Pokret i idelogija Zelenih

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put očito slabljenje pokreta, političkih stranaka i ideologije Zelenih. To su dobro pokazali lipanjski izbori za Europski parlament, u kojemu Zeleni sad imaju ukupno 52 sjedala. Zeleni su u Europskom parlamentu od 2009. godine imali 48 sjedala, u sazivu od 2014. godine 50 sjedala, a u sazivu od 2019. godine čak 67 sjedala, iako Britanci tad više nisu birali zastupnike za Europski parlament. Poslije stalnog rasta broja „zelenih“ sjedala u Europskom parlamentu došlo je do njihova očitog pada.

Minulih desetljeća Zeleni su se kao pokret i kao ideologija postavljali izazivački i bili su iznimno nametljivi. Izazovnost i nametljivost ne bi bili potrebni skrbnicima za okoliš kojima bi bili dovoljni jaki i uvjerljivi dokazi o propadanju okoliša. Poroci izazovnosti i nametljivosti pokazuju da okupljanje Zelenih ima druge, skrivene nakane. Zeleni su dugo bili zadovoljni utjecajem na političke vlasti, od kojih su očekivali da povlače poteze potrebne zaštiti okoliša. Oni su u Povelji globalnih Zelenih, koja je prihvaćena u Canberri u Australiji 2001. godine naveli šest načela, koja upravljaju njihovo djelovanje i koja bi posljedično trebala usmjeravati i djelovanje političkih vlasti: mudar pristup okolišu, javna pravda, djelatna demokracija, izostanak nasilja, održljivost rasta i poštivanje raznoličnosti. (Riječ „raznoličnost“ skrivala je i mnoge, tad još neslućene vrste raznoličnosti, a ne samo „biološku raznoličnost“.)

Povelja jasno pokazuje da djelovanje Zelenih uključuje mnoga javna pitanja, a ne samo brigu za okoliš koja skriva njihove ostale nakane, ali i privlači građane. Djelovanje Zelenih bilo je nedvojbeno upereno u političke vlasti koje za Zelene nisu dovoljno dobre ni u jednoj državi.

Ipak, Zeleni su se s vremenom zasitili nastojanja da samo utječu na političke vlasti, kako bi vlasti provodile njihov naum zaštite životnog okoliša. Zeleni su dugo bili „skupina za iskaljivanje pritiska“ na političke vlasti. Ipak, od 1971. godine Zeleni su počeli osnivati političke stranke, očito u nakani da izravno sudjeluju u vlasti i da uporabom države ili politike oni isto liječe okoliš i uređuju ostala javna ili politička pitanja. Prva stranka koja je vodila izborni pohod na vlast bila je Ujedinjena skupina Tasmanije, koja se je u travnju 1972. godine natjecala na pokrajinskim izborima u Tasmaniji. U studenomu 1972. godine Stranka vrijednosti Novog Zelanda natjecala se na općim izborima. Prva zelena stranka u Europi utemeljena je 1971. godine u Švicarskoj, a njezin član Daniel Brélaz postao je 1979. godine prvi član jednog nacionalnog parlamenta.

(U nedavno napisanom osvrtu Populizam: Pošast ili blagodat naglasio sam da je potrebno temeljiti nove i drukčije političke stranke te da bi takve stranke trebale brzo prerasti u pokrete, kako bi povele svoje narode u preporod, a svoje države u obnovu politike kao istinskog skupnoga i javnoga posla naroda. Prerastanje političkih stranaka u pokrete bio bi znak odlučnosti tih stranaka da se prihvate obavljanja posla za narod i s narodom, a ne samo da se domognu političke vlasti i da poslije toga obavljaju posao za privatni kapital. Zeleni su od 1971. godine počeli raditi obratno. Oni su se od pokreta pretvarali u političke stranke, jer su željeli imati vlast i to u ime svjetskog privatnoga kapitala.)

U početku su Zeleni bili zadovoljni uspostavom pokreta. To je bio svjetski pokret brige za okoliš Greenpeace, koji je utemeljen 1971. godine u Vancouveru u Kanadi. Sad mu je sjedište u Amsterdamu u Nizozemskoj. To je nevladina udruga ljudi, koji su kao svrhu svojeg djelovanja uzeli „jamčenje sposobnosti Zemlje da podupire život i njegovu raznoličnost“.

