Rektor, Senat i Sveučilište u Zagrebu crvene se od stida i SDP-a

Hod kroz godinu približava nas spomendanu svetoga Antuna ili Ante – kada će biti velika 150. Leticaobljetnica rođenja trajno aktualnog Antuna Gustava Matoša. Imamo ga se prisjećati ne samo obljetničarski prigodno, nego trajno i svagdano.

Dođe mi u misli njegov sonet naslova „19. svibnja 1907.“, iz kojega čitamo drugu i četvrtu strofu: „Prognanik u pučkoj rulji sam se skrio, / Suza mi je krišom na rukave pala, / Kad su grička zvona od sreće zaplakala / I studentski barjak s kalpakom se vio. // […] // Slobodan je Hrvat sve to teže biti, / Zato tužan lunja tuđim tlom bez puta, / Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.“ Toga proljetnog dana 1907. bijaše svečano posvećena sveučilišna zastava, kojem je događaju potajice nazočio i odbjegli Matoš, o čemu govore stihovi: „Jer me svaki pandur mogo uhvatiti... / Ko četrdeset osme grozni su nam dani!“

U dotičnome je sonetu naznačena sloboda sveučilištaraca nasuprot represiji i političkoj neslobodi. Ovdje nije moguće obrazlagati što je autonomija sveučilišta značila nekad, a što znači danas. Samo ću napomenuti da su sveučilišta u Matoševo doba, austrougarsko, bila u posve određenome smislu „države u državi“. Tako se u Beču, Pragu, Zagrebu i drugdje događalo da su se studenti, kad bi ih zbog pobuna i prosvjeda gonila policija, sklanjali unutar sveučilišnih dvorišta i zgrada, kamo čuvari reda i poretka nisu smjeli ulaziti (slično kao ni u veleposlanstva, koja su pravno teritorij strane države).

Sveučilišna autonomija samo za neke

Neizbježivo dospijevamo do pitanja: Što je danas ostalo od sveučilišne autonomije na tri i pol stoljeća staroj visokoškolskoj ustanovi „Universitas studiorum zagrabiensis“? Odgovor je složen i višeaspektan. No lako se uvjeriti da je autonomija sveučilišta zajamčena Ustavom Republike Hrvatske, člankom 68.

O definiciji autonomije sveučilišta bilo je riječi 27. siječnja 2021. na međumrežnoj stranici Nezavisnoga sindikata znanosti i visokog obrazovanja. U jednome osvrtu, iz kojega progovara nesuspregnuta jarost i preuzetna samododijeljena mjerodavnost, čitamo da će dan 26. siječnja 2021. „ostati zapamćen u povijesti Sveučilišta u Zagrebu“ jer su na Senatu Sveučilišta „donesene sramotne odluke vezano za izbor dekana Filozofskog fakulteta“. Vlatka Vukelić slikaNadalje se podsjeća na definiciju autonomije sveučilišta koju je postavio UNESCO u Preporukama o statusu nastavnika u visokom obrazovanju (1997., revidirano 2016.), gdje uz ostalo stoji: „Države članice dužne su zaštititi visokoobrazovne ustanove od prijetnji njihovoj autonomiji iz bilo kojeg izvora.“ (UNESCO-ova definicija autonomije sveučilišta)

Tu bijaše riječ o odluci tadašnjega rektora Damira Borasa da uskrati suglasnost predloženicima za mjesto dekana Filozofskoga fakulteta: profesorici Renati Geld i profesoru Nevenu Jovanoviću. K tome treba reći da je profesorica Vesnica Garašić, predsjednica Velikoga vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, napisala uoči toga glasovanja poduže pismo članovima Senata, apelirajući na potporu kandidatima za dekana Filozofskoga fakulteta. „Ako smatrate da Vaš fakultet ima pravo na akademsku samoupravu, sigurno da na to ima pravo i svaki drugi fakultet, pa tako i Filozofski fakultet, bez obzira na to u kakvim trenutno lošim odnosima Filozofski fakultet bio s rektorom Borasom i prorektorom Čovićem“, dio je dopisa Vesnice Garašić. (Senat sveučilišta odbio oboje kandidata za novog dekana Filozofskog: ‘Ovakav pristup je sramotan‘)

