Tajne i ljepote hrvatskoga lógosa

Prije dva tjedna mogli ste čitati o povijesti hrvatskoga jezičnog purizma od početaka naše pisane riječi do danas. Nagovijestih da ću u nastavku, među inim, govoriti o odnosima hrvatskoga s ostalim slavenskim jezicima. Slijedi citat s mrežne stranice Instituta za hrvatski jezik:

“Hrvatski je slavenski jezik, zapadnojužnoslavenske podskupine u slavenskoj grani indoeuropske jezične porodice koji se kao i ostali slavenski jezici razvio iz praslavenskoga. Hrvatskim se kao materinskim jezikom služi više od 5,5 milijuna ljudi. [...]”

U vezi s prethodnim, dvije napomene. Prvo, “porodica” je dobra i nenadomjestiva hrvatska riječ, i to ne samo u kontekstu lingvistike, što ću obrazložiti (uz ostale teme) u jednome od nadolazećih ogleda. I drugo: suprotno uvriježenoj zabludi, hrvatski s obzirom na broj govornika (više od 5,5 milijuna) – nikako nije, kako se običava reći, “mali jezik”. Štoviše, hrvatski se jezik, gledano kvantitativno i statistički, nalazi visoko u gornjemu dijelu liste od oko šest tisuća jezika koliko ih, kako se najčešće procjenjuje, ima diljem svijeta. Možemo reći da hrvatski (prema brojnosti govornika) pridolazi među “srednje” jezike.

Akademik Ranko Matasović u knjizi “Jezična raznolikost svijeta” (Algoritam, Zagreb, 2011.) objašnjava kako je sastavljajući i uređujući “Hrvatski enciklopedijski rječnik” zaključio da se čak 72 posto hrvatskoga rječnjaka (leksika) sastoji od posuđenica, dok je samo 28 posto naslijeđeno pravocrtnim razvitkom od indoeuropskoga preko praslavenskoga jezika. Matasović nadalje objašnjava da se ta analiza oslanja na građu “koja se sastojala od suvremenoga supstandardnog i razgovornog hrvatskog jezika, u kojem su riječi poput ‘kompjutor’, ‘aerodrom’ i ‘klavir’ posve uobičajene. Da je analiza rađena na temelju prikupljanja građe standardnoga jezika, u kojem bi spomenute posuđenice bile zamjenjivane riječima ‘računalo’, ‘zračna luka’ i ‘glasovir’, postotak bi posuđenica nesumnjivo bio znatno manji. Međutim, hrvatski bi ostao slavenski jezik čak i kada bi broj turcizama ili anglizama u hrvatskome bio veći od broja naslijeđenih slavenskih riječi. To bi bilo zbog toga što bi gramatički sustav hrvatskoga ipak ostao slavenski” (str. 139).

S jezičnim pretkom i rođakom

Mnogobrojni znanstveni podatci svjedoče da praslavenski jezik življaše u 6. i 7. stoljeću. Nema jedinstvena odgovora na pitanje gdje je bilo ishodišno područje slavenskih jezika, ali ponajčešće se govori o prostorima sjeverno od Karpata. Praslavenski je zauzimao znatno manje područje nego što je golemo ozemlje od Trsta do Habarovska i od Murmanska do Plovdiva, gdje se (u manjemu ili većemu teritorijalnom diskontinuitetu) danas govori petnaestak slavenskih jezika. Nema izravnih pisanih tragova praslavenskoga jezika, ali je vrlo pouzdano rekonstruiran. Svi onodobni Slaveni govorahu jedinstvenim jezikom, i to, po svemu sudeći, gotovo bez dijalekata. Akademik Matasović objašnjava da su “razlike koje odvajaju skupine slavenskih jezika nastale tek poslije, nakon dramatičnoga širenja praslavenskog u 6. i 7. stoljeću” (str. 215).

