Pet knjiga i ostalo

Najprije ostalo. Ostalo nam je nekoliko dana do izbora gradonačelnika grada Zagreba. Na TV RTL sučelili su se sinoć 24. svibnja 2021. T. Tomašević i M. Škoro. Prije toga putem elektroničke pošte masa ljudi dobila je podatke o novcima koji su se slili u tzv. udruge i „institute“ Tomaševiću, Benčićki i Borićki. Vrlo je znakovito da su svi zajedno u istoj grupaciji koja se okrupnjavala od 2013.- 2021. i za to razdoblje uprihodovala oko 130 milijuna kuna. Imaju matice-majke, kćeri i odvjetke koje su proširili po vidljivim i nevidljivim ustanovama, osobama koje duhovno i materijalno pripadaju onoj vrhuški o čijem stvarnom životu ne znamo gotovo ništa. Nije Tomašević odgovorio na pitanje što je učinjeno s tim silnim novcima za naznačeno vrijeme, nego se hvalio dobrim programima kojima su novac ishodili. Od EU i raznih stranaca, do Vlade RH, ministarstava i sl.

Ne bih rekla da se taj mračni ambis potonuloga tezora dotičnika razotkrio jasnim govorom kandidata Škore. Suviše suzdržan, kratak u objašnjenjima i nekoncentriran skakao je s teme na temu. Više se govorilo o efemerijama, a manje nastojalo objasniti parazitiranje grupacije koja se sada nadvila nad Zagreb kao crveni oblak na zalasku sunca, jer se čudesna drskost i tradicija njihova pogleda na svijet apsolutno komunistički obojena, čvrsto umrežila s liberalizmom i globalizmom u pozlati duginih boja i „džabalebaroškim“ fantazmagorijama od kojih se dobro živi.

Trebalo je konstatirati nekoliko ključnih podataka i analizirati što je konkretno učinjeno s tih 130 milijuna kuna? Što je ostalo vidljivo iza toga obilatoga obroka za možda stotinjak ljudi koji su kružili i kruže čudesnim natpisima zaogrnuti, iza njihova razgranatoga agresivnoga pohoda na obitelj, Crkvu, djecu, povijest hrvatskoga naroda koji želi samo jedno – slobodu odlučivanja.

Opravdano ćemo konstatirati da je baš taj narod u prvom krugu dao podršku toj parazitskoj skupini koji sve mogu, a hoće samo vlast. Je li taj narod glup, je li neobaviješten o raboti, rekli bi komunisti, tih istih koji su dobili preko 40%, je li taj narod ljutit na pokojnika Bandića koji je onako upravljao Zagrebom, a koji stil bi se mogao svesti na onu bosansku: dobrojutro, čaršijo, na sve četr strane! Je li srce Zagreba nastanjeno baš samim nasljednicima koji su ulazili u tuđe kao u svoje, je li ostao kod kuće dešperatni ostatak ljutitoga naroda koji se pokazao i glup pa sada ima ono što je zaslužio? Ili su nam se ideali toliko promijenili, da svaka tradicija hrvatskoga naroda zaslužuje eliminaciju. Ne samo tradicionalnih vrijednosti, nego i eliminaciju suprotivih.

Na nedavnom gostovanju dobro obaviještenoga gospodina Peternela u emisiji kod Dujmovića (koji još nije ušao u DHK unatoč napisanih deset knjiga i izvedenih dviju predstava!) vrlo pomno i točno je objašnjena hobotnica tih nevladinih ustanova i udruga koje su u paukovoj mreži s vrlo živahnim kompilacijama „programa“ isisavale i još to čine gomile novca. Peternel je do tančina predstavio tu malu skupinu od nekoliko stotina ljudi koji manipuliraju idejama i novcima. Ali tko gleda emisije Z1?

Isto tako je u gostovanju na Laudato TV kod Nade Prkačin govorio Tomislav Jonjić koji je detaljno, bez zamuckivanja i unakažavanja hrvatskoga jezika, razradio ideološki pijedestal na kojem uzdignutih pesnica stoje Moženovci i dozivaju sablasti s crvenim zastavama SSSR-a i „zvezdama“ na šajkačama ocvalih glava. Ništa ne vrijede dokazane istine o zločinima njihovih uzora, ništa ne vrijede mrtvi pobijeni u miru, tisuće godina zatvora po kazamatima koji se nisu ispraznili do 1990., ništa ne vrijedi srušeni Berlinski zid, ništa propala društvena laž o seljačkim radnim zadrugama, uništenom gospodarstvu, zatrtim slobodama, ostaju samo laži i očekuje nas povratak na lik i djelo zločinca koji je pobio ne samo hrvatski narod, nego i svoju obitelj, uglavnom. Tko uopće zna da je u dvorištu na Dedinju pokopana, a prije toga likvidirana, ona četvrta žena Ljubičice bele, jer je morala dati mjesto Jovanki? Ovdje ne spominjemo ništa od svih smrti u Rusiji po nalogu Tomaševićeva idola, ne samo političkih protivnika, odnosno suboraca, nego i žena i djece. Englezi su o tome napisali knjige. O bitnim elementima mračne ideologije govorio je superiorno Tomislav Jonjić, rođen prije početka Hrvatskoga proljeća, neupleten ni u kakve podlosti, oslobođen stega neke stranke i neovisan.