Možda mi je promaknulo, ali nisam uočio ni čuo da se profesorica Garašić oglasila, ni bilo tko iz njezina nominalno nezavisnog sindikata, u vezi s aktualnim slučajem uskraćivanja toga istog prava Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu (FHS), koji je izabrao profesoricu Vlatku Vukelić, a njoj je – za razliku od profesorice Geld i profesora Jovanovića – Senat dao suglasnost na dekanski program rada. Dogodilo se to na sjednici 13. prosinca 2022., nakon provedene rasprave, kada su 44 člana Senata poduprla Vlatku Vukelić, jedan je glas bio protiv, a 13 suzdržanih. Dakle, približno tri četvrtine članova senata (oko 76 posto) glasovalo je za profesoricu Vukelić. Zatim ju je Fakultetsko vijeće FHS-a na sjednici 21. prosinca 2022. gotovo jednoglasno izglasovalo za dekanicu: dobila je 32 glasa, 3 su bila protiv, a jedan nevažeći. Ta činjenica potpuno razobličuje lažnu sliku koju su kreirali mediji, da zaposlenici FHS-a ne podupiru profesoricu Vukelić smatrajući ju kontroverznom i spornom kandidatkinjom.

Još se čeka da Senat formalno potvrdi taj izbor. Ali ta točka nije dospijevala na dnevni red sjednicâ Senata, koje se održavaju jednom mjesečno. Kada je za sjednicu 18. travnja 2023. dotična točka napokon stavljena na dnevni red, naprasno je skinuta dan uoči sjednice.

Čini se da je Senat Sveučilišta u Zagrebu popustio nesmiljenim pritiscima dijela javnosti, medijske scene i političkih stranaka, u prvome redu zagrebačkoga SDP-a. Povjesničarki Vukelić predbacuju se „revizionistička stajališta vezana za prošlost“ (!), „negiranje povijesne istine“, „iskrivljivanje činjenica o zločinačkoj naravi ustaškoga režima“ i slično. U tome se pogledu doista strahotnim doima naslov istaknut 15. travnja na portalu Index.hr: „Žena koja negira ustaški pokolj djece mogla bi postati dekanica“ (Žena koja negira ustaški pokolj djece mogla bi postati dekanica). Takvoj morbidnoj difamaciji i dehumanizaciji neistomišljenika jedva da bi se mogli domisliti Hitlerov Joseph Goebbels i Staljinov Lavrentij Berija (potonji je i sâm pao žrtvom montiranih komunističkih optužbi).

Je li profesorica Vukelić revizionist i negacionist? Što je glede toga istina? Zajedno ćemo potražiti i obrazložiti odgovore.

Istina u krokodilskim raljama

„Krokodilina ili razgovor o istini“ naslov je Krležine fikcionalne konverzacijske proze objelodanjene u časopisu „Republika“, br. 3, 1945. U jednome kasnijem knjižnom izdanju nalazi se autorova napomena: „Ovaj razgovor čitao je Ranko Marinković na rajonskim književnim priredbama u Radničkoj komori, u Pivovari i u Zboru, polovicom novembra o. g.“

Netom po završetku Drugoga svjetskog rata susreću se na zagrebačkome Trgu bana Jelačića trojica intelektualaca, bivših političara, industrijalaca i posjednika (A, C, D) te činovnik u svim društvenim sustavima i savjetnik u ministarstvu nove komunističke vlasti (B). Budući da činovnik ne uspijeva opovrgnuti istinu o novim društvenim prilikama, Đavao ulazi u njega da mu pomogne logičkim smicalicama. Citiram:

„B: Naime, onaj krokodil u logici oteo je ženi dijete. / – Da mi ga vratiš, zavapila je žena na obali, od straha da joj krokodil ne pojede dijete. / – Vratit ću ti dijete, odgovorio je krokodil, ako pogodiš istinu hoću li ti ga vratiti. / – Ne ćeš mi ga vratiti, zavikala je majka od očaja. / – Naravno da ti ga ne ću vratiti, jer nisi pogodila Istine, pošto sam imao KRLEŽA Krokodilina Naslovnicapoštenu, džentlmensku namjeru da ti ga vratim. A ne ću ti ga vratiti i zato, jer si sama izjavila da ti ga ne ću vratiti! / – Vratit ćeš mi ga, plakala je žena, vratit ćeš ga, jer sam pogodila Istinu da mi ga ne ćeš vratiti, a vratit ćeš ga i zato, jer si i sam izjavio da si imao namjeru da mi ga vratiš! / A: razočarano, prezrivo, odozgo: I što se onda dogodilo? / B: Ništa. Što bi se dogodilo? Krokodil je progutao dijete! Naravno! Logično! / A. D. C. slušali su B. sa zanimanjem, jer je on krokodilinu ispričao doista vrlo uvjerljivo, upravo dramatski. Ali se ipak ne snalaze pred krokodilinom, čudeći se toj zagonetci logike.“