Pokret Zelenih je začet tijekom rodnog prevrata (seksualne revolucije) 1968. godine, koji je sam bio izazvan poraznim američkim ratovanjem u Vijetnamu. Mladim ljudima je bilo dosta američke civilizacije i oni su se počeli „vraćati prirodi“. Preokret se vidio u načinu odijevanja, uzimanju opijata i u općoj slobodi ponašanja mladih ljudi. U isto vrijeme rodni prevrat je buktio i u Europi, gdje je imao iskaz i u žestokim prosvjedima diljem Europe. Tad su prosvjednici nosili i prkosno pokazivali Crvene knjižice Mao Zedonga.

U to vrijeme bila je zanimljiva uloga Joschke Fischera, budućeg predvodnika stranke Bündnis90/Die Grünen, njemačkog saveznog potkancelara i ministra vanjskih poslova, koji je prije bio vezan uz ozloglašenog Daniela Cohn-Bendita i koji je sudjelovao u nebrojenim lijevim pokretima i u događajima, koje su smišljali ljevičari. Tad je počinjalo vrijeme Rote Brigaden u Njemačkoj, Brigate Rosse u Italiji, koje su otele i ubile talijanskog premijera Alda Mora, i Crvene vojske u Japanu.

Promidžbeni pohodi Zelenih bili su upereni u mnoga svjetska životna pitanja kao što su poremećaj klime, prljanje kopna i mora, odšumljivanje, prekomjeran ulov ribe, komercijalni lov kitova, gensko inženjerstvo te borba protiv rata i nuklearnog naoružavanja. Ostvarenje svojih nakana Greenpeace obavlja izravnim djelovanjem (l’action directe), zagovaranjem, istraživanjem i „ekotažom“ (ekološkom sabotažom), pod kojom se smatra namjerno onesposobljivanje opreme, oružja i drugoga te sprječavanje postupaka, koji bi mogli teško pokvariti životni okoliš. Izravno djelovanje udruge Greenpeace navodno ne uključuje nasilje.

U srpnju 2016. godine sto dobitnika Nobelove nagrade javno je zatražilo od Greenpeacea da obustavi besmisleni pohod protiv genske preinake organizama, koja je znatno poboljšala hranidbu naše vrste. Primjerice, zahvaljujući sadnji genski preinačenih vrsta riže Indija je postala daleko najveći izvoznik riže s 45 % udjela u svjetskom izvozu dok je američki udio u izvozu riže samo 2 %. Zašto je Greenpeace, koji je utemeljen 1971. godine desetljećima žučljivo ustrajavao u borbi protiv genske preinake organizama, da su znanstvenici čak 2016. godine bili prisiljeni izravno se obratiti toj udruzi i od nje zatražiti, da se prestane odupirati genskoj preinaci organizama?

Riječ je o dvomu. Prvo, Zeleni počinju od zaštite okoliša, iako su im draga i mnoga druga pitanja javnog života. Međutim, zaštita ili čuvanje okoliša nije u sprječavanju evolucije života ili zadržavanju života na dosadašnjem stupnju razvitka. Čuvanje okoliša nije kočenje života. Jamačno, ono nije ni zatiranje kulturne evolucije čovjeka, koju omogućuje i potiče djelovanje čovjekova uma. Takav pristup Zelenih je natražnjački. Čovjek ima sposobnost i mogućnost preinake okoliša u koji spadaju biljne i životinjske vrste. Kako ja razumijem, po Zelenima čovjek ne bi smio izgrađivati, dograđivati, preinačivati i ugađati svoj Lebensraum ili životni prostor, nego bi ga trebao samo štititi. Genske preinake organizama povećavaju biološku raznoličnost, do koje je Zelenima jako stalo. Čini se, da Zeleni nemaju povjerenja u znanost, iako ni od 1971. godine (Vancouver), a pogotovo ne od 2001. godine (Canberra) nije proizveden niti jedan Frankenstein.

