Mržnja prema zemlji koja te rodila

Poštovani, upravo sam saznala da smo mi domoljubi zapravo ustaše. Nisam ni znala da sam se svojim beznačajnim bićem samim rođenjem učlanila u ustaše, a nisam imala ni priliku sve do 1990. upoznati ni jednoga ustašu osim u literaturi. Upoznala sam samo pjesnika Vinka Nikolića po povratku iz emigracije i vjerojatno sam pogrješno shvatila da ustaša izgleda baš kao on. Nikoga ne optužujem, nikoga ne opravdavam. Gospodin mi je darovao ovo relativno obilje godina koje proživjeh kao zrnce pijeska na morskoj obali, kako bi rekao sveti Augustin.

Oko mene rat u samom početku života, pa onda još jedan. Trudila sam se da zaboravim mnoge gadosti koje ljudi počiniše u dvadesetom stoljeću pa i u ovom koje sada živimo. Mnogi kao đavolji suradnici, mnogi kao lažni sveci koji jedno govore a drugo rade, što dođe na isto. A, evo baš sada 16. lipnja u 17 sati saznajem da sam „Škorin ustaša“ što mi poručuje izvjesni mrsitelj ili tako nekako se čeljade zove, sluteći da bismo neki, možda mnogi, dali glas za tu opciju kako se to mudro kaže. Priznajem da pomišljam o desnoj opciji, bez razloga je tako zovemo od Francuske revolucije, bez obzira hoće li to biti bilo koja u biti domoljubna stranka ili pokret. Ona koja je ljubavlju vezana za Hrvatsku, koja je krvlju potvrdila tu vezu i to žrtvinom krvlju. To je mnogima pa i meni možda jedini kriterij. Sve drugo se može ispraviti, ali mržnja prema zemlji koja te rodila ne.

Vidimo to po izjavama i načinu života raznih klipana i klipanica koje žive na mojim jaslama jer u njihovom prehrambenom traktu nestaje mislim preko milijardu kuna godišnje i mojih 40 godina rada. Nepodnošljiva lakoća laganja narečenoga gospodina mrsitelja, a već je sijed i jednom nogom u grobu, upravo mi je poticaj da tako glasam, iako osobno ne poznam nikoga iz tih visokih političkih sfera. Čak ne postoji način da dobiješ ikakvu vezu sa „Škorinim ustašama“ na internetskim stranicama, što sam pokušala jer sam mislila da u ime iskustva i staračke mudrosti možda mogu nešto savjetovati. No, to je sporedna stvar. Bitno je da smo duboko podijeljeni i ranjeni jer neprestana laž koja se zove „njihova istina“ kao kobna ptičurina zamračuje nebo nad Hrvatskom, a sada čujem da se i neka peticija naših mlađahnih tzv. historiografa sa sufiksom – ovina, šalje diljem svijeta da mi, koji nismo njihovi, ne smijemo istraživati povijest. Oni su je zapisali i basta. Ima tu i jedan njihov basta, ali on je više ubijao nego pisao.

Pakost i laž

Nad našim kervavim zemljovidom plovim s tajanstvenom pticom simurg, mitskom pratilicom svih oslobodilačkih vojska koja ima čudotvornu moć: govori ljudskim jezikom, prenosi junake na velike razdaljine, otvara grobove, služi kao glasnik i pouzdanik. Sleti na onoga tko je ranjen i baci pero istine koje zacjeljuje rane i otvara vrata spoznaje.

Otvara i grobove koji su vjerni svjedoci života. Upravo su me izvadili iz groba s mojom djecom o čemu piše gospodin Frano Maroević iz Zadra: “Pri kraju rata udružili su se u velikom broju partizani i četnici koji su sustavno uništavali hrvatski živalj. U Zagrebu su iz doma na Paunovcu odveli u Pustodol iza Gračana preko 500 djece od 7 do 15 godina starosti i ondje ih izmasakrirali.... Kako je time teren bio zagađen, došla je komisija to sanirati. Članovi komisije bili su, među ostalima, dr. Berlot i dr. Sindik. Vidjevši taj užas od unakaženih i raskomadanih tijela djece, dr. Berlot se onesvijestio, a dr. Sindik dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji. U Varaždinu su osloboditelji strijeljali sve đake Vojne muzičke akademije, njih 73.“ (Hrvatski tjednik, 10. lipnja 2020.)

Pod „njihovim“ kopitima grobovi su zatrpani, neki betonom, neki zarasli u šume, neki zazidani u starim rudnicima, ali mitska hrvatska ptica simurg otkriva pomalo djela mrsiteljevih prijatelja, istomišljenika; naivno misle da istina o svemu, o našim i njihovim grijesima, ne će biti otkrivena. Spoznaja istine oslobodit će nas zloćudne tamnice laži i demona koji im služe. Oni koji rade na otkrivanju istine kažnjeni su da budu „ustaše“, kolega Leljak, Beljo, pokojni Mrkoci, Jurčević, i još veliki niz čestitih tragača koje ne možemo sve nabrojiti, a svi oni vjeruju u istinu kao jedno bitno svojstvo kozmičkoga smisla života, ne samo naroda nego i osobe.

Pakost i laž zrači iz svake riječi i pogleda raznih mrsitelja, klipana i klipanica koji udobno žive na formuli pobune protiv hrvatske države ma kakva ona bila. Ponižavaju ne samo žive, nego i mrtve, one koji i pod zemljom sačuvaše oznake s kojima su pošli u bitku i smrt. I dok su se nad njima slijevale lučevine ostrvljenih partizana, partizanki i četnika, čekali su i nadali se istini, a još više ljubavi nas koji smo ostali.

A nas često resi lijenost i kukavičluk neizlaska pred izbornu kutiju, mislimo da smo time ostali „s onu stranu dobra i zla“. Nismo, gospodo, ja sam čekala da netko stane pred taj grob u Gračanima i u tu „kutiju“ baci svoj krik, da stane kao čovjek jer samo ćemo kao osobe stajati pred Gospodinom, pred njim ćemo konačno spustiti svoj Križ.

Nevenka Nekić