Dakle, praslavenski jezik jest prirodni predak hrvatskomu jeziku, a staroslavenski mu je, dade se slikovito reći, stariji i učeniji rođak nastao umjetnom oplodnjom – ali i umješnom i umjetničkom – od genetske građe iz makedonskih i bugarskih dijalekata. Staroslavenski jezik prvi je slavenski književni jezik – ali i filozofski – i smještaju ga u 9. stoljeće. Povezuju ga s djelovanjem svete braće Ćirila i Metoda, Grkâ iz Soluna. Ćiril ili Konstantin zbog osobite je učenosti stekao počasni naslov “Filozof”. Imati nam je na umu da su posrijedi svetci visoko štovani u Katoličkoj crkvi.

K tomu je napomenuti da se naziv “staroslavenski jezik” brojnim stručnjacima ne čini prikladnim, ali se uobičajio. Nailazimo i na druge nazive: “crkvenoslavenski” i “starocrkvenoslavenski” (kada se hoće istaknuti njegova liturgijska namjena), također “starobugarski” i “staromakedonski” (kada se smjera na njegovo dijalekatsko ishodište). Ima još naziva, ali nije ih ovdje nužno spomenuti.

Govoreći o školi Solunske braće, akademik Radoslav Katičić uz ostalo je istaknuo:

“Godine 925. papa [Ivan X., koji je te godine Tomislava naslovio ‘rex Croatorum’ – op. M.M.L.] u pismu splitskom nadbiskupu Ivanu spominje tu školu. Zove ju ‘Methodii doctrina’, ‘Metodijeva nauka’, i kaže da je njome ‘provrvjela’ Crkva u Dalmaciji. Nema dakle dvojbe tko je tu bio prvi učitelj i od kuda Hrvatima glagoljica. Književni jezik koji odgovara njihovu slavenskom govoru dobili su Hrvati od glagoljaša. / Književni jezik koji je naučavala ‘Methodii doctrina’ u znanosti se najprikladnije naziva starocrkvenoslavenskim. Njegova su dijalekatska obilježja južnoslavenska i po tome Hrvatima vrlo bliska, ali nisu hrvatska, nego makedonska.” (“Maslinov vijenac 4”, Croatia rediviva, Zagreb, 2011., str. 303.)

U taj su jezik brzo počela prodirati obilježja narodnih jezika pa nastaju lokalne inačice nazvane “redakcije”. Tako je znamenita Bašćanska ploča (oko 1100. god.) uklesana slovima prijelaznoga stadija između oble (makedonske) i uglate (hrvatske) glagoljice. Oko naziva jezika nema slaganja: jedni će reći da je Bašćanska ploča na hrvatskostaroslavenskome, drugi da je na hrvatskoj redakciji staroslavenskoga ili crkvenoslavenskoga, treći da su svi ti nazivi odgovarajući i dobri. Čini se najvažnijim da se na dotičnoj ploči prvi put na jeziku hrvatskome (ili hrvatskostaroslavenskome) spominje ime hrvatskoga naroda i ime njegova kralja Zvonimira. U novije se doba sve više govori o hibridnome jeziku, staroslavenskome i starohrvatskome, kojim su se stoljećima nakon toga kao svojim književnim jezikom služili naši glagoljaši.

“Iskoni bê Slovo”

Slavenski se jezici s obzirom na ćirilometodijevsku baštinu mogu podijeliti na jezike koji su osjetili utjecaj te tradicije i na ònē gdje je taj utjecaj neznatan ili posve zanemariv. Ćirilometodijevska predaja jače je obilježila bugarski, makedonski, srpski, hrvatski, češki, slovački, ukrajinski, ruski i bjeloruski. A na drugoj strani stoje slovenski, poljski, gornjolužički, donjolužički i još neki. Potonji su jezici, ostavši bez ćirilometodijevskih obilježja, ponajvjernije očuvali praslavenska.