[Roman Frankenstein ili Suvremeni Prometej objavila je 1818. godine bez navođenja svojeg imena Mary Shelley (1797.-1851.), koja je od 1816. godine bila supruga engleskog pjesnika Percyja Bysshe Shelleyja. Mary Shelley je u romanu iznijela priču o Viktoru Frankensteinu, mladom znanstveniku, koji je stvorio umno stvorenje u neobičnom znanstvenom pokusu. Mary Shelley je počela pisati Frankensteina, nakon što se je sa svojom družinom provezla mimo dvorca Frankenstein uz dolinu Rajne kad su se četiri suputnika dogovorila, da se nadmeću tko će napisati najviše zastrašujuću pripovijest. Mary Shelley je 1821. godine roman objavila pod svojim imenom. Dobriša Cesarić je Percyju Shelleyju posvetio pjesmu Kadikad, u kasni sat.]

Drugo, višedesetljetna borba Zelenih protiv genske preinake organizama pokazuje, da je zelenost ideologija, kakva uvijek ima važnu ulogu u uređenju čovjekovih zajednica. Zelenost je vjera, koja kao i svaka vjera ima: (1) mit ili priču, dogme ili „članke vjere“, (2) svećenički ili pismoznalski stalež, kojemu sad pripadaju i medijske kuće, mudrosne zaklade, neki znanstvenici te brojni političari, (3) ustanovu koja je spregnuta s vlasti i koja je kod Zelenih, Greenpeace, (4) obrede i (5) svjetonazor ili obvezujući pogled na svijet.

Ipak, kod Zelenih se dogodio jedan obrat. Nova vjera obično počinje iskustvom utemeljitelja, na kojemu počiva mit vjere, kao sredstvo prijenosa iskustva utemeljitelja na druge ljude. Zeleni su svoje iskustvo života naknadno utjelovili u prijepornu školarku Gretu Thunberg, koja je jedno vrijeme bila velika svećenica pokreta Zelenih, koji su se naglo posvetili pitanju poremećaja klime, koji znatno mijenja život na Zemlji i životni prostor svih vrsta života. (Greta Thunberg je bila Volodimir Zelenski svojeg vremena.) Poremećaj klime je od općeg pitanja vrste Homo sapiens naglo postao političkim pitanjem jer je riječ o osvajanju vlasti.

Mreža Greenpeace ima 26 neovisnih nacionalnih ili područnih jedinica u više od 55 država Europe, dviju Amerika, Afrike, Azije, Australije i Tihog oceana. Amsterdamska središnjica Greenpeace International obavlja usklađivanje rada svojih jedinica.

Godine 1985. francuski ronitelji su u luci Auckland na Novom Zelandu podmetnuli eksploziv pod trup broda Rainbow Warrior, kojim je Greenpeacea kanio prosvjedovati i ometati francuske nuklearne pokuse u južnom dijelu Tihog oceana. Brod je bio uništen, a na brodu je poginuo nizozemski fotograf Fernando Pereira. Francuska je prvo nijekala svoje sudjelovanje u uništenju broda, ali je – nakon što je novozelandska policija uhitila dva francuska obavještajca – priznala, da su njezini ljudi samo motrili Greenpeace. Kasnije iste godine jedne engleske novine su objavile dokaze, da je francuski predsjednik François Mitterand osobno odobrio napad na Rainbow Warrior. To je izazvalo ostavke nekih članova francuske vlade, a premijer Laurent Fabius je morao priznati da su brod potopili francuski obavještajci.

Francuski obavještajci su priznali svoju krivnju i bili su prvotno osuđeni na po 10 godina zatvora, ali su zauzimanjem francuskih vlasti poslije bili oslobođeni. Francuska je 1992. godine privremeno obustavila nuklearne pokuse, ali ih je obnovila 1995. godine kad je Greenpeace nabavio brod Rainbow Warrior II, kako bi prosvjedovao i remetio nove pokuse. (Prikaz slučaja Rainbow Warrior u naše se dane čini znanstvenom izmišljotinom.)

