Dubrovnik i velikosrpske tlapnje i fantazmagorije

U prethodnome broju „Hrvatskoga tjednika“ vidjeli smo da su bokeljski Hrvati – suprotno tvrdnjama brojnih srpskih i crnogorskih krivotvoritelja povijesti – znatno prije 19. stoljeća jasno očitovali hrvatsku narodnosnu svijest. To među mnoštvom inih izvora potvrđuje u 18. stoljeću fra Andrija Kačić Miošić, a prije njega, u 17. stoljeću, kotorski vlastelin Maro Dragović, zatim turski putopisac Evlija Čelebi (Čelebija) i – što je posebice važno – ruski grof Petar Andrejevič Tolstoj, koji u putopisu 1698. bilježi da su Hrvati („герваты“ na onodobnome ruskom jeziku) dominantno i starosjedilačko stanovništvo u bokokotorskome gradiću Perastu. O svemu je bilo riječi u prošlotjednome HT-u.

K tome valja reći da je grof Tolstoj na dvogodišnjemu putovanju jedrenjakom iz Venecije prema Malti posjetio na objema jadranskim obalama brojne gradove, među njima neizbježno i Dubrovnik. Pomno štijući i visoko štujući Tolstojeva svjedočanstva o Dubrovniku i Dubrovčanima, prisjetih se akademika Mirka Tomasovića i njegove rečenice – nakon što je naveo brojne iskaze Dubrovčana i stranaca koji svjedoče o hrvatstvu povijesnoga Dubrovnika – da se „unatoč citiranim iskazima Mavra Vetranovića, Nikole Nalješkovića, Dominka Zlatarića i drugih, mogao čuti iza pročelja SANU poklič jednoga nacionalnog aktivista, da se nikada nijedan stari Dubrovčanin nije ′smatrao′ Hrvatom!“ (M. Tomasović, „Raspre i rasprave“, Matica hrvatska, Zagreb, 2012., str. 21-22).

Strani putopisci o hrvatskome Dubrovniku

I prije ruskoga grofa Tolstoja brojni su strani putnici zabilježili o Dubrovniku da je hrvatski grad. Nije ih moguće sve obuhvatiti ovim člankom pa ćemo se zadržati na nekoliko primjera.

Godine 1154. (ili 1153.) učeni je arapski geograf i kartograf Muhamed Al-Idrisi putovao hrvatskom obalom i došavši do Dubrovnika zapisao da je „posljednji grad na jugu Hrvatske“ (Mirko Marković, „Dubrovnik i Dubrovačka Republika na starim geografskim kartama“, „Anali“, sv. 29/1991., Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, str. 201).

Više od tri stoljeća nakon Al-Idrisija, putovao je njemački hodočasnik Konrad von Grünemberg prema Palestini. Isplovio je iz Venecije 1486. i posjetio Poreč, Zadar, Šibenik, Hvar, Korčulu i Dubrovnik. Posebice je zanimljiva ova Grünembergova rečenica o Dubrovniku: „Grad je nadbiskupija, čija jurisdikcija obuhvaća cijelo hrvatsko kraljevstvo te priznaje vrhovništvo ugarskog kralja.“ Nijemac zadivljeno primjećuje kako je „Dubrovnik okružen tako neizmjerno jakim utvrdama, da mu u tome nema premca u svijetu“. (Citirano prema: Edo Pivčević, „Jedno svjedočanstvo o hrvatskim gradovima iz godine 1486.“, „Rad JAZU“, knjiga 22, Zagreb, 1988., str. 185.)

Vrlo slično, gotovo isto, zapisao je engleski hodočasnik Sir Richard Guylford (Guylforde), visoki državni službenik i dvorjanik kralja Henrika VII. Doplovivši u Dubrovnik 1506. godine, Guylford bilježi:

„U srijedu 15. srpnja stigli smo pred silno utvrđen i jak grad zvan Dubrovnik u Slavoniji ili Dalmaciji, a u pokrajini hrvatskoga kraljevstva.“ (U izvorniku, na starom engleskom jeziku i tadašnjoj grafiji: „Upon Wednesday, the xv. Day of July, we come to the moste stronge and myghty towne called Arragonse, in the coutre of Slauanye or Dalmacie, and in the prouyince of the royalme of Croacie. […]“)

Važno je primijetiti da Guylford ne pravi razliku između „Slavonije“, odnosno „slavenske zemlje“, i Dalmacije, za koje smatra da se teritorijalno poklapaju (jasno je da se ovdje „Slavonija“ ne odnosi na današnju istočnohrvatsku regiju). K tome autor cijelu „Slavoniju ili Dalmaciju“ izričito naziva „hrvatskom pokrajinom“. (O tome podrobnije u članku Ede Pivčevića: „Putovanje Sir Richarda Guylforda hrvatskom obalom 1506. godine“, časopis „Dubrovnik“, br. 3/2015.)