Kakve veze ta bizarna pričica ima s aktualnim pitanjima izbora i potvrde dekanice Fakulteta hrvatskih studija? – zasigurno se pita mnogi poštovani čitatelj. Odgovaram: taj bi se izmaštani dijalog između majke i krokodila mogao hitro i alegorijski dovesti u vezu s temom. To bi, „mutatis mutandis“, izgledalo ovako:

Senat afirmiranoj povjesničarki i nepotvrđenoj dekanici kaže (govoreći u prvom licu množine): / – Potvrdit ćemo te za dekanicu ako pogodiš istinu smatramo li te revizionisticom i hoćemo li te potvrditi za dekanicu. / – Ne ćete me potvrditi za dekanicu, jer me smatrate revizionisticom, odgovori predloženica zdvojno i smiono. / – Jasno je da te ne ćemo potvrditi za dekanicu, jer nisi pogodila istinu. Mi smo, naime, imali namjeru da postaneš dekanica – unatoč brojnim i borbenim prigovorima za povijesni revizionizam, štoviše i negacionizam – jer da te nismo htjeli za dekanicu, ne bismo velikom većinom odobrili tvoj program, dali mu „zeleno svjetlo“. / – Potvrdit ćete me za dekanicu, jer sam pogodila da me ne ćete potvrditi zato što me smatrate revizionisticom, a potvrdit ćete me i zato što ste i sami rekli da ste me namjeravali potvrditi i u skladu s tom namjerom odobrili moj dekanski program. To odrješito i sa sjajem vedre nade u očima otpovrne predloženica za dekana Fakulteta hrvatskih studija.

I što se dogodilo? Ništa. Još uvijek ništa. Senat je odgodio odluku. A što će se dogoditi? Tko bi to znao… Vrijeme će pokazati. Čini se da ne ćemo dugo čekati. Sve se to našlo u hirovitim bespućima pogrješne logike – a to zapravo nije logika, nego sofistika. I nad njom politika. Uhvaćen u mrežu politike, Senat, koji je tročetvrtinskom većinom podupro dekanski program profesorice Vukelić, sada se izlaže opasnosti da upadne u kobnu nedosljednost i neozbiljnost te da, rečeno naturalističnim somatskim frazemom, sam sebi skoči u usta ili, ako to izrazimo metaforično-alegorijski, u krokodilske ralje.

Miroslav Krleža posegnuo je za poznatim sofizmom o krokodilu. Posrijedi je logička dilema („dvostavak“ je neuvriježena prevedenica). Ali logička dilema s krokodilom ne zadovoljava pravila valjano postavljene dileme pa je moguća retorzija (preokretanje u protivnost) svakoga zaključka. Istim pravom kojim se zaključuje jedno, može se zaključiti i drugo. (Sofizam o krokodilu istovrstan je sofizmu o filozofu Protagori, najistaknutijem sofistu, koji podučava budućega odvjetnika Euatla.)

Antirevizionistički sofizmi i paralogizmi

Svakodnevno svjedočimo pogrješkama u logici i zaključivanju. A kada se u javnome prostoru govori o revizionizmu – logičke se pogrješke i kontradiktornosti roje kao muhe. Etimologija nam kaže da pojam „revizionizam“ dospijeva od latinskoga glagola „revidere“ u značenju ′opet pogledati, iznova gledati′. To je razmjerno poznata denotacija pojma. (Razumije se da revizionist nije isto što i „revizor“, primjerice iz istoimene Gogoljeve komedije.)