Važno je napomenuti da prvi tekst napisan slavenskim pismom na slavenskom jeziku bijaše prijevod Biblije. Na početku Ivanova evanđelja stoji rečenica “U početku bijaše Riječ”, na grčkome “En archê ên ho Lόgos”, a to su Solunska braća prevela: “Iskoni bê Slovo” (izvorno: “Искони бе Слово”). Evanđelist je Ivan pojam “lόgos” (λόγος), poznat u antičkoj filozofiji od Heraklita do stoikâ, uosobio i uzdignuo u Isusa Krista, preegzistentnu Riječ Božju.

Od branja cvijeća do Sabora

Slavenski prijevod “Slovo” ipak nije najprikladniji jer tek djelomice pokriva značenje dotične grčke riječi, premda je “slovo” višeznačna odnosno semantički metaforična riječ te može značiti mnogo toga: od pisanoga znaka u alfabetskome pismu (kako ga danas razumijevamo u hrvatskome jeziku) do značenjâ ‘riječ’, ‘dopis’, ‘savjet’, ‘govor’, ‘knjiga’ i drugo. “Slovo” u osnovnome značenju ‘riječ’ nekada su imali svi slavenski jezici. To je značenje prisutno i danas, ali najčešće biva potisnuto u drugi plan: u hrvatskome se rabi “riječ”, u slovenskome “beseda”, u makedonskome “збор”, u bugarskome “дума”. Makedonska riječ “zbor” – koja je i hrvatska u značenju govora, od “zboriti” ili “govoriti” – najbolje odgovara značenju grčke riječi “lόgos”.

Da bismo došli do riječi “zbor”, polazimo od glagola “brati”. Recimo da beremo cvijeće. Tu su nam od velike pomoći grčki i latinski jezik. Jer grčkoga podrijetla riječ “antologija” (ἀνϑολογία) doslovno znači ‘branje cvijeća’. Gotovo jednaku etimološku povezanost razabiremo i u sličnoznačnoj riječi “florilegij”, koja dospijeva od latinskoga “florilegus” sa značenjem ‘berač cvijeća’. Važno je primijetiti da glagol “légein” (λέγεıν) znači ‘brati’, a iz toga izvedena imenica “logía” (λoγία) nosi značenje ‘branje, skupljanje’ (rečeni grčki glagol razaznajemo u latinskome “legere”: ‘čitati’). Iz istoga tvorbenoga gnijezda dolijeće i riječ “lógos”. Čini se da branje cvijeća stoji u nekoj fascinantnoj transjezičnoj povezanosti s napisanim i pročitanim slovima odnosno riječima.

Nabrano cvijeće, ili neke jestive plodove, sabiremo na hrpu i tako dolazimo do imenice “sabor”. Ali sabrano valja razabrati, odijeliti dobro i korisno od manje vrijednoga, što nas dovodi do imenice “razbor” (raz-zbor). Izabiranje najboljega, kao pri sastavljanju antologije i florilegija, znači neki izbor (iz-zbor). Zatim i ovo: hrvatski naziv “Sabor”, makedonski “Собрание” i bugarski “Събрание” dolaze od glagola “sa-brati”, a to je, kao što vidjesmo, tvorbeno povezano s riječima “zbor” i “zborenje”. Zanimljivo je da samo Hrvati, Makedonci i Bugari imaju slavensku riječ “zbor” u korijenu naziva svojih parlamenata. U većini drugih jezika rabi se riječ “parlament”, došla od francuskoga “parler” u značenju ‘govoriti’ (još dublji korijen vodi nas do lat. “parabola”: ‘priča, prispodoba’). Dakle, “parlament” i “sabor” etimološki su povezani sa sličnoznačnim glagolima “zboriti”, “govoriti”, “kazivati”.

Zašto Nijemci jesu nijemi?