O Dubrovniku koji se nalazi u Dalmaciji odnosno Hrvatskoj pisao je i švicarski hodočasnik Ludwig Tschudi (1519.), ali i brojni drugi putopisci koje ovdje nije moguće spomenuti.

Vraćamo se ruskome grofu Petru Andrejeviču Tolstoju. On je godine 1698. doplovio u Dubrovačku Republiku te zapisao da su Dubrovčani („рагузяне“) pomorski kapetani, astronomi i mornari („живут рагузяне: капитаны морские, и астрономы, и маринары“). O Dubrovčanima je nadalje zabilježio da svi govore slavenskim jezikom, a svi znaju i talijanski, nazivaju se Hrvatima i drže se rimske vjere („говорят все словенским языком, а италиянской езык все знают, и называются герваты, веру держат римскую“). Citati su preuzeti iz: „Putešestvie stol′nika P. A. Tolstogo po Evrope 1697-1699“. Izdanie podgotovili L. A. Ol′ševskaja, S. N. Travnikov, Nauka, Moskva, 1992., str. 113.

Valja zapaziti da su putopisci iz različitih naroda, u različitim vremenima i neovisno jedni od drugih zapisali posve podudarne podatke. U filozofiji spoznaje rekli bi da takva konvergencija brojnih međusobno neovisnih svjedočanstava govori u prilog njihovoj istinitosti. Ne treba posebno isticati da su strani putopisci zapisivali ono što su Dubrovčani rekli o sebi i svojemu gradu. K tome su, primjerice, Richard Guylford i Petar Andrejevič Tolstoj bili u diplomatskoj i obavještajnoj službi svojih vladara – engleskoga kralja Henrika VII. i ruskoga cara Petra Velikoga – te su znali da će se njihovi putopisi čitati na dvoru kao korisni obavještajni podatci u ondašnjim geopolitičkim pozicioniranjima i odmjeravanjima snaga.

Sakralizirane bizantsko-raške laži

Trinaest godina nakon što je grof Tolstoj posjetio Dubrovnik i o gradu zabilježio da se njegovi stanovnici nazivaju Hrvatima („называются герваты“), rodio se unutar zidina drevnoga grada hrvatski i svjetski velikan Ruđer Josip Bošković. Njegovim imenom nazvane su u Hrvatskoj brojne ulice i trgovi, mnoge škole i znanstveni institut u Zagrebu. Treba reći i to da jedan krater na Mjesecu nosi Boškovićevo ime (uz još 34 kratera nazvana po zaslužnim isusovačkim znanstvenicima iz cijeloga svijeta). Stoga nije nimalo čudno da je zračna luka u Dubrovniku ponijela ime Ruđera Boškovića. Službeno od 2. studenoga 2023.

Ali to je izazvalo očekivanu i velikosrpskom ideologijom motiviranu reakciju naših susjeda u takozvanoj Republici Srpskoj i Republici Srbiji, koji uz stare pisce iz Dubrovnika, ponajprije Marina Držića i Ivana Gundulića, bezočno svojataju i znanstvenika Ruđera Boškovića. Tako je na mrežnome izdanju beogradskoga lista „Politika“ objavljen 16. studenoga članak naslovljen „Čiji je Ruđer Bošković“ ispod kojega je istaknut „lead“ kojim se tvrdi: „Njegova majka bila je Italijanka a otac Srbin Nikola Bošković, dubrovački trgovac iz sela Orahov Do kod Trebinja“.

