Populizam i „nove stranke“

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put europski populizam. U Europi se stalno osnivaju nove stranke, koje kapitalistički mediji pripravno krste „populističkim“. Taj se izraz rabi pogrdno. On bi trebao učiniti neprihvatljivim stranke, kojima se taj izraz pridjeva pa bi ih trebao uniziti pred biračima. Osnivanje novih stranaka uzelo je maha otkad su se u životu i u politici pokazale teške posljedice zlokobne pretvorbe Europske zajednice (naroda) u Europsku uniju, kojom svjetski kapital izravno upravlja iz Bruxellesa, a neizravno iz Washingtona.

Ako se riječ „populizam“ pravo prevede kao narodnjaštvo i ako se tako rabi, pokuda se sama od sebe pretvara u pohvalu. Pravo narodnjaštvo prvo se pojavilo u Rusiji u jeku upravne preobrazbe, koju je pokrenuo veliki car Aleksandar II. (1855.-1881.), koji je preuzeo prijestol usred teškog poraza Rusije u Krimskom ratu (1853.-1856.). (Car Nikola I. preminuo je 18. veljače 1855. godine od jada zbog stanja na bojištima, a Aleksandar II. preuzeo je prijestol 2. ožujka. Mirovni sporazum, koji je za Rusiju bio iznimno štetan potpisan je u Parizu 30. ožujka 1856. godine.) Nakon što je ukinuo kmetstvo 1861. godine Aleksandar II. Osloboditelj uveo je pokrajinske uprave, zemstva, kojima su upravljali trgovci i bogati vlasnici posjeda, na kojima više nisu radili kmetovi, nego siromašni seljaci.

Međutim, seljaštvo je unatoč upravnoj preobrazbi bilo napušteno i zapušteno. Ruski pokret Narodnjaka (народники, narodniki, populisti) išao je za obnovom sela temeljem jačanja uvriježenih ruskih seoskih zemljišnih općina. (Cara-reformatora Aleksandra II. ubili su komunisti 1881. godine. U neuspjelom napadu 1887. godine na Aleksandra III. (1881.-1894.), sina i nasljednika Aleksandra II., sudjelovao je Lenjinov brat Aleksandar, koji je za to bio obješen.)

Rusko narodnjaštvo bio je jedan u nizu pokreta za preobrazbu Rusije. Prvi i to nasilnički pokret za preobrazbu ruskog političkog sustava utemeljili su časnici carske vojske, ponajviše iz carske straže. To su bili decembristi ili dekabristi, koji su napravili neuspio državni udarac 1825. godine. Pokretač državnog udarca Pavel Pestel bio je obješen s četvoricom suurotnika. Poslije neuspjeha udarca 1825. godine predvodnici pokreta za preobrazbu ruskog političkog sustava postali su pisci i filozofi, ali su i oni zagovarali uporabu nasilja. Stvoreno je štovanje „bombe i revolvera“.

Ruska inteligencija je bez provjere preuzimala zapadne pomodarske političke zamisli. Prvo je na red došlo hegelijanstvo, jer je Georg Friedrich Hegel (1771.-1831.) smatrao, da je pruski politički sustav vrhunac uspona „duha“ ili vrhunac u razvitku svjetske političke misli. Ubrzo su na red došli nihilizam i anarhizam. [Mihail Bakunjin (1814.-1876.) je smatrao, da postoji „stvaralačka potreba da se sve razori“.] Uslijedilo je kultno preuzimanje darvinizma. Konačno, u Rusiji je poslije nastanka pokreta Narodnjaka došlo do preuzimanja marksizma i to u velikom strahopoštovanju prema „znanstvenom“ pristupu Karla Marxa (1818.-1883.). Rusi su preuzeli marksizam kad su ga Nijemci i ostali zapadnoeuropski narodi već bili napustili.

Svi glavni pobornici preuzetih europskih zamisli smatrali su, da pojedinci nisu važni i bitni te da je bitan samo narod. To su posebice smatrali narodnjaci, koji su se iz velikih gradova bili razišli po selima diljem Rusije. Oni su jedini živjeli s narodom i jedini nisu bili zagovaratelji revolucije. Oni su smatrali da je preobrazba političkog sustava bolje sredstvo poboljšanja stanja naroda od revolucije. To je pokazala vladavina Aleksandra II. Narodnjaštvo je bilo jedinim izvornim pokretom u Rusiji. [Nasuprot narodnjacima, decembristi su bili ruski časnici, koji su s carem Aleksandrom I. (1801.-1825.) bili u Parizu i koji su se ondje nadahnuli prevratničkim zamislima, jer su vidjeli političku zajednicu mnogo napredniju od Rusije.]

