Film „Operacija Oluja“ (Operation Storm), 2020.

Hrvatski filmski institut, direktor Nikola Knez

Scenaristi: dr. Miro Međimorec i dr. Dorothy McClellan

Producenti: dr. Miro Međimorec, Nikola Knez, dr. Dorothy McClellan, Damir Radoš

S malim vremenskim odmakom pogledali smo dokumentarni film „Operacija Oluja“ navedenih auktora. Prvi dojam je tvrda taksativnost neoborivih podataka i svjedočenja povjesničara, sudionika operacije Oluja, stranih promatrača te izjave Židova. Narator vrlo precizno prenosi tekst scenarista, kao i prevoditeljske izjave intevjuiranih osoba u filmu. To je važan segment jer doprinosi jezgrovitosti i istinitosti. Drugi važni segment je sažetost mnoštvenih zbivanja unutar Hrvatske i onih vanjskopolitičkih u okviru ne samo EU, nego i svijeta. Dakle, film objašnjava bez patetike i nepotrebnih detalja tragiku nastanka Republike Hrvatske kroz zbivanja uoči i tijekom Obrambenoga domovinskoga rata. Ne zalazeći preduboko u povijest, počinjući priču u trenutku raspada Jugoslavije, film se koncentrira na esencijalno: tko je agresor na Hrvatsku, koji su mu ciljevi, kakav je plan agresije, koje su svjetske sile podržale agresiju jer su željele sačuvati Jugoslaviju, kako su se Francuska i Engleska lažima održavale u posredništvu zaraćenih strana na strani agresora, rasplet na Haaškom sudištu.

Teško je u relativno kratkom filmu od nepunoga sata iznijeti svu dubinu i vjekovnu natrpeljivost Srba prema svim susjedima: Hrvatima, Bošnjacima, Šiptarima, Macedoncima, a nešto i Slovencima. Jer u ovom, ne prvom ratu protiv susjeda, zaustavili su se silom prilika na granici Macedonije, okrznuli su samo nešto svetišta, ali su također odlučili pustiti i Sloveniju izvan krvavoga zagrljaja. Glavno je bilo uništiti Hrvatsku i dobiti prostor Bosne i Hercegovine.

Jednostavne istine u izjavama povjesničara, meritornoga dr. Ante Nazora, pa veleposlanika moćnih sila, osobito SAD, Petera Galbraitha, uz sve ostale sudionike, potpuno su razgolitile jedini rat koji je trebao duboko potresti EU nakon II. svjetskoga rata. Zašto se to nije dogodilo, kome je trebalo postojanje geopolitičke pozicije Jugoslavije, tko je bio za uništenje, ako bude trebalo, cijeloga hrvatskoga naroda pa i Bošnjaka, posve je ogoljeno do kosti istine u filmu. On je rađen rukom znalaca, a najveća mu je vrijednost u otvorenom prikazu, za neznalice iz EU i svijeta, pravoga stanja kao i naravi rata.

O toj naravi rata možda bi doprinijela jasnije bar jedna oveća rečenica u kojoj bi se spomenuli brojevi, makoliko zvučali obezličeno, razorenih naselja, crkava i drugih sakralnih objekata, groblja, bolnica, kulturnih ustanova, a osobito potraga za našim takozvanim „nestalim“, koji nisu nestali nego su podlo ubijeni i bačeni u kojekakve jame. Oni šute, a mi sve slabije tragamo i potražujemo.

Kadrovi su izbalansirali okrutnu politiku Zapada i mudru strategiju Franje Tuđmana te su se sudionici u razgovorima, bez obzira jesu li iz Hrvatske ili inozemstva, usuglasili u najbitnijim ocjenama: rat je bio agresija Srbije uz pomoć hrvatskih Srba s ciljem osvajanja teritorija i genocida nad narodom. Ta jezgra i ocjena konačno je izašla na usta veleposlanika SAD Petera Galbraitha, osobito njega, njega koji je tijekom rata otežavao položaj Hrvata, teturao između istine i diplomatske taktike, skakutao po automobilima i traktorima odlazećih Srba iz sablasne Krajine i davao kojekakve izjave. I ostali političari koji se u filmu pokazuju, a štitili su Srbijance i JNA i na teritoriju Hrvatske i BiH, sada su dali puno istinitije ocjene rata i Oluje, dok su tijekom rata bili na strani agresora. Ni Italija, ni Engleska, a osobito Francuska nisu željele razjedinjenu Jugoslaviju i vrijedi reći da su mirno promatrali pokolje, paleži, progonstva i pljačke.