Nije razborito na to odmahivati rukom kao na puke, mnogo puta viđene velikosrpske tlapnje i fantazmagorije. Jer te su se laži prikrale u relevantne inozemne publikacije. Tako u nedavno objavljenu „The Oxford Dictionary of Philosophy“, autora Simona Blackburna, čitamo: „Boscovich Roger Joseph (1711-87) Jesuit mathematician and scientist. Born in Dubrovnik of Serbian and Italian parents, Rudjer Josip Bošković was educated at Rome, […]“ (Oxford University Press, Oxford, 2016., str. 60). Tomu se nije čuditi jer Hrvatska već desetljećima ima servilnu vanjsku politiku i trećerazrednu diplomaciju gdje kolo vode anacionalni mediokriteti i nehajni bonvivani. Na srpska posezanja za hrvatskim velikanima i kulturnim naslijeđem hrvatska vanjska politika reagira s vremenskim odmakom, mlitavo i nedjelotvorno. A srpska politika i diplomacija uporno rade, to jest propagiraju i dezinformiraju utječući se sakraliziranoj bizantsko-raškoj laži.

Boškovićevo hrvatsko rodoslovlje

Na žalost, čak se i od nekih hrvatskih profesora, i to domoljubnih, moglo čuti kako poput korisnih idiota šire srpske laži o Boškovićevu ocu Nikoli kao Srbinu i pravoslavcu koji se oženio u Dubrovniku te je stoga prešao na katoličku vjeru. Nasuprot tomu, jezikoslovac dr. sc. Domagoj Vidović, koji se najviše bavi onomastikom i toponimijom, napisao je u članku „Zavičaj i podrijetlo Ruđera Boškovića u svjetlu hrvatsko-srpskih odnosa“:

„Prezime Bošković u Orahovu Dolu spominje se od 1649. godine, a 1653. Boškovići žive na Trebimlji, 1710. u Veljoj Međi i Cicrini, 1722. u Ravnome, oko 1730. u Češljarima, 1740. u Dubljanima, a 1755. na Belenićima – i to uvijek kao katolici. […] Katolištvo je Boškovića (i njihovih potomaka Kristića, Tomičića i drugih) nemoguće osporiti ako ni zbog čega, onda zato što je rođeni stric Ruđera Boškovića bio don Ilija, popovski župnik kojega su uskoci ubili koncem 17. ruđerst., pa se ocu ′don Ruže′ (kako tomu učenjaku tepaju njegovi suzavičajnici) nastojalo promijeniti i prezime i mjesto podrijetla. U Orahovu Dolu uistinu postoji predaja da Boškovići potječu od Pokrajčića koji su se doselili iz Bosne, pa se Nikolu Boškovića iz Orahova Dola pokušalo prekrstiti u Nikolu Gudelja iz Pokrajčića kod Trebinja. Drugi su pak pokušali Boškoviće smjestiti u Orah, selo u Žurovićima iznad Rijeke dubrovačke, no i tu su se prevarili jer je u doba rođenja Nikole Boškovića to selo bilo katoličko.“

Domagoj Vidović nadalje ističe i dokumentira da su Marijan Sivrić i Marinko Marić našli upise Nikole Boškovića u katoličkim maticama. („Hrvatski neretvanski zbornik“, 2012.)

K tome treba reći da je Ruđerov pradjed uzeo prezime Bošković po imenu svojega oca Boška Pokrajčića i tako se loza Boškovića odvojila od stare plemićke loze Pokrajčića.

A što se tiče Ruđerove majke Paule (po dubrovačku Pave), nije istina da je bila Talijanka, premda joj djelomično rodoslovlje jest talijansko. Njezin je djed Pietro (Petar) Bettera bio trgovac iz Bergama koji se 1610. doselio u Dubrovnik. Njegov sin Baro Bettera, Ruđerov djed, bio je također trgovac, a istaknuo se i kao pjesnik pišući najviše na hrvatskome jeziku.

Ruđerovi roditelji, Nikola i Pave, dobili su u Dubrovniku devetoro djece, od kojih je čak četvero izabralo duhovna zvanja: Ruđer i Bartolomej (Baro) bijahu isusovci, Ivan Dominik dominikanac redovničkog imena Ignacije Česlav Marija, a njihova sestra Marija Katarina bijaše redovnica dominikanka. Nadaje se pitanje: Kako to da su tobožnjemu doskorašnjem pravoslavcu Nikoli Boškoviću četvero djece izabrala katolička duhovna zvanja? Kao neinteligentne konfabulacije imamo ocijeniti uvriježen srpski narativ da se u domu Boškovićevih u Dubrovniku potajno obdržavahu pravoslavni obredi i običaji. U Nikole Boškovića i njegova roda (kako predaka tako i potomaka) nigdar ne bijaše ni daška pravoslavlja, ni kapljice srpstva.

