Zvonimir Hodak, „Lijevom našom“
Dugo, vrlo dugo nemamo vrsnoga satiričara u našim tiskovinama. Ne ćemo spominjati davne polemičare na izmaku one crno-žute Kuk Monarhije kada se oglašavao oštrim perom naš Matoš i ini uglavnom pravaški nastrojeni novinari-spisatelji, a s njima i slavna novinarka Marija Jurić Zagorka, koja je provela niz dana u pritvoru poradi pera ali i kukavičluka svoga glavnoga urednika „Obzora“ koji je smatrao da će njoj biti lakše presuđeno jer je samo žensko.
Nezaboravni su ostali njeni novinski članci kojima se javljala u političkim rubrikama prateći sazive Ugarsko-hrvatskoga parlamenta u Budimpešti gdje je, znajući mađarski i njemački, bez problema pratila sjednice. Osobito se sjećamo njenoga teksta (kojega ću i fonetski zapisati) „Eđperc“, (EgyPercz) što će reći „Jedna minuta“, a ne kako prevodi naša HKE „Jedan časak“! Naime, vlakovi koji su prevozili većinu tereta i ljudi bili su puni naših seljaka i kumica s njihovim košarama krcatim plodova ruku i muke, a što je putovalo u Zagreb i druge veće centre.
Vlak bi zastajao na malim stanicama i kondukter (obvezno Mađar) vikao bi te dvije riječi da bi požurio izlazak naše sirotinje koja se morala navrat-nanos strmeknuti niza stube na vlaku, padajući često i slušajući psovke nadutoga Mađara. Tada je Marija Jurić Zagorka, pravedna i časna osoba, zapisala da će doći onaj dan kad će Hrvati potjerati Mađare i dat će im eđperc da odu! Ona je to dočekala. Možda i mi dočekamo da nam neki drugi sajberi, kako se to u Đakovu moje majke davno govorilo za nasilnike što lutaju noću i gledaju koga će premlatiti, nestanu s političke pozornice na kojoj danas glasno pljuju državu koja ih hrani već tri stotine godina. Redovito u službama pendrečkim i puškovitim, upravljačkim i džabalebaroškim.
Satirično pero
I eto pojavio se čovjek-spisatelj Zvonimir Hodak oštra i satirična pera o kojem znamo samo iz pravničkih uspješnica, a sada-gle! Otkrivamo i njegovu briljantnu stranu oštroumne skrivene kamere stookog mitskog pratitelja kojem se nitko nije mogao sakriti. Izvrstan je ErudicijaFigure koje vrve po redovima njegove knjige zaslužuju daleko veće kazne od ovoga sjajnoga ironijskoga diskursa. Ali ne preporuča to auktor, on je za razobličavanje, otkrivanje ukopanih temelja gadosti na kojima jašu razni primitivni, polupismeni, nepismeni, građanskim ordenima okićeni sljedbenici krvnika i zabetoniranih mozgova. Jahača svih boja proteklih režima u kojima su bili uvijek pri vlasti i u vlasti. Tu će auktor pokazati svoju erudiciju, sve tamo do antičkih vremena i prispodoba.uvod napisao kolega Josip Jurčević, ukazavši na sve odlike povijesnoga zapažanja i erudicije Zvonimira Hodaka, ali možda se može dodati koja estetička primjedba.
Tekst knjige „Lijevom našom“ sadrži vjerojatno tisuću i više imena naših suvremenika kao i političko-društvenih situacija u kojima su pokazali svoja lica i naličja, većinom kao replike ili mutanti rimskoga boga Janusa koji ima dva lica. Gotovo sve moguće književne stilske i retoričke figure u raskošnom trostrukom piramidalnom poretku donio je u svojim kolumnama (često se čuje od ljudi da poradi njih i kupuju list!): ironija, satira i sarkazam, a uz njih se nađe u ojađenoj Zvonimirovoj duši i poneki cinički komentar. Neka. Figure koje vrve po redovima njegove knjige zaslužuju daleko veće kazne od ovoga sjajnoga ironijskoga diskursa. Ali ne preporuča to auktor, on je za razobličavanje, otkrivanje ukopanih temelja gadosti na kojima jašu razni primitivni, polupismeni, nepismeni, građanskim ordenima okićeni sljedbenici krvnika i zabetoniranih mozgova. Jahača svih boja proteklih režima u kojima su bili uvijek pri vlasti i u vlasti. Tu će auktor pokazati svoju erudiciju, sve tamo do antičkih vremena i prispodoba.
