Hrvatska tužba protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, Zagreb, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Biblioteka Documenta Croatica, 2014.
Vada je Vlado Gotovac održao 1991. god. svoj legendarni govor pred sjedištem vojne uprave u Zagrebu (otete velebne Radišine gradnje!), bio je to nezaboravni i dijagnostički točan govor tamnih slutnji koje navješćuju četiri jahača apokalipse i ujedno pogođena bit srbijanskoga JNAškoga oficirskoga šinjela, njihove laži, parazitizma i okrutnosti na kojima je već bila zasnovana sva buduća ratna tragedija hrvatskoga naroda.
Već je pala krv na Kosovu, već je napadnuta Slovenija, Bosna i Hercegovina, već se spremala martirijska kob Vukovaru, sve je već bilo zapisano i dogovoreno, već su iz Beograda kretali tenkovi okićeni cvijećem a na njima se kezio četnički klatež naoružan do zuba. I onda je započeo svima poznati rat. U njemu je izvršen genocid nad hrvatskim narodom.
Kad smo 2. srpnja 1999. godine podnijeli tužbu za genocid protiv Jugoslavije(Srbije i Crne Gore) Međunarodnom sudu pravde u Haagu, nismo znali da ćemo čekati dugih petnaest godina na početak toga suđenja. U međuvremenu prošli smo kalvariju neopisivih laži, pritisaka, osuda i poniženja. U nizu mračnih likova koji su uz srbijansku propagandu doprinijeli ovim mukama, bili su strani i domaći, naši političari, međunarodna plaćena klatež i jude iz vlastite kuće koji su djelovali na starim principima udbe i kosa, financirani često izvana, te podlo podmetali prepreke na putu ionako ranjenoj zemlji koja ih je hranila, bavili se politikom ucjena i laži.
Domaći, osobito oni puni mržnje na stvorenu neovisnu Hrvatsku, (pusići, štrbci, teršelići, goldštajni, puhovskići, drakulići, furlančići, pupovčići te krunski svjedok Mesić i kamioni po njemu predanih dokumenata i lažnoga svjedočenja...itd...i drugi... i na razne načine), nanijeli su osobito veliku štetu i otezali predavanje optužnice kako bi Srbiji dali prostora da se osvijesti i sastavi apsurdnu protuoptužbu. Tako se redaju na pozornici bezprizorni likovi stranaca koji nam pišu povijest kao na balu vampira koje predvodi Carla del Ponte, zloduh koji je postao glavna Haaška tužiteljica; razni političari tipa rumenih lordova, bivših nogometnih trenera i tome sličnih "intelektualaca", pa pohotnika sa zapadnih obala što su se oženili crnim čačanskim lepoticama, a potječu sami od propalih nekada slavnih kolonijalnih sila čije obitelji su počinile uistinu genocide nad osvojenim prostorima.
Nešto se u ovoj ozbiljnoj i vrijednoj knjizi navodi o tim zločinima danas silno demokratskih KlatežKad smo 2. srpnja 1999. godine podnijeli tužbu za genocid protiv Jugoslavije(Srbije i Crne Gore) Međunarodnom sudu pravde u Haagu, nismo znali da ćemo čekati dugih petnaest godina na početak toga suđenja. U međuvremenu prošli smo kalvariju neopisivih laži, pritisaka, osuda i poniženja. U nizu mračnih likova koji su uz srbijansku propagandu doprinijeli ovim mukama, bili su strani i domaći, naši političari, međunarodna plaćena klatež i jude iz vlastite kuće koji su djelovali na starim principima udbe i kosa, financirani često izvana, te podlo podmetali prepreke na putu ionako ranjenoj zemlji koja ih je hranila, bavili se politikom ucjena i laži.učitelja, ali nemoguće je zabilježiti sve u tako ograničenom broju stranica. Tako se primjera radi nije moglo zabilježiti belgijske zločine u Kongu, kad se Crncima koji su odbili masakre, dalo odrezati šake i po nalogu belgijskoga kralja Leopolda krajem 19. st. dopremiti usoljene u Bruxelles!
Krivotvorine
Ipak, nakon petnaest godina započelo je suđenje u Haagu unatoč silnoj mašineriji i propagandi koja je dosegnula svoj tragikomični sarkastični iskaz u srbijanskoj protutužbi i tvrdnji da su Hrvati izvršili genocid nad Srbima jer su ih poubijali i protjerali čak 250 000! Sve to podsjeća na falsifikate koji su globalno šireni dugih pola stoljeća, a o kojima je svojevremeno prva javno i dokumentirano, oštro i bespoštedno pisala povjesničarka Ljubica Štefan.
