Berlinski zid danas

Pomalo smo zabludjeli u gotovo smiješnom okupljanju nasrnulih na Brdo, tj. onih koji misle kako bi posao predsjednika jedne države odradili puno bolje nego svi do sada u novoj nam Republici Hrvatskoj. Od Nekićbalavih ridikula koji izvode pelivanske skokove po strminama Sabornice, nošeni rukama nevinih službenika zaduženih za red i mir u toj najvišoj državnoj nam ustanovi; preko gordih i drčnih sveznadara koji bi zauzeli baš sva ključna vlastodrčna mjesta u svim područjima znanosti i društveno-političkih dostignuća; preko uhranjenih i otrcanih brbljavaca s nakanama da budu prezentanti dičnoga starčevičanskoga hrvatstva; preko nepoznatih nalik na likove iz La Fontaineovih basni koji su poput žabe digli nogu da ih potkuju; preko onih koji su zabludjeli i za koje su zabrinuti liječnici iz Žute kuće; preko dobro situiranih i ljupkih cica-mica „građanki“ koje zastupaju „građanke i građane“ iz okruga oko Trga žrtava fašizma (i komunizma), a liberalnoga su nagnuća do ludila; preko naprednih zvijezdom okićenih anki- partizanki koje donose socijalizam iz budućnosti bez mirisa buđa i razmiču paučinu na svih dvanaest betonskih pregrada u Hudoj jami kako bi se jasno vidjeli sjajni učinci toga izuma pomalo zabranjenoga rudarskoga zanata; do golemih, mislim fizički, pravednika, velikih „branitelja“ koji nerado dolaze u kolonu žalosti Vukovar, jer tamo baš i nema normalnih i dobrih ljudi, koji pružaju golemu ruku Predsjednici države, ma kakva bila, u visini butine svoje golemosti, i sada već olinjalim partijskim šinjelom ogrnuti koračaju golemim koracima „na čelu kolone“ diljem ove zemlje koju neki zlobnici zovu Blesistan i kojekako još; do smjernih , to znači skromnih i samozatajnih koji ništa ne trebaju, ništa ne nude i ništa ne traže.

E, ne lezi vraže, tu su i bivša Predsjednica gospođa Kolinda Grabar Kitarović i njen konkurent dr. Miroslav Škoro, Izborialias Pjevač.

Pjevamo i pjevali smo njegove pjesme, kao i njegovoga kumašina Marka, jer su pogađale intimne i općenarodne traume koje gotovo svaka hrvatska obitelj nosi kao ožiljak na duši, koje su ožiljke šivali nedoučeni postolari i švelje, naglo stasali u doktore znanosti i umjetnosti, kusati i brkati, i nikako nisu uspjeli te rane zakrpati. Svakoga svibnja i studenoga one ponovno strašno krvare bez obzira na tzv. povijesnu distancu, džaba ti kirija i toj distanci. Igla za šivanje sve više boli, a osobito kad pogledaš u Sabornicu i ugledaš članove PGBZ-partije, to jest Partije Graditelja Berlinskoga Zida, koji je prerano srušen na njihovu golemu žalost. Jest da su iskonski heroji izumitelji toga Zida poumirali, blago rečeno, ali nasljednici gordo grme po balkanoidnom prostoru i udružuju svoje zborsko „pevanje“ s onima pred čijim smo umiljatim bradama bježali preko stotinu godina.

Pjevač

I sada se, elem, pojavio Pjevač kao doktor nauka, o čemu malo znamo, nekako istovjetan s tekstom svojih pjesama, malko tajanstven u političkom osinjaku međunarodne melase svih boja, rasa i spolova (jer nisu samo dva spola pa se ti brale snađi!) s kojima bi trebao komunicirati ako bude izabran za predsjednika države. Pitaju se neki: hoće li on znati kako i s kime razgovarati, hoće li smoći snage da postigne obećano, poznaje li on nekoga u tom „belom ili belosvetskom“ krugu tko će njega neznatnoga smatrati dostojnim razgovora, može li on podnijeti činjenicu da lomljavinu koju je najavio obavi bez stranke, tko su njegovi javnosti nepoznati suradnici i kakve ih kvalitete rese, hoće Škoroli izdržati rešetanje novinara o kojima smo pisali kao tandaramandarabagistimadamiristimagregoristima (biti strpljiv kod čitanja kao i kod španjolskih feudalnih titulara)!? (O nasrtajima novinara kao alegorijskih bića na njegovu osobu najbolje je pisao Marko Ljubić! Evalaj mu!)

