Kako ministarstvo kao potrošnju uključuje i onu koju su potrošile same elektrane (potrošnja energetike: hidroelektrane, termoelektrane, javne toplane) za proizvodnju struje 0,606 milijarde kWh, stvarna neto potrošnja struje (ako se obračunava kao u razvijenim zemljama) je za taj iznos manja i iznosi 13,417 milijardi kWh. Ukupni gubici električne energije od elektrana do potrošača (prijenos i distribucija) su prema podacima Ministarstva te godine bili 2,543 milijardi kWh. Stoga je ukupno izgubljeno (2,543 + 0,606 - gubici prijenosa i distribucije uvećani za samopotrošnju elektrana) 3,149 milijardi kWh. Ta proizvedena, a zatim izgubljena električna energija čini u odnosu na neto električnu energiju predanu potrošačima vrlo visokih 23,5% (3,149/13,417). U zapadno europskim zemljama gubici + samopotrošnja bili su još prije dvadesetak godina 7 – 8% električne energije predane potrošačima (prema ECE Committee on Electric Power: The Electric Power Situation in the ECE Region in 1986, April 1988 i "International Energy Annual" Ministarstva energetike SAD - DOE USA, Washington) i trend im je smanjivanja. To pokazuje kako naš elektromonopol HEP “tržišno” posluje.

Radi usporedbe sa spomenutim gubicima treba navesti da je cijela industrija u Hrvatskoj te godine potrošila svega 3,133 milijardi kWh. Dakle gubici u HEP-u i njegovoj elektromreži su veći nego potrošnja cjelokupne hrvatske industrije. Pojedinih (kišnih) godina spomenuti gubici čak su veći od ukupne proizvodnje struje svih termoelektrana (bez toplana) u Hrvatskoj. Sva kućanstva u Hrvatskoj su 2003. potrošila 5,694 milijardi kWh, odnosno gubici su veći od polovice cjelokupne potrošnje električne energije u kućanstvima, a teret tog krajnje neracionalnog rada plaćaju potrošači. Ovi golemi gubici struje utječu na prekomjerno visoku cijenu struje za kućanstva osjetno je poskupljuju, jer osim potrošnje 5,694 moraju platiti i izgubljene 3,149 milijarde kWh. Vrijedi spomenuti da je sav preostali iskoristivi hidropotencijal za proizvodnju električne energije u Hrvatskoj oko 3 milijarde kWh, odnosno da se izgradnjom svih mogućih novih hidroelektrana ne bi uspjelo proizvesti električne energije toliko koliko se u HEP-u izgubi.

Smanjivanjem gubitaka na razinu koja je poodavno bila u Europi (7-8%), uštedjelo bi se više od dvije trećine izgubljene energije odnosno više od 2 milijarde kWh. Proizvodnjom a zatim prekomjerno nepotrebno izgubljenom električnom energijom, ako se proizvodi u termoelektranama, zagađuje se okoliš, no zanimljivo je da se tzv. zelene udruge u Hrvatskoj protiv toga ne bune, a žele struju iz vjetroelektrana. Dakako to bi značilo i smanjenje zagađenja okoliša, koje se događa u proizvodnji te isčezle električne energije. Na osnovi podataka iz energetskog pregleda npr. za 1996. god. (str.64.) može se ocijeniti koliko je to zagađenje (zagađenje varira iz godine u godinu u ovisnosti o strukturi spaljenog goriva za proizvodnju električne energije i ponešto je smanjeno u odnosu na ono 1996.). Stoga je za nepotrebnu proizvodnju jedne milijarde kWh, koja bestraga nestane u HEP- u, u HEP-ovim termo-pogonima oslobođeno u okoliš u prosjeku 8520 tona SO2, 2810 tona NOx i 973 tisuće tona CO2. Dakako da je ta "ušteda" zagađenja, pogotovo za SO2 znatno veća ako je u pitanju proizvodnja "izgubljene" struje iz ugljena nego iz mazuta ili plina. Treba se zapitati koliko ta nepotrebna emisija - potpuno nepotrebno zagađenje - izaziva nepovoljnih učinaka na zdravlje ljudi. Koliko su nepotrebne štete u šumama (makar samo i u prostornim metrima drveta) zbog ove elektroenergetske "strategije"?

