek misle da su početak. A kako ćete ih prepoznati kad skinu zelenu ponjavu? Na koga će prvoga udariti? Ne bojte se, ne će dirati bogate i moćne, iako je jedna muškobanja iz Fiume i to predlagala i bila je iskrena. Najprije će navaliti na Boga. Po tome poznajemo svaku diktaturu.

Bog odmah smeta

Još se rezultati nisu ohladili, tek izrečeni, i nije prošlo pet minuta, već se javlja jedan iz družine Moženovci i poziva na red Škoru. Sjedi tako obrovački potomak dragi Jokić i s njim Bauk (ne onaj koji kruži Europom, to je jedan drugi, ali sličan!) s još jednom osobom u studiju neke TV i odmah kaže kad su čuli rezultate: zašto gubitnik Škoro spominje Boga? To treba prestati, a mislio je reći zabraniti, možda i kazniti, možda pričestiti svećenike metkom u Hod za životusta, kako ih je u blizini Našica na Ružici – gradu pričešćivao duet slavne braće iz Orahovice, a dolje na jugu u Jasenicama neka familija.

Bog odmah smeta. Još se ovi mali zeleni nisu ni iskazali, a već bi jedan njihov zabranio uporabu te imenice. Na užas lezbijki Bog je muškoga roda. Osim toga on je stvorio muško i žensko. Još užasnije je što samo njihovim dvojstvom može nastati novi život. Nikako taj Bog nije simpatičan. Odiozan je, zastario, gnjavator koji nikako da nestane, a već je komesar u šumi rekao da Boga nema. Jokić to potvrđuje, a to je onda sigurno i znanstveno pouzdano kao i njegov doktorat. Dao je Bog narodu Deset zapovijedi i ni jedna nije baš poželjna, opterećuje svakodnevni život. Život! Još i to! Užas.

Pa onda k tome neka gospođa dr. Markić organizira Hod za život! Idu obitelji, majke, očevi, djeca, djedovi i bake. Sa strane stoje feministice i na pregače namazale krvavu boju u predjelu tijela koje može rađati, darovati život, ali i oduzeti ga. Tako umrljane stoje u potpunoj slobodi koju im Moženovci daruju. Uzvikuju nešto, ne čujem dobro, bit će nešto humano, zeleno i ljupko. Mlade su, obojene ratničkim bojama, amazonke novoga tisućljeća. Zaista je duhovito ovo s krvavom bojom, srdačno i maštovito. Možda da idući puta donesu pravi primjerak Neželjenoga Djeteta?

Ima još tih pletenica

Sve su to pobjednici, sljedbenici tenkista na tjenanmenovskom prosvjedu prije 32 godine kad su zaista tenkovima zgazili još nepoznati broj studenata i inih, ali ne prvi puta u povijesti. Bili smo svjedoci i onoj 1956. u jesen mađarske revolucije kad su također tenkovima naoružani pravi momci iz veseloga Gulaga zgazili na bijelom mostu u Budimpešti huda jamadjevojke dugih pletenica, kao crve, i pretvorili njihova tijela u krvave mrlje. Danima su prali krv s mosta, ali ona se zavukla u male pukotine i nikako da nestane.

Onda smo došli mi koji smo imali jednu svoju Matildu i krišom položili u prolazu i na brzinu poneki cvijet na taj most. Pazeći da nas ne vide brojni agenti u civilu.

Ostaju nam u sjećanju te pletenice i njima se pridružuju i one iz Hude jame. Ima ih i drugdje, ali ove su toliko vidljive da ih treba zbog bujanja crvenih i zelenih, pregaziti kao i bleiburške žrtve preko kojih hrabro korača neki kapović i njegova družina. Mašalah! A sve visokoobrazovani gorostasi humanističkih znanosti. Sami doktori sc. Javlja se moj prijatelj Ante iz Jasenica podno Velebita i čuvajući ono malo ovaca, šepucka na desnu nogu - ostao mu šrapnel iz kapovićeve puščice.

Ima još tih pletenica. Eno ih režu u raju zemaljskom gdje bi Moženovci uživali: u radnim logorima za žene, u Sjevernoj Koreji, pa se onda ošišane bave izradom perika i to na normu. Vrlo uspješno država uzima tek rođenu djecu i ubija, a ponekad moraju i same majke ako ne žele da ih likvidiraju! (Opširni odlomci iz knjige: Anna Fifield: Kim Jong Un, veliki nasljednik, The Times-Profil, Zagreb, 2020.)

Argumenti? Što je to?

Mediji cvatu. Umiljatim glasom i krajnjom taktičnosti obraća se, inače nasilni i naprčiti, Bago svima s ove strane dobitne kombinacije, otkrivaju tajne nepodobštine gubitnika i blistave vrline Moženovaca. I na državnoj TV vlada stavak allegro, blaga i hinjena ravnopravnost prema svim takmacima kao da je narod sasma lud i nedorastao. Da, upitnikponašao se upravo tako u trenutku izbora, ali pomalo se trijezni. Traži izgovor, ne priznaje svoje kobne pogrješke. Nada se sposobnim revolucionarima koji će ispraviti sve što je bilo nevaljalo. Sada kad je jasno da su udruženi, iako to ne priznaju, Moženovci i Kukurikavci konačno povratili vlast i snagu u glavnom gradu svih Hrvata, moći će drugovi i drugarice s FF u tom istom gradu, razviti zastave slavne, prekriti spomenik za dane Oktobarske revolucije, jurišati na crkvene institucije itd... itd. Nitko im ne će prigovoriti, bar ne oni iz vlasti.