Valja podsjetiti da je dotični pojam nastao koncem 19. stoljeća u njemačkoj socijaldemokraciji kao pozitivna i poželjna pojavnost, ali se revizionizmu kasnije promijenilo značenje pa je optužba za „revizionistička stajališta“ vodila isključivanju iz komunističkih partija te ju povijest pamti kao jednu od najtežih političkih optužbi u boljševizmu. Služila je za bespoštedno uklanjanje političkih neistomišljenika. To su konotacije pojma „revizionizam“. Ne bi trebalo posebno isticati da je revizija znanja uvjet mogućnosti napretka svih znanosti, a na poseban način povijesti. Tako Friedrich Nietzsche u djelu „S onu stranu dobra i zla“ (1886.) lucidno primjećuje da je Ruđer Bošković, uz Nikolu Kopernika, „najveći i najpobjedonosniji protivnik privida. Dok nas je Kopernik nagovorio da protiv svih osjetila vjerujemo da Katinska šumaZemlja ne stoji čvrsto, Bošković je naučavao kako da se pod zakletvom odreknemo vjere u ′tvar′, u ′materiju′, u atom ostatka zemlje i atom hrpice: bio je to najveći trijumf nad osjetilima koji je do sada postignut na Zemlji.“ Dakle, Kopernikov heliocentrični sustav i Boškovićeva dinamistička atomistika (kojom je „dematerijalizirao materiju“) jesu plodovi revizije znanosti.

Ali zašto bi Poljacima i Hrvatima bilo dopušteno revidirati prirodne znanosti, a ne i društvene, recimo povijest? Jer da nije bilo revizije službene povijesti, ne bismo danas znali istinu o pokolju u Katynskoj šumi i drugdje u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji, kada je u travnju i svibnju 1940. smaknuto više od 22.000 poljskih časnika, intelektualaca i druge elite. Sovjeti su krivnju svaljivali na Nijemce, a sve do sloma komunizma podizale su se optužbe za revizionizam svakomu tko bi posumnjao u „povijesnu istinu“.

Među Hrvatima se jednim od najznačajnijih revizionista iskazao dr. Franjo Tuđman. Bio je na samome vrhu komunističke elite, ali je pao u nemilost kao politički disident, a zatim i optuženik te zatvorenik. Vlastima je zasmetao zato što je otvoreno govorio o preuveličavanju broja žrtava logora u Jasenovcu, neravnopravnosti Hrvatske u zajedničkoj jugoslavenskoj državi i drugome.

Zanimljivo je logičko protuslovlje onih koji se suprotstavljaju svakom povijesnom revizionizmu, recimo mjerodavnici iz Spomen-područja Jasenovac, a grozničavo brane, u isti mah, broj žrtava logora od (približno) 83.000 – ne videći da se do toga broja došlo revizijom nekada službenoga podatka od 700.000 žrtava. Potonji se broj u Srbiji i takozvanoj Republici Srpskoj smatra i danas istinitim (ističu se i veći brojevi), pa srpski antirevizionisti drže da su hrvatski tobožnji antirevizionisti zapravo revizionisti i negacionisti. A ovdašnji i tamošnji antirevizionisti međusobno se dobro slažu. Time se zalazi u područje sofizama i paralogizama, zaumnih „viševalentnih“ (anti)logika i neprincipijelnih etika, gdje pamet ćuti nemoć.

Franjo Tuđman – državotvorni revizionist

Shodno svemu navedenomu nemalo začuđuje priopćenje Ministarstva znanosti i obrazovanja od 11. ožujka 2023., gdje se kaže da „ministar apsolutno osuđuje svaki pokušaj revizije povijesti i relativiziranja zločina“. Jasno je da Tuđmantrebamo osuditi svako umanjivanje i relativiziranje dokazanih zločina i njihovih razmjera, ali ostaje problematičnim taj izričaj o osudi svake (!) revizije povijesti. Kako ministar Radovan Fuchs – doktor znanosti i član stranke koju je utemeljio dr. Franjo Tuđman – može apsolutno osuđivati reviziju u znanosti te implicitno, doduše nehotice, ozloglašavati revizionističke doprinose povjesničara Tuđmana? Prvi hrvatski predsjednik jest i ostat će paradigmatska osobnost hrvatskoga državotvornog revizionizma. Dakle, poduprimo revizioniste povijesti koji traže istinu!

Jedna od njih je profesorica Vukelić. Njezina stajališta o dječjem prihvatilištu u Sisku jesu u posvemašnjoj podudarnosti sa sadržajem otvorenoga pisma, datiranoga 25. srpnja 2022., koje su biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine uputili „patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve gospodinu Porfiriju“ (navodim doslovno), gdje među inim ističu: „Iako smo sigurni da Vam je poznato mnogo vrijednih znanstvenih radova i priloga, u kojima se – metodom povijesnih znanosti – pokušava doprijeti do što točnijih podataka te do još pojedinosti o zbrinjavanju tzv. ′kozaračke djece′ i o prihvatilištima u Sisku i Jastrebarskom, navodimo barem nekoliko doprinosa s pomoću kojih se o tome može lako razlučiti istina od neistine, što veća objektivnost od zlonamjernih pamfleta.“ (Otvoreno pismo biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve)