Pseudo-argumenti u „Guardianu“

Mrežno izdanje „Jutarnjega lista“ prenijelo je 16. studenoga 2023. članak iz britanskoga tiska. Tekst počinje ovako:
„Ugledni britanski list ′The Guardian′, u četvrtak je objavio kako je promjena imena dubrovačke zračne luke ′zapalila novi etnički spor između Hrvata i Srba′, navodeći da se problem stvara oko porijekla astronoma, matematičara i filozofa Ruđera Boškovića, po kojem je zračna luka nazvana“ (Jutarnji list: Ugledni Guardian: ‘Na jugu Hrvatske upravo se zapalila nova etnička iskra između Hrvata i Srba‘).

„Jutarnji list“ govori o članku naslovljenu „Turbulence in Balkans over renaming of Dubrovnik airport“.

Čini se da „The Guardian“ pokušava čuti obje strane. Citira i našega Domagoja Vidovića, koji donosi podatke o Boškovićevu podrijetlu zasnovane na dokazima u biskupijskim izvješćima, maticama i popisima stanovništva stradun(„evidence for this in diocesan reports, registers and censuses“). A onda „ugledni ′The Guardian′“ kao nekakvu ekvivalentnu protutežu donosi mišljenje Danila Kovača, povjesničara sa Sveučilišta Sapienza u Rimu, koji se među inim osvrće na radove srpskih i crnogorskih znanstvenika gdje se tvrdi da je Boškovićeva obitelj bila srpska te Kovač domeće kako povijesni zapisi jasno potvrđuju da je Ruđerov otac Nikola posjećivao i opisivao srpske pravoslavne crkve i manastire na Kosovu („visited and described Serbian Orthodox churches and monasteries in Kosovo“).

Blagi i dragi Bože, kojega li argumenta! Podsjetio bih da je već spominjani grof Tolstoj posjetio na putovanju brojne katoličke crkve i u putopis unio njihove opise i crteže. Te se crkve nahode u Veneciji, Milanu, Rimu i drugdje. Znači li da se Rus i pravoslavac Tolstoj time očitovao Talijanom i katolikom? A Marko Polo opisivao je budističke hramove na putovanjima po Dalekome istoku. Proizlazi li iz toga da je bio Kinez i budist? Začuđuje da takve nepametne i protusmislene razloge može podastrijeti jedan profesor sa Sapienza Università di Roma, kojemu je u nazivu sadržana mudrost. „Ugledni ′The Guardian′“ u tome ne vidi ništa prijeporno i besprimjerno. (Zanimljivo je da ljevičarski novinari – neutemeljeno uvjereni u svoju veličinu i dobar glas – gotovo u pravilu uz naziv glasila „The Guardian“ predmeću atribut „ugledni“, a za njim nikad ne posežu kad je, primjerice, posrijedi konzervativni „The Daily Telegraph“.)

Bošković piše „naši Hrvati“

Treba istaknuti da o ideji nacije i nacionalnosti ne može biti govora do druge polovice 18. stoljeća, doba intelektualnih i političkih strujanja i previranja prije Francuske građanske revolucije započete 1789. godine. Procesi formiranja Ruđer Bošković Teorija prirodne filozofije 1nacija među europskim narodima zbivaju se uglavnom u 19. stoljeću, pa tako i u hrvatskim zemljama (Hrvatski narodni preporod ili Ilirski pokret), a sve je to uslijedilo nakon Boškovićeve smrti 1787. godine. Dakle, u vremenu do 19. stoljeća moguće je govoriti tek o proto-nacionalnome identitetu pojedinaca i narodnosnih skupina.