Progonjena i nezaštićena, usamljena u otvaranju prljavih stranica povijesti dvadesetoga stoljeća, nije se bojala progovoriti ni o srpskoj pravoslavnoj crkvi, Nedićevoj Srbiji koja je prva imala od svih zemalja u Europi "konačno rješenje" židovskoga pitanja, javivši svom Fureru da je to učinjeno, da su "Judenfrei"! Jer imali su tri dobra i funkcionalna logora: Banjicu, Glavnjaču i Sajmište.
Prema podacima koji se dobro skrivaju ipak postoji i onaj da je tu likvidirano više od osamdeset tisuća ljudi, većinom Židova. Hitler ih je javno pohvalio, što Štefanova donosi u dokumentaciji. Poslije su srušili sva tri logora i ustvrdili da oni nikada nisu ni postojali. Isto to čine i danas kad ih pitamo za sedam tisuća Hrvata i pripadnika drugih nacionalnosti koji su prošli kroz srbijanske logore. Nema ih, nisu nikada ni postojali. To je kontinuitet laganja kojim se služe i danas. I da ne bismo mislili kakva je to osoba, ta Ljubica Štefan, reći ćemo da je dobitnica nagrade Pravednice među narodima i da je zapisana u Yad Vashemu jer je za vrijeme rata spašavala Židove.
O novim temama iz područja koja se prvenstveno tiču sadašnje Tužbe i okolnosti koje su se isplele za ovih petnaest mučnih godina hrvatskoga obnovljenoga Križnoga puta, govori ova prevažna knjiga dr. Zvonimira Šeparovića, barda hrvatske borbe za pravnu opstojnost. Detaljno i argumentirano donosi se kronološkim i problemskim metodama gotovo sav za opću sliku važan materijal i čvrsto utemeljuje. Nije moguće sva genocidna srbijanska zlodjela nabrojiti u jednoj knjizi. Majeutička metoda dr. Šeparovića sastoji se u objašnjenju korijena velikosrpske mržnje na Hrvate, ali isto tako naznačuje konture mahnite laži i nasilja protiv ostalih naroda s kojima su Srbijanci ratovali. U korijenu je uvijek bila LAŽ kojom su opravdavali svoje nasrtaje na tuđi teritorij, kulturno blago, a u tome su ih predvodili njihovi članovi SANU.
Stare metode
Oni smišljaju i ispisuju već drugi tzv. Memorandum i to nedavno u kojem je posve razvidno da se ne odriču starih mitova i truloga sna o velikoj Srbiji. Teškoća nije bilo u propalim Jugoslavijama: ta bilo ih je u vojnim visinama, izvršnim policijskim i drugim službama uvijek preko 80 %. Kao nacionalna manjina oni nisu nikada ni živjeli, osim u doba Turskoga carstva kad su pet stoljeća grabili ili šutjeli, ovisno o prilikama. Kao akindžije i martolozi bili su prethodnica turskoj regularnoj vojsci askera, a plaća im je bila sve što sami opljačkaju, a poslije zapale.
To je ta ista metoda koju smo iskusili u Drugom i ovom Domovinskom ratu. Primjera radi: postoje prostori u koje nije stupila noga vlasti NDH, a tamo su jame pune hrvatskih kostiju. Pođite u Slatinski Drenovac, (Papuk) u šumu gdje stoji stravična grobnica u apsidi crkve s blizu 500 lubanja i kosti. To je iz onoga doba Drugoga rata. Ona se otvorila i zatvorila jer se ne želimo zamjeriti okolnom srpskom stanovništvu kojemu je vlada nove Hrvatske sagradila kuće u svim zaseocima i pred svakom piše: prodaje se! Ne žele se vratiti jer znaju što su činili i onda i kasnije. Ili možda bi se valjalo sjetiti preko 180 jama u Zagrebu i bližoj okolici, od kojih je jedna na Tuškancu 57/8. Ne daju da se označi, ne daju da se moli za mrtve, zagradili ogradom zeleni pojas. Ispod šume leži prema podacima svjedoka oko 900 strijeljanih između svibnja i rujna 1945... I tako redom.
S velikim poznavanjem povijesnih događaja u kojima je sudjelovao, te pravničkoga znanja koje ga svrstava u svjetske vrsne stručnjake, dr. Šeparović ispisuje u mirnom i razložnom tonu ovu knjigu o Tužbi koju je sam predložio predsjedniku Tuđmanu i sastavljao s ekipom. Kriptokomunisti i udbino-kosovski repovi koji su onemogućavali predavanje Tužbe u Haag, započeli su još uoči smrti predsjednika Tuđmana neviđenu hajku na državu Hrvatsku koja je po njihovom nastala na zločinu.