Nakon godina otvorenog političkoga djelovanja sadašnje svrhe Zelenih uključuju protivljenje ratu i vojnoj industriji, posebice nuklearnom oružju; sumnjičavost prema strogom uređenju svjetskog tržišta i prema potrošaštvu; davanje prednosti raspačanom i mjesnom odlučivanju pred usredištenim; pružanje snažne potpore javnoj pravdi te rasnoj i gospodarskoj jednakosti; i promicanje žena na odgovornije položaje u politici i poslovanju. Zanimljivo je to, da Zelenima smetaju stroga trgovinska pravila, koja odgovaraju zemljama u razvitku, jer one tako mogu predviđati svoj gospodarski rast. (Zeleni očito žele da Zapad može proizvoljno rabiti političke i gospodarske kazne protiv nepoćudnih zemalja.) Sve navedene svrhe djelovanja Zelenih sračunate su na potkopavanje naroda i na slabljenje nacionalnih država, što ide u prilog svjetskom kapitalu.

Djelovanje stranaka Zelenih začeto je 1968. godine u svjetskim prosvjedima studenata, među kojima su se našli mnogi budući utemeljitelji stranaka Zelenih. Sedamdesetih godina prosvjedi su najviše bili upereni u nuklearnu energiju i nuklearno oružje. Godine 1980. njemački Zeleni okušali su se na općim parlamentarnim izborima, ali bez uspjeha. Godine 1983. njemački Zeleni su prvi put dobili mjesta u Bundestagu i to 27 od 520 sjedala. Godine 1990. Zeleni su na Aljasci stekli pravo sudjelovanja na državnim izborima, ali bez uspjeha. To se 1992. godine ponovilo u američkim saveznim državama Arizoni, Kaliforniji, Havajima i u Novom Meksiku.

Godine 1995. finski Zeleni su ušli u vladu kad je prvak Zelenih Pekka Haavisto postao ministar okoliša. Godine 1998. njemački Zeleni su napravili koalicijsku vladu sa Socijaldemokratima Gerharda Schrödera. Potkancelaru i ministru vanjskih poslova Joschki Fischeru se prigovaralo da je počeo postupak zatvaranja nuklearnih elektrana koje se sad smatra izvorima čiste energije, te da je zagovarao i odobravao vojne zahvate Atlantskog saveza u Afganistanu i u Srbiji. Godine 2015. Raimonds Vejonis izabran je za predsjednika Latvije. Godinu dana kasnije kandidatkinja Zelenih za predsjednicu SAD dobila je 1 % pučkih glasova. Godine 2019. finska stranka Zelenih dobila je 20 od 200 sjedala u Parlamentu i četiri ministarska mjesta. Na izvanrednim izborima u Austriji 2019. godine Zeleni su dobili 14 % glasova ili 27 od 183 sjedala u saveznom Parlamentu. Tad su Zeleni napravili koalicijsku vladu s Narodnom strankom. Poslije izbora u prosincu 2021. godine obnovljena je „crno-zelena“ koalicija, a Zeleni su u Parlamentu izgubili jedno sjedalo. Godine 2020. irski Zeleni dobili su na općim izborima 12 od 160 sjedala u Parlamentu i imaju četiri ministra koji u vladi zagovaraju svrhe Zelenih.

Konačno, 2021. godine njemački Zeleni postigli su dosad najbolji izborni rezultat. Zeleni su opet stvorili koalicijsku vladu sa Socijaldemokratima politički slabog kancelara Olafa Scholza, ali i s Liberalima. Zeleni imaju šest od petnaest ministara, uključujući mjesto potkancelara i ministarstvo vanjskih poslova. Njemačku unutarnju politiku vodi potkancelar i ministar gospodarstva Robert Habeck, a vanjsku ministrica Annalena Baerbock. Za više od polovice njemačkih ministara uključujući saveznog kancelara zna se da nisu etnički Nijemci.

Za njemačke Zelene se može slobodno reći da su oni američka i protueuropska politička stranka u Njemačkoj. To se zaključuje po držanju Zelenih prema Ratu za Ukrajinu kojim se uništava ukrajinski narod i prema Ratu u Gazi kojim se uništava palestinski narod. Njemački Zeleni imaju nesmiljen odnos prema Kini i, dakako, prema Rusiji jer to od Njemačke zahtijeva američka politika. Teže od svega je propadanje njemačkog naroda pod Habeckovom gospodarskom politikom: deindustrijalizacija njemačkog gospodarstva jamačno nosi propast njemačkom narodu. (Pitam se, ima li sklapanje po dviju koalicijskih vlada sa Zelenima u Njemačkoj i Austriji, koje je znak trajnijeg uspjeha Zelenih u tim zemljama, ikakve veze s činjenicom, da su obje te zemlje bile dijelovima i žrtvama Trećeg Reicha.)