Dobro je prikazano jalovo djelovanje, tj. nedjelovanje UNPROFOR-a, zvanih „sladoledari“, koji su boravili u okupiranim područjima i ravnodušno promatrali ubijanja i zločine. Čak kad su i njih maltretirali, šutjeli su do bešćašća.

Film se nije upuštao u pojedinačne slučajeve toli poznate po strahotama, vođen je čvrstom rukom tvrdoga dokumentarizma i objasnio najvažnije političke silnice i okolnosti u kojima su Hrvati stvarali svoju državu. Kadrovi se brzo smjenjuju, sve je kao odlomljeno od stijene, bez romantike i izjava koje su slutnja, a ne istina potkrijepljena dokumentima.

Ono što posebno raduje je nepobitnost , istina i ponos koji se od prvoga kadra pa do posljednjega osjeća u filmu. Ponos na sposobnu i lijepu mladost koja je pohrlila u bitku, ponos na njihovu hrabrost i dostojanstvo, na čudesno jedinstvo hrvatskoga naroda koji bez oružja kreće u bitku Davida protiv Golijata. Nekoliko ponovljenih kadrova nikada viđenih poslije toga slavnoga domovinskoga marša na Jarunu uoči veličanstvene Oluje, mnoge je duboko obradovalo, ali i rasplakalo. Kažem da takav sjajni prikaz vojne spremnosti kao onoga dana na Jarunu, nismo poslije više nikada vidjeli: prikaz povijesnih odora, kroz sve epohe naše krvave prošlosti, one visoke i pristale momke i djevojke u sjajnim viteškim odorama u kojima smo ginuli za nekakav Beč, Peštu, Veneciju, nagrizani turskim čerečenjem na granici svjetova. Upravo ta granica zapala je nas kao izabrani narod na rubu Europe koja je i onda često gledala naš martirij, spokojno pila čaj u pet popodne, i jela kroasane u deset ujutro. O tome u filmu nije bila riječ, nije ni mogla biti usmjerena na temu Domovinskoga obrambenoga rata. Ali mi znamo da je to bio sukob dvaju svjetova: jednoga uređenoga i europski obrazovanoga , katoličkog i hrvatskog, i onoga drugog koji se pojavio samo u jednom kadru prikazujući prave osvajače- četnike divljega, zastrašujućega izgleda srednjovjekovnih razbojnika. Bezbožnoga klateža koji idu kao psi rata u dopušteno ubijanje i palež.

Film je svakako otkrio i neke diplomatske igre, prljave dogovore između velikih igrača i strašne napore Franje Tuđmana da prebrodi sve zapreke i spletke, stvori respektabilnu vojsku i ujedini hrvatski narod te izvojuje pobjedu uz snažnu podršku sposobnih ratnika- Ante Gotovine, Mirka Norca i ostalih.

Ipak, kad zaboravimo detalje iz filma, ostat će nam prikaz hrvatske mladosti koja kad ustreba umire dostojanstveno i mirno, noseći domovinu u srcu, krunicu s križem oko vrata.

To da mi i danas tragamo za ubijenima i raskomadanima po zemlji Hrvatskoj pa i Srbiji, tragamo bez podrške tzv. pravde haaških tribunala, činjenica je koju ne zaboravljamo. Opet se uzdižu mrzitelji stvorene RH, ali to nije moglo biti tema u okvirima filma o Oluji. Tada to nitko nije ni slutio.

Film treba prevesti na francuski, talijanski, poljski, i možda još na koji jezik, jer svijet treba vidjeti tu hrvatsku istinu, sažetu i pamtljivu kao lekciju iz povijesti. Možda i stoga što me i danas boli kako smo bili osamljeni, neželjeni, čak i od naših prijatelja nespomenuti- ni jednom riječi nije Vaclav Havel podržavao naš obrambeni rat, nije se javio ni Poljak Valensa, ni Slovaci, naši tradicionalni prijatelji. A sjećamo se kako smo danima svirali Chopina kad se lomilo koplje slobode u Poljskoj, kako smo svirali Vltavu kad su sovjetski tenkovi parali miroljubivu zemlju Čehoslovačku, kako smo podržavali Slovake i radovali se mirnom razlazu s Češkom.

Hvala stvarateljima filma, znamo s koliko su napora morali ostvarivati svaki element u tom procesu, a poznamo i njihove pravedne i čiste osobnosti bez kojih bi istina sigurno bila okrnjena. Ne ističući ni hrvatstvo ni kršćanstvo, stavljajući na prvo mjesto slobodu kao neotuđivu potrebu svakoga naroda pa i hrvatskoga, ostvarili su pamtljiv i čestit povijesni dokumentarni film.

Nevenka Nekić