Gore spomenuti crveni i narančasti klatež, koji se nalazio na sigurnom izvan zemlje dok je buktio rat, uključio se u koalicijske udruge koje su se titulirale i građanske, za razliku od UdrugeGore spomenuti crveni i narančasti klatež, koji se nalazio na sigurnom izvan zemlje dok je buktio rat, uključio se u koalicijske udruge koje su se titulirale i građanske, za razliku od seljačkih budaletina koje su izginule braneći Hrvatsku. Poslije 2000. god. naša diplomacija naglo gubi značaj i epitet hrvatska, postaje opet leglo starih isprobanih komunističkih kadrova koji moraju imati u obitelji bar jednoga člana crvenoga repa.seljačkih budaletina koje su izginule braneći Hrvatsku. Poslije 2000. god. naša diplomacija naglo gubi značaj i epitet hrvatska, postaje opet leglo starih isprobanih komunističkih kadrova koji moraju imati u obitelji bar jednoga člana crvenoga repa.
Duhovni ološ koji se uvalio na sam vrh državne piramide okružio se sigurnosnim pojasom sinova ili rođaka nekadašnjih, čak i ubojica iz udbaških redova, raznim nobilima (čiji su preci šamarali i nas srednjoškolce u podrumima karlovačkih udbinih mračara), perfidnim ciničnim i lukavim dobro uhljebljenim radijskim urednicama ptičjih prezimena (koja je u stanju praviti kobasice od Tuđmanovih crijeva), uhranjenim puhovima koji su prošli sve faze uspona u onom crvenom carstvu i zalagali se za skidanje glava naivnim budišama i njima sličnim...Tužno danas zvoni ime ministra vanjskih poslova jednoga Mate koji se protivi podnošenju Tužbe da ne bi pokvarili dobre odnose s krvnikom!!! Tko pita žrtve? Ta gospodin u svojoj šupljoj veličini može uživati u viletini i mirovini i ne vjerujem da ga smeta kad engleski važni list napiše da su "Hrvati nacistički rektum Europe", ili onaj drugi kad vidi "ustašku guju u hrvatskim prsima".
Povijesno i pravno utemeljen ovaj tekst je došao u pravi tren. Predstavljen je nekoliko dana prije početka sudovanja u Haagu. Mnoštvo je došlo odati počast dr. Šeparoviću koji je potpuno razotkrio plan"konačnoga rješenja" hrvatskoga pitanja što ga Srbijanci smisliše odavno. Oni sada imaju isti plan, samo malo preoblikovan, zakrpan s tri poljupca na licu vrckave ministrice, a u svojih devet točaka novoga Memoranduma (str. 116.) polako ostvaruju zacrtano. Tu je i jedna morbidna točka koja glasi da se Srbija ne smije nikada odreći Knina...
Nomen est omen?!
Megalomansko ludilo još ih ne napušta. Te krađe kulturnoga nasljeđa omiljene su im na svim poljima- od književnosti do čitavih gradova. Krađe dokumentacije (sva filmska, vojna, politička i policijska kao i ine odnesene su 1945. u Beograd i do danas nisu vraćene!), to se ponovilo 1991. kad se iz Kockice i ostalih njima dostupnih arhiva odnijelo vrijedno gradivo u osvojenim područjima, a iz Vukovara cijela zbirka dr. Antuna Bauera iz Galerije umjetnina- 1648 najvrjednijih slika, skulptura, crteža, da bi sada vratili oko 300...
Sistematski u krakovima hobotnice ušli su u najviše izvršne organe hrvatske vlasti i sada ih ima oko polovice. Šarenih i ukrižanih, prikrivenih i čudesno izmijenjenih imena. Tako se nekada Žarka Sek. sada zove Marina, Mirando je u stvari Miralem, Ingrid je bila krštena Mara, Zoran s maloga ekrana nije više Jovanović, Jovo Kuga je Vanja, Goran B. R. je Emir Tahirović i tako dalje. Čemu skrivanje imena? Nomen est omen?!
Njih ne brine fatalizam činjenica, drže se one poslovice s vrata Buchenwalda: Jedem das seine! (Svakom svoje) Tu se isto rješavalo "konačno pitanje" nekoga naroda, kao i u osvojenim krajevima i srpskim logorima koje su osnovali u Hrvatskoj i izvan nje.
Na koncu knjige dobro je kao podsjetnik zabilježena Kronologija hrvatske tužbe kao i niz važnijih dokumenata. Oni uz trinaest poglavlja zaokružuju povijesnu dramu zasnovanu na pravednim zahtjevima. Jedan njihov je svojedobno rekao da nitko ne zna tako lagati kao oni. Neki od tih što smišljaju laži sjede u Hrvatskom državnom saboru. Jedan uporno traži gdje su onih 10 000 djece što smo ih pokrstili u Domovinskom ratu kako reče. Reče i ostade u Saboru. I to govori o novoj hrvatskoj šutnji koja se konačno počela razbijati nakon 15 godina. Jer mi nismo na koljenima, mi smo u proskinezi.
Nevenka Nekić