On slaže u inverzije taksativne događaje i kopa do korijena laži, povijesne činjenice začinjava ljutim obrtaljkama da se vidi pravi povod, smišljeni plan koji je postojao, a gotovo uvijek uperen prema likvidaciji hrvatske države ili Hrvata. On pronalazi kontradiktorne izjave koje počivaju na lopovštinama lakoumnih ili pohlepnih duša naše političke estrade, znanstvenoga površnoga znanja ili bolje neznanja; izvlači iz naoko bezazlenih izjava asocijacijena kumrovečke i pančevačke intelektualne veličine, snobovske i bezvrijedne drljatore po novinama i kojekakvim portalima osvjetljuje reflektorima koji pronalaze ambise njihova zlodjela ili golema neznanja, spoznaje krvave jazbine bešćutnosti nekog balavca koji se s... na Bleiburg, znajući da je u demokratskom društvu gdje je to moguće bez represalija. Zašto se nije s... na Tita ili treću ofanzivu?
Stanje bolesnoga duha
Auktor Hodak nema osvetničkoga mraka u peru, on samo želi razglobiti skribande koji nisu u životu ništa čitali, ali su zato meritorni da pišu upravo o tome. Oni su slavni jer su destruktivni, oni dobivaju u ovoj knjizi ironične atribute pohvale za svoju glupost i tupost, podlost i HodakHvala kolegi Hodaku na ispisivanju ove knjige. On je također prinio žrtvu na Oltar Domovine, veliku i bolnu, hvala mu da ima snage i volje održati nas na Pegazovim krilima (makar i prozom!) jer samo putem duha i duše prebrodit ćemo sve ambise, jametine i rudnike u koje nas bacahu pa i danas to čine, samo na drugi način.lažljivost jer im je omogućeno da žive na sisi ove jadne države koja je počela klonjivati, tonuti i beznađe koje Hodak ne dopušta.
On svoju NAŠU drži na dlanu, kao ures i plemenitost koje pronalazi u malim partikulama neznanih ljudskih sudbina, nasuprot velikanima tipa grbina,stazića i kokete u prozirnoj bluzici koja usred otužnoga hrvatskoga sabora, koji više nije državni jer države valjda i nema, viče smrt fašizmu... Izvlači on na vidjelo genije poput raznih miljenka, olivera, rudanica (tajanstvo tamnoga trokuta golemo je djelo!) i njihovih „djela“ koja su prevedena ili izvedena pred velikim svijetom, a usporedbe, parabole i simetrije s pravim intelektualnim veličinama poznaje dovoljno dobro da ih dovodi u konfrontaciju s nekim iz kante u Splitu polivenih golemih značajnika.
Ipak, sve te izuzetne dosjetljive i ponekad gnjevne satire ukazuju na stanje bolesnoga duha i duše blagoga nam hrvatskoga naroda. Dok nas gone Tisiphona, Alekta i Megaera, tri erinije iliti furije, koje imaju zadaću da kazne zlodjela što ih čovjek počini, osobito u području ćudoređa, mi i dalje podržavamo svoje krvnike, uništavatelje, đavolje savjetnike, podlace, klatež i ne prepoznajemo onu frulu koja je u priči odvela djecu u ponor, a nas raselila i uništila stotine naselja.
Ali ne ONI, Mi smo krivi za sve što nam se događa. Stoga se i može dogoditi da boginja ironije dovede lopužu-sajbera na čelo najstarije časne stranke jednoga Stipice Radića. Hrvati šute. Opet. Ponekad pročede neku izjavu koju ironijskim diskursom pomno prati Zvonimir Hodak. Konačno se javila nježna i pravedna osoba koja , iako je žensko! Sic! možda spasi obraz svima mrtvima za ideju „Vjera u Boga i seljačka sloga“.
Hvala kolegi Hodaku na ispisivanju ove knjige. On je također prinio žrtvu na Oltar Domovine, veliku i bolnu, hvala mu da ima snage i volje održati nas na Pegazovim krilima (makar i prozom!) jer samo putem duha i duše prebrodit ćemo sve ambise, jametine i rudnike u koje nas bacahu pa i danas to čine, samo na drugi način. Njegov rukopis naoko simboličan i ironičan puno je više i u političkom, povijesnom i književnom smislu. Zašto? Zato jer počiva na istini.
Nevenka Nekić