Bože, pogledaj na nas!

Nisam ja više za ovaj svijet. Jok! Sve u svezi tehnike koja postaje naš gospodar, a mi njeni robovi jednostavno mi se gadi. Ružna riječ, ali nemam bolju za opis osjećaja koji me obuzme kad čujem što sve imamo kao mogućnost na mobitelima i sličnim uređajima pa se neki bave isključivo time: Nekićfejsovima, instagramima, chatovima i što ti ja znam koliko tih kratica u engleštini ima, a mnogi su, rekli bi naši Dalmoši, goluzi da što prije priključe svoj život na te spojke. Ne samo da moraju sve novotarije istoga trena znati, inače nisu u trendu, nego se odmah kupuju novi mobiteli opremljeni gotovo svemirskim dometima. Ako treba imat će frajer(ica) pet, šest ili više mobača, samo da može operirati na sve moguće šifre. Koliko to košta? Pojma nemam, samo neki dan reče jedan ministar da su neki pali u dugove jer su progutali tim spravicama gomilu novca pa ih sad ovršuju. Zar? Kaže dotični da neki imaju i po pedeset tisuća kuna duga (za brbljanje - ovo ja kažem) na tim spravicama. Imaju neki svoje, kažu mi, profile pa se slikavadu goli, iskeženoga jezika i koječega drugoga, pišu šporke riči, beštimaju, vriđaju jedan drugoga, slušaju cajke i burazere, sami u svojim sobama, ili u društvu istomišljenika koji, kad se sve zbroji, provode život u pipkanju malih kvadratića ili dodirivanju plastične plohe koja ih vodi u virtualni svijet u kojem se ne živi stvarno, a pravi život promiče kraj njih.

Sad je vrijeme da se uzbune oni koji će mi reći: tko ti je kriv što ti ne znaš?! Smatraju posve ispravno da mi stariji nemamo volje ni potrebe za takvim komunikacijama, jer nam je draži običan, ljudski govor ili dopis u jadnom i nevoljnom hrvatskom jeziku. Uzmeš običnu olovku i pišeš, nevaljalo obrišeš, poslije jedva prepišeš za e-mail, jer ti drugačije ne će objaviti( eto ga đavle!) i u jednom ti trenu nestane desetak stranica jer si nezgrapnim prstom dirnuo tipku ovu ili onu. Onda zoveš na sve strane da ti pomognu, ali džaba! Sve ćeš iznova , kao nekada kad smo za kaznu tribali napisati pedeset puta: Drug je Tito ljubičica bela! (Split, godina 1953.) Zato imam lipi rukopis, hitri i odaje moj karakter, eli!

Ovaj uvod nije triba bit vako repat, reka bi dobri Miro Bulj, ali neka ga. Ono što mi je podiglo tlak srčani priko 200, bile su stranice na internetu Ministarstva Buljkulture za natječaj iliti objavu za dotacije u svezi knjiga i sličnih kulturnih stvari. Braćo moja, malo je reć da je to ludilo! Da mi je bilo kupit onih šest koštica čudesne jabuke koju je, uz ovaj vic, prodavao jedan naš na nekadašnjoj vukovarskoj tržnici! Kaže on da su čarobne jer odmah postaneš pametan kad ih progutaš. Kupi jedan, proguta i pita koliko košta, a prodavač kaže šest dinara. „A mogao sam kupiti kilu jabuka!“ Pa vidiš, odmah si se opametio!“

Ja se nisam odmah opametila i pomislila sam da osim što imam fakultet i specijalizaciju, imam i više od 40 knjiga koje sam sama samcata napisala, snimila 56 filmova, naslikala mnogo slika, drugima ispisala stotinu kritika, kataloga itd, dakle spadam u prosječno obrazovane i pismene ljude u ovoj zemljici, pa eto, možda ću znati ispisati te stranice zahtjevnice. Šmrc, kuku lele! To je fantazmagorična šuma kratica i stranih sažetaka elektroničkih pojmova, neke bankovne i druge procedure za koje nisam nikada čula, ne bilo ih!, Pandorina kutija užasa i konačno, zašto ne reći, gluposti. Negdje pri koncu oko dvjestotinjak uglavnom sablasnih zahtjeva, pitaju te koju će posljedicu izazvati tvoja knjiga?