U samom početku osvrta naveo sam da su Zeleni istovremeno pokret, politika i ideologija. Do ovog mjesta osvrt se bavio Zelenima kao pokretom i političkim strankama te preobrazbom Zelenih iz pokreta u stranke. Ipak, kako stoji sa zelenosti kao ideologijom? Kakva je to ideologija? U čemu je sadržaj zelene ideologije?

Ako je suditi po političkoj zaokupljenosti pokreta i stranaka Zelenih, sadržaj ideologije Zelenih je nesuvisao jer je natrpan raznorodnim zamislima, dogmama ili „člancima vjere“, kako su nekad govorili katolici. To su poremećaj klime, prljanje kopna i mora, odšumljivanje, prekomjeran ulov ribe, komercijalni lov kitova, gensko inženjerstvo, protivljenje ratu i nuklearnom naoružavanju, mudar pristup okolišu, djelatna demokracija, izostanak nasilja, održljivost rasta, poštivanje raznoličnosti, sumnjičavost prema strogom uređenju svjetskog tržišta i potrošaštvu, davanje prednosti raspačanom i mjesnom odlučivanju pred usredištenim, pružanje snažne potpore javnoj pravdi, rasnoj jednakosti i gospodarskoj jednakosti te promicanju žena na odgovornije položaje u politici i poslovanju.

Ako se posegne i za općenitom i širokom odredbom smisla djelovanja Zelenih, a to je „jamčenje sposobnosti Zemlje da podupire život i njegovu raznoličnost“, teško je u tu odredbu uklopiti niz zamisli dodanih ideologiji Zelenih, kao što su sumnjičavost prema strogom uređenju svjetskog tržišta i potrošaštvu ili davanje prednosti raspačanom i mjesnom odlučivanju pred usredištenim. Ujednačivanje političkih sustava u svijetu je važno sredstvo svjetskog kapitala. Neka svaki narod sam uređuje svoj politički sustav!

Po meni, velika natrpanost ideologije Zelenih raznorodnim zamislima je namjerna, kako bi se prikrio pravi smisao zelenosti. Pravi smisao zelenosti je uspostava alternativne ili inačne ideologije bez pravog ili čvrstog sadržaja kao pukog mjesta ili stožera okupljanja ljudi. Bit ideologije Zelenih je u njezinoj alternativnosti ili inačnosti. Svatko može po volji odabrati kao svoju neku od poredanih zamisli i utuviti je sebi u um, ali je bitno da se niječe pripadnost uvriježenom i uređenom svijetu utemeljenom na poznatim i objavljenim pravilima postupanja. Ne valja podcjenjivati vidik inačnosti ili alternativnosti u zelenosti. (Možda je pravi smisao ideologije zelenosti omogućivanje prelaska svijeta iz „poretka utemeljenog na (neobjavljenim) pravilima“ u zbrku kao novi okoliš za vladanje?)

Mnoge vjere, ideologije ili sustavi uvjerenja su uređene, suvisle i potpune odnosno aksiomatizirane. Muhamed je napravio novu vjeru kako bi uspostavio mir među zaraćenim arapskim plemenima i smanjio životne razlike među ljudima. Zaratustra je napravio vjeru kojoj je svrha navesti ljude da uče i da znaju, kako ih ne bi mogli obmanjivati tuđi ljudi ili lažni proroci i time stvarati zbrku u životnoj zajednici. Isus uz Nazareta je postavio sustav uvjerenja koji pomaže cijeloj vrsti da obnovi životno zajedništvo, koje je baština biološke evolucije života i dragulj kulturne evolucije čovjeka kao vrste te koja zajedništvom uklanja prijepore, koji nastaju među ljudima zbog čovjekove poročne sposobnosti pojmovnog mišljenja.