Jedna od prvih stranaka, koje su bile ocrnjene kao „populističke“ bio je francuski Narodni front (čelo), koji je 1972. godine osnovao Jean-Marie Le Pen. Stranku je od 2012. godine vodila Marine Le Pen, koja je 2018. godine stranku preimenovala u Narodno okupljanje i koja je predsjedanje strankom 2022. godine prepustila Jordanu Bardelli, koji je tad imao 26 godina. Marine Le Pen bila je predsjednica kluba zastupnika svoje stranke u Narodnoj skupštini u Parizu, u kojoj je Narodno okupljanje bilo najjačom oporbenom strankom. Bardella je član Europskog parlamenta, u kojemu Narodno okupljanje ima 30 zastupnika od 81 francuskog zastupnika. Stranka Emmanuela Macrona Preporod na izborima 9. lipnja ove godine dobila je samo 13 europskih sjedala. Zato je predsjednik Macron raspisao nove izbore za Narodnu skupštinu za 30. lipnja i 7. srpnja ove godine.

Narodno okupljanje se je oduvijek protivilo useljavanju. Ono zagovara ozbiljno smanjenje zakonitog useljavanja i zaštitu francuske istovjetnosti (identiteta). Okupljanje se protivi francuskom vojnom upletanju u Afriku i francuskom sudjelovanju u Ratu za Ukrajinu. Okupljanje zagovara političku preobrazbu Europske unije i promjenu njezina političkog sustava. U novije vrijeme Okupljanje uistinu vodi nacionalnu, narodnu, sveopću francusku politiku.

Okupljanje nije sve donedavno – uz francuski izborni sustav u dva kola – moglo ostvariti dobar domaći izborni učinak. Međutim, pod predsjednikom Macronom došlo je do potpunog sloma i predsjedničkog sustava, koji je general Charles de Gaulle uspostavio 1959. godine, kako bi Francusku oslobodio nevolja dotadašnjeg parlamentarnoga sustava. Možda je domaća francuska politička pozornica postala dovoljno otvorenom i za domaći, a ne samo za europski uspjeh Okupljanja? Je li i Francuzima dosta političke zbrke?

U Španjolskoj je prva novija stranka Vox (lat. glas) utemeljena 2013. godine. Vox je narodna konzervativna stranka, koja je otprve proglašena desničarskom i krajnje desnom. Program stranke tražio je ponovno usredištenje vlasti u Madridu i promjenu španjolskog ustava, kako bi se ukinula područna samouprava i raspustile područne skupštine. Vox se je prvo iskušao na područnim izborima u Andaluziji i dobio 11 % glasova birača s 12 sjedala u pokrajinskoj skupštini od 109 sjedala te time okončao španjolski stranački sustav, u kojemu nije bilo ni krajnjih lijevih ni krajnjih desnih stranaka.

Vox je na općim izborima u travnju 2019. godine dobio prva sjedala u Zastupničkom domu u Madridu. Na novim izborima u studenomu iste godine Vox je dobio 52 sjedala u Zastupničkom domu i postao trećom najvećom strankom u njemu. Međutim, Vox je na izborima 2023. godine izgubio 19 sjedala u Zastupničkom domu. U novom sazivu Europskog parlamenta Vox ima 6 sjedala. (Vox je početna sredstva za djelovanje stranke dobio od dviju iranskih iseljeničkih udruga, koje se bore protiv sadašnje islamske vlasti u Iranu.)

Stranka Podemos (Možemo) utemeljena je 2014. godine, kako bi se borila protiv nejednakosti i potkupljivosti te protiv proračunske štednje, koja pogađa siromašne građane. Na izborima za Europski parlament 2014. godine Podemos je dobio 2 sjedala od 61 jednog španjolskog sjedala. Na općim izborima 2015. godine Podemos je dobio 8 % danih glasova i 69 od 350 sjedala u Zastupničkom domu. Na iznenadnim izborima u svibnju 2016. godine Podemos je sa svojim saveznicima dobio 13 % glasova i u Zastupničkom domu sam je imao 35 sjedala. U novom sazivu Europskog parlamenta Podemos ima 4 sjedala.