Premda se ovo može činiti kao pučka etimologija, zanimljivo je pitanje zašto svi Slaveni zovu Nijemce gotovo isto: u hrvatskome se kaže “Nijemci”, u češkome “Němci”, u srpskome “Немци”, u ukrajinskome “німці”, u ruskome “немцы” i slično (imena narodâ u ruskome i ukrajinskome počinju malim slovom). Nijemce gotovo jednako nazivaju od Vladislavaca nedaleko od Osijeka do gotovo 10 000 kilometara udaljenoga Vladivostoka, ruskoga lučkoga grada na obali Japanskoga mora. Stari Slaveni dobro su čuli da se Germani glasaju i nešto govore (da nisu doslovno nijemi), ali Slaveni ne mogoše “ubrati” odnosno razabrati smisao – pa im to bijaše poput susreta s nijemim ljudima. Dakle, Slaveni “lógos” nisu shvaćali kao puko slovo odnosno riječ, nego: smisao (s-misao) izražen riječju. Time su – premda u golemoj većini slučajeva netematski i nesvjesno – pokazali istinski filozofsko stajalište. Jezik nam tako govori da ima duh i samosvijest, čime je sposoban kvalitativno nadići zajednicu svojih govornika.

Mislim, dakle lovim

Valja još nešto reći o misli – koja je povezana s lovom. U poljskome riječ “myślistwo” znači ‘lov’, u češkome se “myslivec” odnosi na lovca. U davna vremena, prije vatrenoga oružja, lovci trebahu dobro promisliti i smisliti kako se približiti životinji i nastrijeliti ju prije nego osjeti čovjekovu blizinu i pobjegne. Ili kako životinju namamiti u zamku ili stupicu te ju uhvatiti živu (npr. divljega konja). Razabiremo tvorbenu povezanost glagolâ “s-hvatiti” i “u-hvatiti”. Mislitelj je svojevrsni hvatatelj.

Ima li to ikakve veze s hrvatskim jezikom? Nesumnjivo ima. Na hrvatskome se jugu kaže “ćapati”, na sjeveru “ćopiti”, u značenju ‘uhvatiti’, ‘uloviti’, ‘ščepati’. Filozof i rusist Anto Knežević o tome piše:

“Odgovarajući filozofijski nazivi u suvremenome češkom jeziku glase ‘chápat’: ‘shvaćati’, i ‘chápání’, ‘pochopení’: ‘shvaćanje’. / Mnogoznačan motiv lova prisutan je ne slučajno i u ‘Žitiju Konstantinovu’. Odlazak u lov bijaše događaj presudan u Konstantinovu životu, događaj koji će, u konačnu ishodu, mladoga Konstantina učiniti zrelim Filozofom.” (A. Knežević, “Filozofija i slavenski jezici”, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1988., str. 159-160).

Slavenski “lažni prijatelji”

No s time su ponekad povezani i “lažni prijatelji”. To su riječi istoga i sličnoga izraza, a različita značenja (posve ili djelomice). Primjerice, Hrvati su skloni za Čehe reći da su pitom narod (u smislu da su mirni, nisu ratoborni). A Česi to mogu shvatiti kao uvredu jer na češkome “pitomý” znači ‘glup’. Poveznica ipak postoji i može ju razjasniti upravo veza lova i mišljenja: pripitomljena životinja najprije je ulovljena, uhvaćena, što znači da je bila nadmudrena, iz čega proizlazi kako je u nekom smislu glupa. Slikovit je i ovaj primjer (koji nema veze s lovom i glupošću): u češkome “úžasný” znači ‘prekrasan’, ‘zapanjujući’, ‘fantastičan’. I to se dade približiti: može nas osupnuti ili zapanjiti nešto strašno, ali i lijepo. Možda našu razgovornu sintagmu “užasno lijep”, razmotrenu u širemu slavenskom jezičnom obzoru, i ne bismo trebali smatrati oksimoronom.