Mogu samo kratko nadodati: iritantno je bilo gledati i slušati nasrtaje novinarke na nesretnika dr. i Pjevača Miroslava Škoru kad ga se dočepala plavušica jedne naše TV: ona kokodače, reži, kao pekinezer, govori, ma jarca govori, frflja i giba suženi ulaz u usnu šupljinu brzinom agresivnoga niskopodnoga skičavca, i sve dok nije pristojno zatražio da počnu razgovor, a ne svađu, nije odustala, a bome ni poslije.

Dobro, možemo obećati, imati želje i stavove, a ishod je kondicional sanjani. No barem sanjamo. On još uvijek sanja. Sanjari su usamljeni i mnogo puta neshvaćeni, treba sačekati ostvarenje toga sna, možda.

Naša velika nada, odjevena, toga snovitoga dana kad je prvi puta izabrana, u plavu pristojnu haljinu i počešljana kako se i očekuje od jedne osobe na najvišem položaju u državi, govorila je tada prije pet godina dobro i s povjerenjem koje je dobila od svoga naroda. Radost je bila obostrana. Onda je u početku mandata učinila neke geste koje su obećavale snagu i povratak ponosa narodu: najprije je izbacila znakovit portret velikoga ubojice iz Predsjedničkih dvora. Nije bilo lako odoljeti nasrtajima nama znanih i neznanih političkih hobotnica, stoga se polako urušavalo naše povjerenje.

Propusti

Čekali smo i tonuli u more razočarenja. Nije sve bilo loše, ne, ali naš ponos nije podnio da se hrvatski vojnici postroje i odaju počast jednom četniku! Naš ponos nije podnio da je taj nitkov varao mašući papirima o tri žrtve (a bile su već KGKnađene!!) dok naša Predsjednica šuti. Pozvana na njihovu tzv. skupštinu mogla je doći, ali nije trebala govoriti. Mogla je govoriti, ali nije trebala smješkanjem pozivati u hrvatskom interesu ulazak Srbije u EU. Mogla je izbjeći suvišno neprikladno srdačno nametljivo ponašanje. Službeni suzdržani prijam, posjet, a ne srdačno druženje. Lakše bismo podnijeli oklembešena usta nemiloga gosta koja su govorila laži.

Mogla je bar jednoga hrvatskoga branitelja pomilovati... mogla je i propustila je... o mnogo toga se pisalo i još se piše. Laž bi bila zatajiti i ono dobro što je učinila: tu su njena tri govora kojima je branila dostojanstvo hrvatskoga naroda- govor u Knessetu, govor u UN i govor u Istri povodom godišnjice priključenja. Eh, da je bar izdržala ! Nije joj u političkom pogledu bilo lako, osim dati ostavku. To je stvar savjesti. O tome je vrlo taksativno i bez oprosta pisao Javor Novak.

Ako i nije mogla izbjeći političkim pritiscima, o čemu ne treba ni jedan iole ozbiljan čovjek dvojiti, mogla je za svoju osobu ozbiljno odabrati dostojanstvo odjeće i frizure. Nije trebalo prihvatiti savjet ne znam koga da se za svaki pojav u javnosti nosi nova odjeća. Ako se već i nosi, ne može biti oblikovana tako da se ističu fizičke draži, inače vrlo lijepe žene, to jest da se svraća prvenstveno pozornost na stražnji dio tijela, da se ne pokrije bar kaputićem do bedara, da se kroje utegnute i naglašene obline na obje strane, jer to nije u primarnoj zadaći predsjednice jedne države. To je privatna stvar iza četiri zida. Netko je kazao da se trebala ugledati na Angelu Merkel. Ne, to je odjeća osobe koja ističe golemi stražnji dio tijela, također neprimjereno, a to što nosi često istu odjeću, ne mijenja dojam nepristojnosti.

Također je mogla bez političkih posljedica odabrati pristojnu frizuru, ne boju goropadne plavuše, ne raspuštenu kosu, koja je sada u modi, (pa u modi su i tetovaže i pirsing i koješta drugo), ne dva neuredna čuperka kose koji vise preko očiju i upadaju u usta. Zar je to nije vlastiti izbor? Zar je moguće da joj očito osobe ne baš istančanoga ukusa diktiraju i modu i frizuru? Ali to nije morala prihvatiti. To su osobne stvari i mora postojati stanovita mjera diskretnoga koju na takvu položaju mora svatko njegovati. O pretjeranim šiljatim štiklama ne ću ni govoriti.

Nisam namjeravala dirati u ovo područje u nadi da će do naše Predsjednice doprijeti razni tekstovi kao i moja dva-tri o tome, pisana vrlo diskretno i s osjećajem za mjeru kojom ulazim u intimni prostor, ali ne osobe privatne, nego javne koja mene također zastupa u javnosti. Ja se ne želim sramiti svoje Predsjednice, želim biti ponosna. Dixi et salvavi animam meam.

Nevenka Nekić

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sri, 19-02-2020, 20:54:34

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.