Najveća pogrješka tzv. Gubitnika je što pita pobjednike kamo su s pola milijarde kuna u zadnjih sedam godina?

Toliko su dobili od javnih stranih i domaćih izvora. Nema odgovora. Oni samo prezirno otresaju nogom i kažu: Laž! Prljava kampanja! Ali nema odgovora. Nitko ne zna gdje su ti novci, jer osim popravaka pet stotina bicikla!!! drugih dokaza nema da su dobivenim novcima ostvarili neki vidljivi i stvarni rezultat. Argumenti? Što je to? Kako se usuđujete pitati za naše slavne projekte koji su nagrađeni! A poznata je izreka baš njihovoga stipančeta: samo idi tragom novca i sve će biti jasno!

Na vrhu dva brda sjede njih dvojica

Živimo kao Alica u zemlji čuda. Ništa se ne zna, ni kako je bilo (to se zove „kosturi iz ormara“), ni kako je sada - čekamo da se pročita 7000 stranica i sve će biti jasno do posljednjega novčića, ni kako će biti. S nama razgovaraju Plenković Milanovićpitijskim jezikom i zečevi i kraljica i ovaj novi kralj kao i drugi nevjerojatni likovi, pocikuše (nije moja izmislica) i blijedi duh ljanaestakadaizdolinekolorada. On će vjerojatno biti ministar za kulturu? Na razini grada. Jelte!

A na vrhu dva brda sjede njih dvojica. Golemi. Vode razgovor na uzvišenoj razini. Oni su obojica fenomeni: glosar kaže da je značenje te riječi - nešto znamenito, rijetkost, čudo.

Od prve se mogu prepoznati obojica i mi njih. Ali griješim, čini se da takvih velikana ima puno više, gotovo cijela livada po kojoj pasu političari ispunjena je samim divovima, nadutim veličinama punim svojih jetkosti, sprdnje i isključivosti. Vrijeđali su jedni druge, ponižavali i govorili uvrjede koje se teško zaboravljaju i ne opraštaju. Jedan kaže da može s cijelom strankom u koaliciju, samo s predsjednikom nikada. Ovaj odvraća da će načiniti koridor protiv prvoga. Potom pratimo histerične strjelice s drugoga brda koje lete na sve strane. Leti sagita iz njegovanoga parka i pogađa čas pravoga čas pogrješnoga, narod razrogačio oči i razvalio usta, upravlja nade čas u sagitara, čas u žrtvu, zbunjen, očajan, dva se ovna na brvnu rogetaju. Na koncu pobjeđuje treći. Mislite? Ipak ne.

Veliki horvati, horvatini, hrvatići, hrvatine i roštilj

Hrvatska je zemlja raspukla i to duboko, otvorio se jaz iz kojega još uvijek glasovi mrtvih zazivaju, ali živi su gluhi, glođu se međusobno, pametni ne dolaze u prvi red. Oblaporne figure čelnika, silovite su i ohole. Jednoga što preskače jaz i pokušava objediniti umrtvljeni narod zovu frulašem, a on se odupire onim faktografskim i provjerljivim, raspravlja o značajnim pojedinostima - kamo pare, bre? Kasno otkriva, srećom po one koji to nisu znali, da se dobitnik pesničarski klub Moženovaca, promućurnih parazita, hrani na dugom crijevu stranih i domaćih milijuna, ali kasno baba na misu popoldan stiže.

Ne smeta to izlazeći narod, to da ljudi koji nisu radili imaju status malih bogova, ne smeta narod što nitko nije negirao „erbovane“ novce, a ne može odgovoriti gdje su završili. Ne smeta izlazeći narod ni farsa koja kameleonski iz Lubenicazelenjave kao u suludoj bajci postaje crvena brigada, koja na letku nosi kip partizana iz one kobne „oslobodilačke“ godine.

Oni revno izlaze na izbore, a mi drugi, veliki horvati, horvatini, hrvatići, hrvatine i ostale izvedenice i izvedenici ostajemo kod kuće uz topli i mirisni roštilj iliti gradeladu. Eko! To smo mi, fenotipovi, biološki konačni rezultat uzajamnoga djelovanja genotipa.

Ima nas naivaca koji smo htjeli pomoći. Zvali sve moguće telefone i pisali e-mailove na tzv. ponuđene adrese domovinaca, ali nema odgovora.

Nema veze što znamo ponešto i već smo klečali na kamenu u Zagrebačkoj katedrali i Svetome Dujmu svjesni one SIC TRANSIT GLORIA MUNDI! I ruke su nam bile obasjane zrakama otajstvenoga tkanja u svijetu patnje i nemira, vukovarskih i inih muka, a njihovu mržnju gasili smo molitvama za spas onih otrovanih ideologijama koji započinju svijet iznova.

Nema, gospodo, politike koja nije, koliko god se skrivala, protkana nacionalnim, a u molitvama i univerzalnim; nema toponima hrvatske zemlje koji ne govori o patnji i prkosu, prolaznosti, ali i o Vječnosti koju nikada ne ćemo umom shvatiti. Samo srce može voditi ovaj zemaljski kratak put. Tu je i nada, ufanje prastaro i ljekovito.

Nevenka Nekić

Pon, 14-06-2021, 15:05:07

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.