Ne znamo što sve piše u programima Moženovaca, ali svi spominju priziv savjesti kojim liječnici mogu odbiti ubojstva djece u utrobi majke. E, to je odbojno drugovima. To se ne smije tolerirati. Valjda planiraju otpustiti s posla takve liječnike? Ali priziv savjesti da ne će služiti vojni rok, to je poželjno. Uopće protiv su svake vojne organizirane strukture- od kupnje zrakoplova, do naoružanja svake vrste, pa i služenja ikakvoga vojnoga roka.

Razoružali su nas na koncu Prvoga svjetskoga rata, razoružali su nas na koncu Drugoga svjetskoga rata, razoružali su nas 1990/1. Ostali smo goloruki pred ugojenom jugo-četničkom armadom svaki puta! U njihovim redovima bilo je nevinih ročnika koje smo redovito puštali u zarobljavanjima.

Sada smo na malom broju vojnih obveznika u liku onih kojima je to zvanje. Ne znamo ima li i dragovoljnih ročnika koji ne kane biti u vojnom zvanju. Na žalost o tome se ne govori. Oko nas zuje ose i lete sov-rakete, a mi spokojno odbijamo obučiti mladež u bilo kakvom kratkom roku, makar tri mjeseca, o novim oružjima, novim strategijama. Pitamo se tko je to protiv ročničkoga upoznavanja s najnužnijim znanjima? Jer ostati bez vojske i očekivati da će nas netko u danom trenutku braniti, više je nego stupidno. Dugačka je naša granica, migranti ne prestaju nailaziti, a susjedstvo nije milozvučno i prijateljsko, tko god mislio suprotno. EU i naša djelatnost u NATO savezu nije nikakva garancija za našu opstojnost i razborito bi bilo vjerovati da se treba pouzdati u svoje snage, u domoljubnost nove generacije koju sada držimo na distanci od svakoga obrazovanja u pogledu vojnih vještina. Imamo dovoljno časničkoga kadra, a vojnika?

Nasilje je svakodnevica i u demokraciji i očituje se na razne vidljive i nevidljive načine. Neki aspekti nasilja su potrebni kao zakoni po kojima opstojimo i osiguravamo sigurnost života. Ali postoji nasilje u čudesnoj zakamufliranoj robi koja je bila naša tema: nevladine udruge i „instituti“. Njihovo nasilje je podržavano od svake vlade i odnosi za patvorene i neizvedene projekte goleme novce kojima bi se mogle, između ostaloga, podići mirovine za bar nekoliko stotina kuna svakom umirovljeniku koji ima mirovinu ispod 3000 kuna.

„Ako ne zaboravimo da nasilje ne živi samo po sebi i ne može živjeti samo po sebi. Ono može živjeti samo pomoću laži. Uvijek je među njima dvjema postojala najprisnija, prirodna i temeljna sprega. Nasilje se može sakrivati samo pomoću laži, a laž se može podržavati samo nasiljem.“(A. Solženjicin prigodom primanja Nobelove nagrade.)

***

Kratko izvješće za one koji vole čitati: objavljena su u proteklim mjesecima tri naslova koja sam u vremenu korone uredila i napisala: Đakovačke tajne, Bodljikave pripovijetke II., Kupite igračke.

Prva je skup raznorodnih tekstova intimnih zapisa, povijesnih analiza J. J. Strossmayera, Slovaka i raznih kritika posvećenih đakovačkim auktorima.

Druga je satirična zbirka pripovjedaka iz onijeh vremena, a treća dug samotnim patnjama djece u ratu.

Neke će dugo trebati da se pojave u javnosti, a ni za jednu nisam dobila potporu Ministarstva. Nisam ni tražila i stoga ne mogu zamjeriti. Uglavnom se nas književnike s ove strane više i ne zamjećuje. Dvije knjige koje su nastajale dugo i bile popraćene istraživanjem posvećene su časnim sestrama milosrdnicama koje su strijeljane u godini oslobođenja 1945., njih sedam, te mnogobrojnim koje su završile u logorima. O dragom i nedovoljno poznatom Vukovarcu dr. Antunu Baueru je knjiga koju upravo priređuju za tisak u Muzeju grada Vukovara.

Dakle, ne sjedimo skrštenih ruku i zloćudna lica, nemilosrdnoga srca i drhtava glasa. Spremni smo na svoj djelotvorni način.

Nevenka Nekić