SDP negacionistički prešućuje poljske, francuske i grčke antifašiste

Ovdje se suočavamo s još jednim paradoksom. Rektor Sveučilišta u Zagrebu – koje je osnovala Crkva: car Leopold I. dodijelio je 23. rujna 1669. isusovačkoj Akademiji prava i povlastice sveučilišta – ne mari za stajališta zagrebačkih biskupa koji se pozivaju na znanstvene standarde, to jest na znanstvene radove odobrene nakon standardiziranih recenzentskih postupaka; nego rektor Stjepan Lakušić dopušta da na dnevni red sjednice Senata utječu ideološki motivirane povijesne krivotvorine sadržane u nedostojnome političkom pamfletu što ga je javnosti odaslao zagrebački SDP, a potpisao Branko Kolarić. Tako SDP-ovci među inim kažu da profesorica Vukelić „javno negira postojanje dječjeg ustaškog logora u Sisku tijekom Drugog svjetskog rata, negira djelovanje Prvog sisačkog partizanskog odreda koji je 21. lipnja 1941. u šumi Brezovica utemeljen kao prvi antifašistički odred u Hrvatskoj i u Europi“ (SDP: Izbor profesorice koja negira ustaške zločine za dekanicu mora se zaustaviti).

Svjedočimo kako čuvari laži smatraju i pokušavaju prikazati da je ljubav prema istini govor mržnje.

Pismo obiluje faktografskim netočnostima. Jer Prvi sisački partizanski odred, čak i da je osnovan 21. lipnja 1941., nikako ne bi bio prvi antifašistički odred u Europi. Treba primijetiti da se do sada govorilo o 22. lipnja, ali oba nadnevka podjednako su lažna jer se u lipnju 1941. u Brezovici nije dogodilo baš ništa, a kamoli da je osnovan Levijatan 1nekakav partizanski odred. Ali znatno je važnije da zagrebački SDP negacionistički prešućuje žrtve među poljskim, francuskim, grčkim i drugim antifašistima koji su se nacistima i fašistima oružano suprotstavili znatno prije 22. lipnja 1941. i „konzultacijskoga ladanja u Brezovici“ (kako izvrsno reče dr. Zlatko Hasanbegović).

Naime, SDP-ovcima trebaju lekcije iz povijesti. Drugi svjetski rat počeo je 1. rujna 1939. napadom Njemačke na Poljsku. U dotičnome SDP-ovu pismu k tome čitamo da se profesorica Vukelić fotografirala „ispod ustaške zastave“, a posrijedi je jednaka zastava kakva se na Trgu svetoga Marka u Zagrebu zavijorila 30. svibnja 1990. pred dr. Franjom Tuđmanom, pripadnicima državne vlasti i mnoštvom naroda, što slavimo kao Dan državnosti. Treba bez krzmanja reći da SDP preko slučaja Vlatke Vukelić kvači etiketu ustaštva suvremenoj hrvatskoj državi. Srećom, SDP je stranka (nominalno i realno partija) u stanju poluraspada, na putu u političku beznačajnost.

Krokodil Levijatan nasuprot „majci hraniteljici“

Vratimo se krokodilu iz prvoga dijela članka. U biblijskoj starozavjetnoj knjizi „Job“ spominje se egipatski krokodil nazvan Levijatan, kao jedna od praiskonskih nemani. U novome vijeku napisao je engleski filozof i politički teoretičar Thomas Hobbes djelo „Levijatan ili predmet, oblik i moć crkvene i građanske državne zajednice“ (1651.), gdje je Levijatan personifikacija države koja je društvenim ugovorom zadobila apsolutnu vlast pa poput nemani „proždire“ svoje građane kako bi održala mir, red i poredak.

Uskoro ćemo vidjeti hoće li Senat pokazati da je Sveučilište u Zagrebu „Alma mater“, „majka hraniteljica“ koja daje duhovnu hranu u traganju za znanjem i istinom – ili je alegorijski krokodil Levijatan što jede (svoju) djecu. Time proždirući i istinu o kojoj piše Tuđmanov prijatelj i pouzdanik Krleža u članku „Krokodilina ili razgovor o istini“.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik

 

Sri, 21-02-2024, 22:49:17

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.