Do toga mjesta nisam ni došla, nego samo u čitanju gotovo nerazumljivoga teksta u kojem hrvatskom jeziku jedva da ima mjesta, pa nisam morala odgovoriti na to genijalno pitanje. Samo Bog zna kakve posljedice može izazvati moja knjiga (ovoga puta monografija o slikarici Ani Mariji Botteri). Tko zna- možda izazovem ubojstva, samoubojstva, zaraze, emigraciju mase hrvatskoga naroda koji kao izbezumljen čita monografije pisane stručno, pa uspaničeni čitatelji izazovu demonstracije na ulicama!!!

Zaključila sam da je najbolje zapaliti rukopis kao u doba kineskih careva, Staljina i Hitlera, jer godine idu a vrijeme normalnoga zahtijevanja ili molbe je davno prošlo. Naravno da ne ću zapaliti rukopis, ta trebalo je dvadesetak godina praćenja i pisanja prikaza, otvaranja izložbi i analiziranja slikarskoga rukopisa da bi se napisala takva knjiga. Čekat ćemo nekoga donatora.

Mislite da samo ispunjavanje toga đavolskoga e-građanskoga dokumenta daje nadu? Varate se, da smo pisali o nepostojanju hrvatskoga jezika, o onom umetniku egzibicionistu koji se gol skidao pred Markovom crkvom, ili o crvenoj zvezdi svetoga nemanje, možda o danas velikoj književnici koja je u bijesu protiv katoličke crkve i njenom srednjovjekovnom moralu slikala stidne dijelove svoga tijela pa ih izlagala na fotosima, eeee, u tom bismo slučaju možda i dobili dotaciju iz našega ministarstva. Ali nismo. Uvatili mi pisati o strijeljanim časnim sestrama one slobodarske 1945., pa o smrtima djece u Domovinskom ratu, pa o spaljenom fratru iz Presnače u sadašnjoj republici srpskoj, pa sve nešto, brate rođeni, mračno i tužno. A toliko lipi i šesni tema leprša amo-tamo: korona i oni protestanti koji tvrde da nema zaraze, da se oni mrtvi, kojima su razrezali grlo i bacili ih u komu dok su na respiratoru, samo pretvaraju; pa onda lipote našega SlobSabora (nemojte, molim vas, da moram pisati hrvatskoga i državnoga!), pa dueli verbalnih virtuoza koji bi „za dan spiskali dotu sv. Ane“, reče mi kolega niki dan, a o energičnim izražajnim i sofisticirano, rafinirano, briljantno nabrijanim feministicama, bez obzira na boju kose, ne kože, kose! da ne govorim. To su alegrije. Sama vedrina pršti na sve strane, ako tome dodamo još i seks.

Kako je istinita formula da je sloboda duha neotuđiva čovjekova stečevina! Moji kolege i kolegice koji ovako ognjištarski razmišljaju kao ja, također nemaju uglavnom sreće ne samo zato što ne znaju ispuniti obrazac e-građanin, neki znaju i to dobro, nego poradi imena i prezimena. Jer, ima nas koji ne mijenjamo košulje, pa kad su u modi crvene s okačenom zvezdicom na reveru, eto nas, potom onda crne, one iz talijanskih škvadri, ili u tonovima duginih boja... Eh, da smo pametniji...

Sjedimo u svojoj humanističkoj carskoj loži, između neba i pakla, gledamo u lajavu zbrku milijardi izgovorenih riječi na svim e-uređajima, u kaos duboke usamljenosti i napuštenosti svakoga čovjeka kojega oblijeva novo vrijeme, a on bi htio jasnoću i jednostavnost onih vremena kada uzor i smisao života nije bila ni tehnika ni čovjek, nego Bog.

Zamislite kakav bi užas izazvala moja rukom pisana molba da mi naše ministarstvo dade potporu za knjigu koju spomenuh. Rukom pisanu, s podatcima o mojoj personi. I nikakvim suludim dodatcima. Imaju me pravo otjerati s vrata: Ne, drugovi i drugarice, niste se emancipirali, ovo je humanistička demokracija liberalnoga karaktera, i imamo pravo proglasiti pravo na zablude i laži! Imamo pravo na politčki relativizam i neke statističke dokaze da je krajnji individualizam potrebniji od vašega zastarjeloga i pljesnivoga kršćanskoga humanizma. Tko ima dokaze? Pitam ja. Mi, kažu oni.

A osim toga ne znate ispuniti obrazac e-građanin! Pokunjih se, istina je.

Zamislite kako je našim seljacima, koje zovu poljoprivrednicima i opegejovcima, kada moraju to ispunjavati! Bože, pogledaj na nas!

Nevenka Nekić

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.