Dakle, može biti govora o osjećaju pripadnosti nekom narodu pa se dade ustvrditi da se Ruđer Bošković u posve određenome smislu jednoznačno i nedvojbeno izjasnio o pripadnosti hrvatskomu narodu. To nam potvrđuje njegovo dopisivanje s bratom Barom, isusovcem na službi po talijanskim gradovima. Ruđer je pisao iz Beča, gdje je boravio od zime 1756. do ožujka 1758. kao posebni gost carice Marije Terezije. Tamo je dovršavao glavno djelo „Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi“, napisano na latinskome, čije je prvo izdanje objavljeno u Beču 1758. (a drugo izdanje otiskano je u Mletcima pet godina potom). Za boravka u habsburškoj prijestolnici Bošković potanko opisuje susrete s hrvatskim vojnicima koji u sklopu austrijskih postrojbi odlaziše u rat protiv Pruske. Iz pisama se vidi s kolikom je simpatijom i naklonošću prilazio da ih pozdravi, ohrabri i zaželi im sreću. „Danas su prošli naši Hrvati“, napisao je iz Beča bratu Baru 1757. godine. Nešto kasnije, glede istoga rata, piše bratu hvaleći vojskovođu i hrvatske vojnike: „Eviva Haddick e i nostri Croati!“. Zanimljivo je reći da se u tim pismima nerijetko izmjenjuju rečenice na talijanskome i hrvatskome jeziku. (O tome je pisao Vladimir Varićak, hrvatski matematičar, fizičar i povjesničar znanosti, po narodnosti Srbin, u članku „Ulomak Boškovićeve korespondencije“, „Rad JAZU“, Zagreb, 1911.)

Trebalo bi biti jasno što znači riječ „naš“ ili množinski oblik „naši“. Primjerice, u „Rječniku hrvatskoga jezika“ (LZ Miroslav Krleža i Školska knjiga, ur. Jure Šonje, Zagreb, 2000., str. 657-658), nakon natuknice ili leme „naš“ čitamo: „riječ kojom govoritelj u ime para ili skupa kojem i sam pripada izriče da im tko ili što pripada ili da s kim ili s čim imaju neko zajedništvo“.

Velikosrpsko razaranje tzv. „srpske Atine“

I naposljetku još nešto važno o Ruđeru Boškoviću. Godine 1771. zaprijeti opasnost da ruska flota bombardira Dubrovnik zbog dubrovačke trgovine s Turcima. Bošković, u nastojanju da spriječi takvo barbarstvo, učinkovito upregne svoj ugled i svoje diplomatske vještine. Bombardiranje je držao jednim od najgorih zala koja mogu pogoditi dubrovnik ratrodni mu grad. Stoga se obrati pismom poljskomu kralju Stanisławu Poniatowskomu, slikovito opisavši kakvu bi pogibelj i kakva razaranja bombardiranje prouzročilo, te ga usrdno zamoli da se radi sprječavanja takva razvoja događaja zauzme kod ruske carice Katarine II. Velike. Tako Dubrovnik izbježe rusko bombardiranje.

Ako bismo zaključivali po analogiji, nije teško dokučiti što bi Ruđer Josip Bošković rekao (kada bi se mogao javiti iz onostranosti) na prizore napadanog, razaranog i spaljivanog Dubrovnika godine 1991. Bivajući veleumnikom koji se drži zakonitosti logičkoga rasuđivanja, kao i razložnosti u ljudskoj psihologiji, u hipu bi zamijetio da ima nešto đavolski prijetvorno, bezočno i podlo u tome što su naši istočni susjedi grad koji svojataju nazivajući ga „srpskom Atinom“, „biserom srpske kulture“ – razarali, palili i ubijali s toliko patološke destruktivnosti i nesmiljene mržnje. Razložno je zamisliti da bi naš Ruđe′ u punini hrvatske identitetske samosvijesti i hrvatskoga obrambenog domoljublja rekao kako s tim barbarima koji se licemjerno predstavljahu kao osloboditelji, s tim, kako bi rekao Držić, „ljudima nàhvao“, čiji nasljedovatelji stavljaju na goleme plakate njegovu (Boškovićevu) sliku s natpisom „Ponosni na svoje srpsko“ – on ne može imati nikakve veze; ni s ubojicama i rušiteljima ni s njihovim akademskim ideolozima ni s današnjim političkim i novinarskim apologetima te nečasne i zločinačke velikosrpske politike… i da se svi oni jednom zavazda okane njegova imena!

Članak je objavljen u „Hrvatskome tjedniku“ 7. prosinca 2023.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik

Pon, 15-07-2024, 00:54:51

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.