Ideologija zelenosti me silno podsjeća na marksizam. Karl Marx (1818.-1883.) je domislio komunizam kao novu ideologiju putem koje se treba uspostaviti nova svjetske vlast uz pomoć ili uz uporabu (i zloporabu) radnika. Marx je izmislio postojanje „radničke klase“ (staleža) koju je on nazivao i proleterima. U svijetu je uvijek bilo malo ljudi koji su se smatrali proleterima, daleko premalo, da bi oni – makar i ujedinjeni – mogli napraviti svjetsku klasnu revoluciju ili svjetski staleški prevrat.

Karl Marx je 1848. godine bio žestoki sudionik buržoaskog, građanskog prevrata u Frankfurtu kad je razorena Njemačka konfederacija koja je pod vodstvom Austrije povezivala 39 suverenih srednjoeuropskih država, u kojima se pretežito ili isključivo govorilo njemačkim jezikom. Marx jest u mladosti (1848.) napisao Komunistički proglas (manifest), ali je cijeli ostatak mukotrpnog života u progonstvu posvetio proučavanju kapitalizma. (Ruski cenzor nije htio spriječiti objavljivanje prijevoda Marxova Kapitala na ruski jezik, jer je tvrdio, da „čitajući to djelo ljudi neće ništa ni shvatiti, a kamoli naučiti“.)

Iako je najavljivao svjetski komunistički prevrat, Marx je smatrao da se u feudalnoj zemlji ne može izvesti komunistički prevrat jer u njoj nema radničkog staleža. Po Maxu je bilo nužno da svaka feudalna zemlja prvo postane kapitalističkom zemljom kako bi mnogoljudan radnički stalež mogao izvesti komunistički prevrat. Marx je u neku ruku bio zagovornik kapitalizma. Marx je odgađao izvedbu prevrata. Marksizam nije bio suvislom ideologijom, nego stožer okupljanja ljudi koji su tražili inačni politički sustav. U čije ime se taj zahvat izvodio?

Kad su se ruski školovani ljudi, pisci i filozofi zagrijali za marksizam potkraj sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća, zapadni ljevičari su već bili odustali od marksizma i bili odbacili zamisao nasilne, revolucijske promjene političkog sustava. Bili su došli k sebi! Da zbrka oko marksizma bude veća pobrinuo se ruski narod u Velikoj oktobarskoj revoluciji 1917. godinekoju su predvodili Vladimir Lenjin i ostali Velikorusi koji su se okupljali u Ruskoj socijalno-demokratskoj radničkoj stranci. Rusku su revoluciju poduprli seljaci, a ne radnici.

Pokret, politika i ideologija Zelenih očito nisu postigli vidljiv učinak: životni okoliš i nadalje propada, a ukupno sedam koalicijskih vlada, od toga četiri u Njemačkoj i Austriji, mršav je rezultat više od pola stoljeća izazovnosti i nametljivosti Zelenih. (Finska i Irska su male i zabačene zemlje.) Ideologija zelenosti uskoro će biti odbačena, kao što je prvo na Zapadu i poslije na Istoku bio odbačen komunizam. (Naglasit ću, da vlast – u našem primjeru kapital – ne smišlja ideologije ili vjere, nego samo bira jedan od sustava koje nude nadahnuti ljudi. Sastavljanje vjere je stvarateljski čin. Možda će se neka vlast sama odvažiti sastaviti novu ideologiju ili vjeru uporabom umjetne inteligencije?)

Kapital je dugo puštao ideologiju zelenosti da tinja i da možda bukne, ako to bude i kad to bude njemu potrebno. Kapital si je prije mogao priuštiti raskoš smišljanja pričuvne ideologije. Međutim, kapitalizam je sad ozbiljno ugrožen od inačnih političkih sustava, kakvi se već njeguju ili počinju njegovati u mnogim zemljama svijeta. Mnoge su zemlje kapitalizam već zamijenile ili će uskoro zamijeniti politizmom. Politizam je sustav u kojemu četiri jedina izvora vlasti (politiku, gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja) ne usklađuje i ne obima gospodarstvo odnosno kapital, nego politika kao skupni javni posao naroda.

Zdravko Mršić