Takvih i sličnih “lažnih prijatelja” imamo u svim slavenskim jezicima. Uzmimo nekoliko primjera. Riječ “brod“ u ruskome (брод) ne odnosi se na plovilo, nego na neko mjesto na vodi plitkoga gaza, obično na rijeci, gdje se može prijeći do druge obale. Ali to je značenje riječ “brod” nekada imala i u hrvatskome jeziku, o čemu svjedoči toponim Brod na Savi, danas Slavonski Brod. Glagol “prebroditi” i danas u hrvatskome znači, uz ostalo, ‘svladati prepreku ili teškoću’. A u našemu današnjem značenju riječi “brod” Rusi imaju izraz “корабль”. Ali to nekoć bijaše i hrvatska riječ. Marul u “Juditi” kaže: “Svarta korablji hod ne kuda bi hotil, / da dajuć jidrom god kud jih je duh zavil”. Prisjetimo se i “Korabljice” Andrije Kačića Miošića.

Druga zanimljiva ruska riječ jest “mir” (мир), koja ima dva značenja: prvo se podudara s latinskim “pax” (to značenje dotične riječi imamo u današnjemu hrvatskom jeziku), a drugo je značenje “mundus”, odnosno ‘svijet’. Značenje se širilo od ‘rodovska zajednica’ preko ‘ljudska zajednica’ do ‘svijet’ i ‘svemir’. Lako ga je razabrati u imenima hrvatskih narodnih vladara: ime Branimir ne znači da njegov nositelj “brani mir”, nego da brani zajednicu kao dio svijeta. Krešimir, odnosno “Krasimir”, krasi zajednicu ili svijet (npr. Bugari imaju isto ime: “Красимир”), a ime Zvonimir ili “Zvьnimir” znači ‘glasoviti’ ili ‘onaj koji zvoni svijetom’. K tomu je danas zanimljivo da su Vladimir Putin i Volodimir Zelenski zapravo imenjaci (Владимир – Володимир) i ne žele, barem za sada, vladati mirom nego svojim svijetom, odnosno dijelom svijeta za koji smatraju da im kao vladarima pripada. Agresiju je izvršila ruska vojska – to treba jasno reći i ponavljati – te dometnuti da sintagma “Ruski svijet” biva hrvatska prevedenica izvornoga “Русский мир”. “Mir” koji se može postići samo ratom.

To značenje riječi “mir” sačuvano je u hrvatskome jeziku u pojmu “svemir”, koji zapravo znači ‘svesvijet’, što odgovara latinskome “universum”. (Od toga se otklanja značenje riječi “kozmos”, grčkoga podrijetla /ϰόσμος/, što znači ‘red’, ‘sklad’, ‘ures’, ‘ukras’ i sl. Svemir je uređen, skladan i lijep. Od tuda je dospjela i riječ “kozmetika”.)

“Mira ne nahodim”

Već sam rekao da je ishodište svih slavenskih jezika u praslavenskome. Značenja mnogobrojnih riječi ostala su u različitim jezicima jednaka ili slična, a kod drugih se riječi u jednome trenutku slijedom razvoja jezikâ dogodio pomak značenja. Ali što dublje idemo u prošlost, značenjâ se približuju i izjednačuju.

Kada primjerice Česi kažu “Potíme se, je nám teplo”, prepoznat ćemo glagol “potiti”, koji se još uvijek rabi u našim mjesnim govorima. Sjetimo se stihova što ih je Tin Ujević napisao u pjesmi “Notturno”: “Noćas se moje čelo žari, / noćas se moje vjeđe pote”. K tomu je pridjev “teplo” (uz standardno “toplo”) živ i danas u mnogobrojnim hrvatskim govorima. A češko pitanje “Co je to?” posve se podudara s onim kako govore (s drukčijim naglaskom) u Komiži na Visu.

Tomu bih dodao da je glagol “nahoditi se” (jedan od meni najdražih) danas među Hrvatima prava rijetkost. A nekoć bijaše uobičajen. Budući da već govorah o miru, spominjem da Petar Zoranić prevede naslov Petrarcina soneta “Pace non trovo” riječima “Mira ne nahodim”. Dotični je glagol čest u većine starih pisaca hrvatskih. A kada bismo željni mira na ruskome danas pitali gdje se nalazi hotel, rekli bismo: “Где находится отель?”