Uz tolike gubitke struje političari u Hrvatskoj, kako bi stekli političke bodove onih koji su stvarno zabrinuti za okoliš, fantaziraju o izgradnji vjetrenjača koje danas u svijetu (zajedno sa geotermalnim i solarnim elektranama), proizvode tek oko 0,5% svjetske proizvodnje umrežene električne energije. Uz to na osnovi «potrebe» za gradnjom vjetrenjača podigli su ionako prekomjerne cijene električne energije nametom za izgradnju obnovljivih izvora energije za proizvodnju struje. Neka u Hrvatskoj, ako ih uspiju izgraditi, proizvedu vjetrenjačama čak i dva puta više struje od svjetskog prosjeka (vjetrenih, geotermalnih i solarnih), odnosno čak 1% u odnosu na današnju neto proizvodnju struje u Hrvatskoj (12062,9 milijuna kWh – 2003. god.) to bi iznosilo tek 120 milijuna kWh. To bi bila tek 1/16 struje danas nepotrebno izgubljene (2 milijarde kWh) u Hrvatskoj. Vjetroelektrane su npr. 2006. godine u Hrvatskoj proizvele tek oko 19 milijuna kWh što iznosi tek oko 0,13% potrošnje električne energije te godine, a što je posve zanemarivo prema gubicima struje u HEP-u. Dok su ovakvi gubici – tj. ovakvo «tržišno» poslovanje elektromonopola, nema nikakvog razloga niti za raspravu o izgradnji novih elektrana. «Problem» je u Hrvatskoj vjerojatno stoga što se gubici mogu velikim dijelom smanjiti izgradnjom distribucijske mreže i nekim drugim zahvatima, za što nije potrebna inozemna oprema, pa nema provizije koju mogu ostvariti pojedinci koji donose odluke, kupnjom novih elektrana od stranaca, pa i vjetrenjača. Uz spomenute gubitke žele graditi elektrane na plin kojeg nema dovoljno, pa im i stoga treba megalomanski terminal za ukapljeni metan na Krku. Za proizvodnju nepotrebno izgubljenih 2 milijarde kWh u klasičnim termoelektranama treba godišnje potrošiti oko 700 milijuna m3 plina što je i više nego što u Hrvatskoj potroše plina sva kućanstva.

Žele graditi i novu nuklearnu elektranu unatoč mnogim neriješenim pitanjima već odavno izgrađene elektrane NE Krško sa Slovenijom. Sigurno je da za to treba mnogo novca koji kane prikupiti od sve siromašnijeg stanovništva, pa zato svoje krajnje neracionalno poslovanje, koje nazivaju tržišnim, energetski lobiji namiruju poskupljenjima energenata. Za nepotrebnu proizvodnju (onu nepotrebno izgubljenu u HEP- u) jedne milijarde kWh električne energije, uz prosječnu djelotvornost njene proizvodnje (parne turbine) koja je kod nas oko 30%, bezrazložno se potroši 12 E15 Joula primarne energije. Izraženo u količini bespotrebno spaljena plina (kad bi se za proizvodnju električne energije spaljivao samo plin: ogrjevna vrijednost 1 m3 = 34 milijuna J) to je iznos od 353 milijuna m3 (radi usporedbe: sva kućanstva u Hrvatskoj potrošila su u 2006.god. ukupno 652 milijuna m3 plina), ili bespotrebno spaljenog 281 tisuća tona mazuta (kad bi se spaljivao samo mazut: ogrjevna vrijednost 1 kg = 42,7 milijuna J), ili oko 410 tisuća tona najkvalitetnijeg ugljena (kad bi se spaljivao samo ugljen: ogrjevna vrijednost 1 kg = 29,3 milijuna J).

Ne treba zaboraviti da je 353 milijuna m3 plina (po cijeni za zagrebačka kućanstva 2,08 kuna/m3) danas vrijedna 734 milijuna kuna. Dakle, za izgubljene dvije milijarde kWh električne energije (da se za tu proizvodnju koristio plin) bez potrebe bi bilo (2006. godine) spaljeno 1,468 milijardi kuna (2x734 milijuna), koje ionako plaćaju potrošači električne energije, pa zašto da se odgovorni zabrinjavaju. Te činjenice, dakako, - ne vide ili ih ne shvaćaju - oni koji bi trebali biti odgovorni za energetiku u Hrvatskoj. Njima odgovara da se puk "zabavlja" raspravom da li graditi elektranu na ugljen ili plin i da se ne dosjeti i zapita da li plaća previše skupo struju (plin je još skuplji). Isti moraju shvatiti da će samo istinitim informiranjem javnosti i dobrim gospodarenjem steći njeno povjerenje, a ne bahatim razbacivanjem novca potrošača energije. Istina kad tad izbije na vidjelo.

Dr. Branimir Molak, dipl. inž.

Napomena: Iz spomenutih tabela svatko koga zanima može se uvjeriti da su gubici/samopotrošnja električne npr. 2003. iznosili 3,149 milijardi kWh, što je u odnosu na neto predanu električnu energiji potrošačima 13,417 vrlo visokih 23,5%. Iste godine cjelokupna hrvatska industrija je potrošila 3,133 milijarde kWh. Ako netko tvrdi i ima podatke da to nije tako neka javi Ministarstvu gospodarstva da isprave svoje podatke.

{mxc}