Katalonska stranka Zajedno za Kataloniju pokušala je 2016.-2017. godine Kataloniju odcijepiti od Španjolske nakon referenduma, održavanje kojega su poremetile središnje vlasti u Madridu. Predsjednik pokrajinske vlade Katalonije Carles Puigdemont, koji je bio i član Europskog parlamenta sklonio se u Belgiju, kako bi izbjegao uhićenje, iako je devetero njegovih suradnika bilo uhićeno i izvedeno pred sud. Kasnije su ti urotnici dobili oprost, ali Puigdemonta još čeka suđenje za veleizdaju.

[Piscu je nekadašnji ministar poljoprivrede Katalonije pripovijedao 1990. godine, da Katalonija ima 6 % španjolskog prostora, 16 % španjolskog pučanstva, 26 % španjolskoga domaćeg proizvoda i 36 % španjolskog izvoza. (Te brojeve matematičaru nije bilo teško upamtiti.) Ministar je rekao, da Katalonci pomno prate nastojanje Hrvata, da se odvoje od Jugoslavije. Očito je, da Katalonci smatraju, da su kao narod zakinuti u Španjolskoj, koja im ne dopušta stupanj samostalnosti, koji bi im nosio veće dobrobiti.

Od novijih talijanskih stranaka navest ću samo Ligu (prije Lega Nord ili Sjeverni savez za neovisnost Padanije ili pokrajine uz rijeku Po ili Pad, lat. Padus), koja je utemeljena 1989. godine kao savez šest pokrajinskih stranaka Sjeverne Italije. Liga je zagovarala preobrazbu Italije iz usredištene u saveznu državu, razdiobu financijske odgovornosti te davanje veće uloge pokrajinama, posebice sjevernim pokrajinama, jer su siromašne južne pokrajine trebale pomoć države. (Program Lige je oprečan programu Voxa.) Liga se protivila useljavanju i usredotočenju vlasti u Bruxelles.

Poslije izbora 2018. godine Liga je s pokretom Pet zvijezda napravila koalicijsku vladu, koju je vodio sprva nestranački čovjek Guiseppe Conte. Prvak Lige Matteo Salvini bio je potpredsjednik vlade i ministar prijevozne podloge. Salvini je i sad potpredsjednik vlade, koju vodi Giorgia Meloni i koja je predsjednica nove stranke Braća Italije. Liga je na izborima za Europski parlament ove godine dobila 9 % talijanskih glasova i ima 8 od 76 talijanskih sjedala. Liga je od 2014. godine u Europskom parlamentu imala 5 sjedala, a od 2019. godine 29 sjedala.

U Njemačkoj je u travnju 2013. godine utemeljena stranka Alternativa za Njemačku (Alternative für Deuschland – AfD), koja je učas bila proglašena krajnje desnom ili desničarskom populističkom strankom. AfD je sumnjičava prema Europskoj uniji, protivi se useljavanju u Njemačku, a njemačko pravosuđe je svrstava kao „moguću krajnju“ stranku. Stranka je bila okrivljena i za antisemitizam.

AfD je na saveznim izborima u jesen 2013. godine, samo pet mjeseci poslije svojeg utemeljenja, gotovo dosegnula izborni prag od 5 %. AfD je na izborima za Europski parlament 2014. godine dobila 7 od 96 njemačkih sjedala. Koncem 2017. godine AfD je bila zastupljena u 14 od 16 njemačkih državnih parlamenata. Na saveznim izborima 2017. godine AfD je dobila 94 sjedala i postala trećom najvećom strankom u Njemačkoj. Na izborima za Europski parlament 9. lipnja ove godine AfD je dobila 15 sjedala, a SDP, stranka saveznog kancelara Olafa Scholza, 14 sjedala.

Uspon stranke AfD praćen je navodno pomicanjem njezine politike udesno. Stranci AfD se prigovara, da zagovara njemačko narodnjaštvo, pučki nacionalizam, narodnjački konzervatizam, „protivislamizam“, sumnjičavost prema EU te posebice, da zagovara pružanje državne pomoći samo domaćem pučanstvom, a ne i useljenicima.

Spomenut ću nizozemsku Slobodarsku stranku (Partij voor de Vrijheid – PVV), koju krste nacionalističkom, desničarskom populističkom strankom. Od 2020. godine potpora PVV-u raste među biračima, zbog njezine protivuseljeničke politike. Poslije izbora 2023. godine PVV je najveća stranka u Predstavničkom domu. PVV zagovara administrativno pritvaranje nezakonitih doseljenika (bez suđenja), traži prisilnu integraciju i asimilaciju doseljenika te zabranu javne uporabe Kurana i zatvaranje džamija. PVV je iznimno sumnjičava prema Europskoj uniji. Predvodnik PVV-a Geert Wilders je poslije izbora 2023. godine odustao od zamisli o nizozemskom napuštanju Unije, kako bi se možda uključio u koalicijsku vladu.

Traženje zajedničkih značajki navedenih novoutemeljenih stranaka vodi do dvoga. Prvo, nove su stranke kao sredstvo razlučivanja od postojećih stranaka odabrale jedno od gorućih političkih pitanja svoje države. Drugo, gotovo sve stranke su se prvo iskušale i iskazale u područnoj politici. Izuzetak čini Podemos, koji je za svoju lijevu politiku na nesreću bio nadahnut osvajanjem vlasti Huga Chaveza (1999.-2013.) u Venezueli i Eva Moralesa (2006.-2019.) u Boliviji. Međutim, Chavez i Morales svoj politički uspjeh nisu temeljili na „lijevoj“ politici, nego na zastupanju dobrobiti domorodačkog pučanstva, što se mnogima činilo lijevom politikom.

Silom prilika mnoge od novih stranaka prve su uspjehe imale u područjima velikog usredotočenja useljenika, jer su kao goruće pitanje uzele ugrozu vlastitih naroda od doseljenog pučanstva. Od zaoštravanja useljeničkog pitanja posebnu korist imala je AfD, koja je iskoristila europsku useljeničku krizu 2015. godine, kad su milijuni doseljenika iz Sirije i preko Sirije smišljeno i nadzirano stizali na grčke i talijanske otoke.

Krivnju za nastanak useljeničke krize svakako snosi Europsko povjerenstvo, koje je ohrabrivalo dolazak useljenika i pojedinim zemljama nametalo prihvaćanje useljenika po svojem rasporedu. Europsko povjerenstvo je izdržavalo mnoštvo brodova i posada za prihvat useljenika na moru, koje su bile unajmile europske dobrotvorne udruge. Protuuseljenička politika u svojoj je biti oštra nacionalistička politika. Vezanje uz protuuseljeničku politiku mnoge je nove stranke samo od sebe učinilo područnim strankama. Te stranke teško sa sebe brišu tu mrlju.

Međutim, useljeničko pitanje koje desetljećima trese Europsku uniju ima svoje duboke korijene u depopulaciji, smanjenju pučanstva ili obezpučenju europskih zemalja. Europljani rađaju malo djece, a europsko poslovanje je tražilo i traži dodatne radnike. Europu bez useljavanja čeka neizbježna smrt, a useljavanje se ne može spriječiti ni uz najveći napor europskih političkih vlasti. Stoga je za Europu – a tako je i u Americi – rješenje u smišljenom i nadziranom useljavanju te posebice u integraciji (uključivanju u cjelinu) i u asimilaciji (upijanju) došljaka u domaće pučanstvo.

Došljaci bi svoju dosadašnju pripadnost narodu, rasi ili plemenu trebali zamijeniti pripadnošću životnom prostoru i novoj životnoj zajednici. Doseljenici bi radi samih sebe trebali ostaviti svoje zavičajne, mjesne ili endemne sustave uvjerenja i kao svoj sustav uvjerenja prigrliti odanost životnom zajedništvu na novom prostoru, na kojemu su se zatekli. Međutim, za takav postupak nitko doseljenicima ne pruža pomoć. To bi bio posao spomenutih i ostalih domovinskih, čistunskih i nacionalističkih stranaka, ali one tom poslu nisu dorasle. Novim strankama je lakše politički se razlučivati od postojećih vlasti i to samo u svrhu osvajanja vlasti, koje im ipak ne ide od ruke. Uključivanjem doseljenika u cjelinu ne bave se ni građanske dobrotvorne udruge.

(U vrijeme nekadašnje europske seobe naroda poslom uključivanja doseljenika u cjelinu i njihova sljubljivanja i ujednačivanja s domorodcima bavila se Crkva. Njezinim nastojanjem doseljenici su ostavili svoje plemenske bogove i pripadnost plemenima te prigrlile pripadnost prostoru. Došlo je do nenasilnog ujednačenja sustava uvjerenja, koje jamči ne samo mir, nego i razvitak cijele životne zajednice. Europa se je bila obnovila. Nova ujednačena Europa je s vremenom bar stvorila pravu svjetsku znanost, koja je utemeljena na motrenju, mjerenju i matematici, čime je zadužila cijelu vrstu.)

Dvojbu koja je izrečena u naslovu osvrta uklonio bih tako, što bih od ovog mjesta u osvrtu izostavljao riječ „populizam“ i rabio izraz „nove stranke“, koje se vjerojatno temelje na dobrim nakanama. Međutim, nove su stranke uglavnom pogrešno „nasađene“, kao kad se kvočka nasadi na ustajala jaja ili kad se u umjetno gnijezdo umetnu neoplođena jaja. Htio bih naglasiti, da za nove stranke ima pravog posla, ali da se one takvog posla ne prihvaćaju. Borba protiv useljavanja nije pravi posao za nove stranke.

Ako se pitanje premještanja svjetskog pučanstva motri s europskog stajališta, može se govoriti o useljavanju i o doseljenicima. Ipak, u svijetu se odvija prava seoba naroda. Tu je seobu omogućila globalizacija naše vrste, ali je seoba djelomice prouzročena teškim poremećajem klime, a djelomice neujednačenim ili neravnomjernim gospodarskim razvitkom u svijetu. Neuređen mnoštveni dolazak tuđeg pučanstva u Europu nosi Europi mnoge nevolje, ali nevolje drugim prostorima nosi odlazak pučanstva, a da se ne spominju nevolje koje trpe ljudi koji napuštaju zavičaj, obitelji, prijatelje i uobičajeno ljudsko općenje te dolaze u svijet, koji ih ne želi. (Zato mnogi doseljenici nastoje u Europu presaditi svoje izvorno, endemno zajedništvo.)

Za prilagodbu novim okolnostima života u tuđem svijetu nije dovoljan jedan obiteljski naraštaj. Presudnim pitanjima su nedvojbeno obrazovanje, upoznavanje novog svijeta i pitanje sustava uvjerenja, koji – upravo zbog seobe naroda – treba ujednačiti u cijeloj našoj vrsti. Vrstu će izgristi mnoštvo sustava uvjerenja u životnim zajednicama. Zbog toga bi vrsta mogla zauvijek živjeti u nemiru.

Tijek sadašnje svjetske, globalne seobe pučanstva je nepredvidljiv. Vrsta mora biti u „stanju pripravnosti“. Za uspostavu skladnih, mirnih i ljudima korisnih životnih zajednica potrebno je izgraditi primjerene životne prostore. Životni prostor već dugo nije to, što su donijele Zemlja i priroda na njoj. Životni prostor je to, što ljudi stvore za sebe. Zadaća izgradnje, dogradnje i preinake životnog prostora je temeljna zadaća svake životne zajednice, koja se zatekne na određenom životnom prostoru. To je posao za pojedince i obitelji, za poslovne zavode i, svakako, za političke vlasti. Taj se posao mora obavljati u životnoj uzajamnosti.

Dakako, to je posao i za političke stranke. Po meni, dobro obavljanje tog posla zahtijeva upravo temeljenje novih i drukčijih političkih stranaka, koje se neće međusobno nadmetati za osvajanje vlasti, nego za izgradnju primjerenih životnih prostora. Globalizacija je dala novi smisao djelovanju političkih stranaka i novi smisao politici, kao neizostavnom javnom poslu. Možete li zamisliti, da se – uza sav posao, koji globaliziranu vrstu čeka u globalnom svijetu seobe naroda – politika i nadalje bavi služenjem kapitalu?

Posao koji stoji pred našom vrstom je toliko važan, da se političke stranke trebaju prometnuti u političke pokrete, koji će povesti narode u dogradnju životnih prostora. Bez Lebensrauma nema života! Temeljni uvjet za izgrađivanje životnih prostora je mir. Neka se nove stranke i novi pokreti bave uspostavom trajnog mira u svijetu i posebice u Europi, u kojoj Rat za Ukrajinu razdire ne samo Europu, nego i cijeli svijet.

Jedan svjetski politički pokret uspostavio je Isus iz Nazareta prije dvadeset stoljeća. Pet stoljeća kasnije Benedikt iz Nursije (480.-547.) je obnovio Isusov pokret. Benediktinski pokret je Europi usred seobe naroda donio mir te u njoj povećao proizvodnost tla i ljudskog rada. Pokret je naširoko opismenjivao ljude i s vremenom utemeljio prva prava sveučilišta. Bilo je posla za sve. Danas isto ima posla napretek.

Zdravko Mršić