Jasnoća i neodjelitost istine i pravde

Preostaje nam dohvatiti se riječi “istina”. Marul u “Juditi” zaziva: “Da ti s’ nadasve svet, istinni Bože moj”, pri čemu “istinni” (s dvostrukim /n/) znači ‘istiniti’. Važno je reći da četiri slavenske riječi koje odgovaraju latinskoj “veritas” jesu “istina”, “pravda”, “resnica” i “vjera”. Riječ “vjera” – etimološki povezana s “veritas” i njemačkim “Wahrheit” – gdjekad je suznačna “pravdi” i “istini”. Riječ “resnica” ima praslavensku etimološku osnovu “*rěsknъ”, što je srodno s litavskim “raiškùs” u značenima ‘jasan’, ‘razumljiv’, ‘uvjerljiv’ (vidimo veze unutar baltoslavenske jezične zajednice). “Resnica” se spominje u staroruskome jeziku (“rěsьnota”, “rěsьnotivije”), u starim hrvatskim časoslovima (npr. “resnoviti muž”), također je rabe Srbi u “Dušanovu zakoniku” – ali se “resnica” zadržala samo u slovenskome jeziku, koji je, kako rekoh, znatno povezaniji s praslavenskim nego sa starocrkvenoslavenskim naslijeđem. U svim ostalim južnoslavenskim jezicima rabi se riječ “istina”, primjerice u bugarskome “истината”. Istočnoslavenski i zapadnoslavenski jezici imaju riječ “pravda”, primjerice poljski “prawda”.

U riječi “istina” razaznajemo korespondenciju ili adekvaciju, najstariju filozofsku teoriju za određivanje termina “istinit” ili “istina”, koja potječe još od Aristotela. Latinska definicija istine kao adekvacije glasi: “Veritas est adaequatio intellectus et rei” = Istina je izjednačavanje (poklapanje) uma i stvarnosti. A izjednačiti se može samo ono što je isto. Od tuda je dospjela riječ “istina”. Veliki filozofski potencijal slavenskih jezika primijetili su mnogi znalci i upućenici.

Slavenska sakralna toponimija

Za razliku od južnoslavenskih jezika, koji su (osim slovenskoga) najsnažnije obilježeni učenjem Konstantina Filozofa, i imaju filozofski sazdanu riječ “istina”, dotle se može reći da drugi slavenski narodi imaju riječ “pravda” kojoj korijeni, kako se čini po svemu, sežu duboko u slavensku mitologiju. Naime, bog gromovnik Perun predstavnik je reda. Zmija simbolizira nered, nepravdu i laž. Perun ubija zmiju strjelovitim gromom (od tuda je do danas je preživio izraz “strěla božja”) – a mrtva zmija, nakon što se ohladi i opusti, nije više smotana, zavijena, zakrivljena: zmija se ispravi, postaje prava. U tome smislu istina jest pravda (npr. ukrajinski “правда”), ispravljena krivda ili nepravda, usmrćena laž. Istina ide pravo, nije zakrivljena i ne vrluda.

Hrvati su još u pradavno doba slavenizirali svoj krajolik, topografiju zavičaja i domovine. Vrhovna slavenska božanstva – Perun, Veles i Mokoši – prisutna su danas u mnogobrojnim primjerima slavenske sakralne toponimije. Spominjem samo neke: brdo Perun između Splita i Omiša, poluotok Veles blizu Povila kod Novoga Vinodolskog, dubrovačko prigradsko naselje Mokošica. K tomu se u Dubrovniku i okolici, valja i to spomenuti, cvijet perunika zove “bogiša” (po bogu Perunu).

O podrijetlu imena “Hrvat” i o tome je li opravdano Hrvate ubrajati u Slavene ili su nekoga drugog podrijetla – najčešće se govori o iranskom, gotskom i ilirskom – bit će govora, uz komparativnu jezičnu analizu i tematiziranje identiteta, u sljedećemu ogledu ovoga niza.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik