Ideološko i seksualno opredjeljenje su jednako unosni

Svojim najnovijim člankom pod naslovom "Nije li i vjerski zanos jednako intiman kao i seksualno opredjeljenje?", objavljenim na hrvatskom t-portalu, a koji je prenio i srpski portal Peščanik, g. Vuk Perišić je potvrdio staru mudrost kako "ništa nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore". Mislio sam, naime, da njegov tekst "Nije li napad na relativizam napad na demokraciju?", na koji sam reagirao člankom "Napad na relativizam je napad na ljudsku pokvarenost", predstavlja neko njegovo osobno "dno" i da će se preorijentirati na teme koje mu bolje idu od ruke. Ipak, ima od svega toga i neke koristi, naime, najnoviji Perišićev tekst pokazao se vrlo indikativnim s obzirom na neke sumnje i slutnje koje sam iznio u spomenutom svom članku, pa je, osim što je poslužio kao poticaj za njegovu dalju razradu, iskorišten i kao izvor nekih "plauzibilnih argumenata" kojima ću pokušati potkrijepiti neke svoje teze.

Ovdje nije potrebno prepričavati o čemu se u najnovijem Perišićevom članku radi, dovoljno je reći da se radi o gomili gluposti sročenih tako da kod površnog čitatelja ostave dojam suvislog i koherentnog teksta. No, bit će zgodno izdvojiti i komentirati pokoju Perišićevu rečenicu da bismo bolje ilustrirali pravu svrhu i smisao ovakvog pisanja. Usput treba primijetiti da se ovdje ne radi o "izdvajanju iz konteksta" - jer nekog suvislog konteksta njegov članak gotovo da ni nema.

Ako se u prvom, nešto "konkretnijem" dijelu članka možda i može osjetiti stanovit Perišićev napor da ispadne koliko-toliko logički i jezično smislen, u drugom dijelu podnaslovljenom sa "Sva prava su jednako važna" (što je očita besmislica), koji je daleko općenitiji i u kome se pokušavaju objaviti i neke gotovo vrhunaravne istine o suštini ljudskog života, ovakve smislenosti nema ni u tragovima. Već je prva njegova rečenica nekakav neobičan galimatijas iz kojeg je nejasno što se njime hoće reći. Evo kako glasi ta rečenica (cit.):

"Sva prava na bilo koju sklonost jednako su važna i jednako su vrijedna iz jednostavnog razloga što su ljudska, pa tako nijedna osobina i nijedna sklonost ne bi smjela imati ambicije biti vrednija ili važnija od ljudske seksualnosti, kao što ni ova ili ona seksualna sklonost nisu važnije od ijedne vjerske ili nacionalne sklonosti, premda je seksualni užitak neusporedivo ugodniji osjećaj od svetačkog mučeništva ili, pak, žrtvovanja komoditeta, zdravlja i života jednoj politikantskoj izmišljotini kakva je nacija."

Moram priznati da dosad nikada u životu nisam čuo za pojmove "prava na sklonost", "nacionalne i vjerske sklonosti" ili "ambicije naših sklonosti/osobina". Ovdje se očito susrećemo s danas veoma pomodnim fenomenom koji se zove "novogovor", čiji se smisao svodi na jednostavnu formulu - ako ne znaš reći ništa pametno, onda smisli riječi i pojmove koji pametno zvuče. No, treba naglasiti da ovaj fenomen uopće nije nešto bezazleno.

U nastavku, autor se pita – "Kako se moglo dogoditi da neki ljudi seksualni užitak smatraju manje vrijednim, pa i nemoralnim u odnosu na odricanje, patnju, mučeništvo ili bilo kakvu drugu vrstu očite neugode?"

Ovo je pitanje također tragikomično i nema sumnje da na njega odgovoriti ne znaju samo oni (muškarci) za koje bi narod rekao kako im je sva pamet u onom dijelu tijela koji neposredno omogućava užitak što se ovdje spominje (a koji se u članku toliko apsolutizira). S obzirom da odgovor na ovo pitanje pronalazi u djelovanju nekih mračnih sila koje (valjda) samo treba raskrinkati da bi se "postojeća stvarnost srušila", očito je da tu treba ubrojiti i Perišića.

Po njemu, ovdje se zapravo radi o "obitelji koja se temelji na poslušnosti, dužnosti i licemjerju, Crkvi koja uzurpira plemenitu ljudsku potrebu za transcendentnim i državi za koju je demokracija samo izgovor za teror većine nad manjinom", a to su "tvorevine koje opstaju na fizičkom i mentalnom nasilju i čovjekovom strahu od sebe samog i na njegovoj potrebi da se tako uplašen skloni u toplo utočište većine". S obzirom da kao pravnik nesumnjivo poznaje teorije o legitimnosti državne vlasti, posebice one koja se smatra demokratskom, Perišić sigurno zna da se takva vlast ne održava isključivo putem nasilja njezinih "organa" nad nezaštićenim pojedincem, odnosno manjinom, već na osnovi daleko suptilnijih odnosa, interesa i interakcija pojedinaca i društvenih skupina. Uostalom ako je on sam smislio neki bolji sustav od "demokratskog terora većine nad manjinom" bilo bi dobro da nas o tome obavijesti. Što se tiče Crkve, treba reći da su vjerske slobode zajamčene i da Crkva ne bi mogla "uzurpirati transcedentne potrebe ljudi", čak i kad bi to htjela. A što se tiče obitelji, radi se o privatnim stvarima - Perišiću nitko ne brani da svoju obitelj utemelji na neposlušnosti, nepostojanju bilo kakvih dužnosti i potpunom izostanku licemjerja u odnosima među njezinim članovima (ako je to moguće). Jedini je problem što je vrlo upitno kako bi takva obitelj funkcionirala u "realnom svijetu".

No s obzirom da Perišić očito ne živi u realnom svijetu, on ima rješenje za sve naše probleme. Državu, Crkvu i obitelj, te strašne opasnosti po ljudski rod, tu troglavu aždaju koja "proždire i savjest i nagone i razum, a nerijetko i sam život", sasjeći će vitez na bijelom konju, a to je po Perišiću "čovjek koji je dovoljno hrabar da sebi prizna da je drugačiji u nečem tako delikatnom kao što je seksualnost – neovisno o tome je li homoseksualac, lezbijka, transseksualac, preljubnik, prostitutka, razvedena žena, tri put razvedena žena ili samo veseli bludnik".

Zanimljivo je to kako "veseli bludnici", po Perišiću, razrješavaju teške probleme čovječanstva, posebice uređenja međusobnih odnosa pojedinaca i društvenih grupa, kao i njihovog odnosa prema transcedentnom. Tu je, izgleda, dovoljno - "Hrvatima se predstavljati kao Srbin, Srbima kao Hrvat, a i srpskim i hrvatskim nacionalistima kao Jugoslaven. U Americi biti uvijek na strani Afroamerikanaca, u Dublinu Britanac, u Londonu Pakistanac, u Češkoj Slovak i u Slovačkoj – razumije se – Čeh".

Genijalna je ovo misao, no ono što slijedi daleko je genijalnije (cit.):

"Čovjek koji dovoljno hrabar da bude ono što jest i čovjek koji je prozreo perfidnu zavjeru kojom autoriteti i rulja pokušavaju stati na kraj ljudskom dostojanstvu, s lakoćom će svojem nastavniku reći da je idiot i neznalica, ministru da je korumpirani nesposobnjaković i svećeniku da je ipak samo jedan među mnogim različito kostimiranim svećenicima. Bit će ponekad i toliko velikodušan da državu u kojoj se zatekao ne prezire, pod uvjetom da ta država dovoljno ponizno ispunjava sve svoje dužnosti prema svakom građaninu."

Što sad ovo znači? Smatra li se to Perišić nekakvim genijalcem koji svom nastavniku može reći da je idiot i neznalica. Možda je u mladosti tako što i rekao nekom svom nastavniku. No u tom je slučaju nejasno zašto se jedan takav genijalac ne bavi nekim konkretnim poslovima i projektima, koji bi bili od koristi za naše društvo, nego piše bljezgarije kojima se svaki normalan čovjek može samo smijati. I je li zbog toga što su nastavnici "idioti i neznalice" zabranio svojoj djeci da idu u školu? A što se tiče ministara - korumpiranih nesposobnjakovića - Perišić je morao primijetiti da je tako nešto o mnogima od njih rečeno i napisano već bezbroj puta. I je li nam zbog toga što je to rečeno i napisano sada bolje nego što je bilo prije? Ne, ne kažem da ne treba govoriti i pisati, dapače, no stvar je u tome da treba učiniti i nešto više (odnosno da sa svim tim u vezi treba učiniti nešto uistinu produktivno).

Vrhunac Perišićevog teksta predstavlja, dakako, njegov zaključak koji bi bilo grijeh ne citirati:

"No, ako se ljudska seksualnost dovoljno rano uzapti zabranama, tabuima i pravilima i ako obitelj, crkva, škola i država u ljude uspiju usaditi osjećaj krivnje i stida zbog najjačeg i najljepšeg nagona koji su Bog ili priroda podarili čovjeku i kada tako osakaćen čovjek postane nesposoban pojmiti da život nije patnja i odricanje nego jedinstvena i neponovljiva svečanost u kojoj se može uživati na bezbroj raznolikih načina, tada će djeca ostati poslušno prepuštena na milost i nemilost svojih roditelja, tada će svaka spodoba u feudalnom kostimu s lakoćom uvjeriti svoje pristaše da je ljudska savjest božanskog porijekla, a vojni i porezni obveznici u svoje vladajuće elite buljit će sa strahopoštovanjem, samo zato što neće imati hrabrosti sebi priznati da je orgazam neusporedivo intenzivnije i ugodnije iskustvo od vjerskog ili domoljubnog zanosa."

Komu i čemu ovaj ćušpajz?

Kao što sam već napomenuo u prethodnom članku, čitaoca ovih posljednjih Perišićevih tekstova mora iznenaditi njihova infantilnost, pogotovo stoga što je njihov autor, kako smo se ranije osvjedočili, razuman i obaviješten čovjek. Tako se u tekstu o kojemu je ovdje riječ Perišić očito javlja iz pozicije frustriranog tinejdžera koji ima nekakav svoj plan o tome kako svijet okrenuti naopako. Njemu je jasno da su ljudi oduvijek stvarali krive predodžbe o tome što su i što bi trebalo da budu. I kao što je dovoljno izbiti ljudima iz glave misao o težini da bi se oni prestali utapljati u vodi, tako je radniku koji mjesecima ne dobiva plaću i ne zna kako bi prehranio obitelj ili seljaku kojemu je u elementarnoj nepogodi propao usjev zbog kojega se zadužio do grla ili teško bolesnom čovjeku koji nema sredstava za primjereno liječenje, dovoljno objasniti da "život nije patnja i odricanje nego jedinstvena i neponovljiva svečanost u kojoj se može uživati na bezbroj raznolikih načina", da bi sve bilo OK. Svi sretni i zadovoljni. Nekadašnji "novi njemački revolucionarni filozofi" postali su kolumnisti liberalnih web portala s područja bivše Jugoslavije.

Što se to zapravo događa? Je li Perišić možda sve to napisao u žurbi, "lijevom nogom", samo zato da bi ispunio svoje obaveze prema uredništvu? Pomnijom analozom tekstova ovoga autora lako je utvrditi da se ne radi o slučajnostima već o jasnoj tendenciji. Pitanje - Zašto je Perišić napisao to što je napisao? - bez problema se zapravo može staviti u širi kontekst pitanja - Zašto mediji u Hrvatskoj pišu to što pišu i tako kako pišu? Odgovor na ovo pitanje autor ovih redaka već je pokušao dati u nekim svojim ranijim tekstovima, npr. u onom pod naslovom "Medijski rat protiv društvene normalnosti" koji je u ožujku objavljen u "Hrvatskom fokusu". Ovdje ćemo u kratkim crtama ponovno pokušati razraditi taj odgovor posebice u kontekstu u kojem funkcionira Perišićev članak.

Svakom normalnom čovjeku, pa i Perišiću, posve je jasno da ljudsko tj. hrvatsko društvo društvo beznadno daleko od nekog "rajskog stanja" na kojemu bi (svaki) ljudski život bio "neponovljiva svečanost u kojoj se može uživati na bezbroj načina". Isto tako je jasno da "veseli bludnici" i ine slične spodobe ne predstavljaju avangardu čovječanstva koja će nas sve skupa odvesti u sretnu budućnost. No postoje dijelovi ljudskog društva koji su se već našli u jednoj takvoj "sretnoj budućnosti", odnosno ljudi čiji se život može, barem s one "materijalne" strane (neke druge strane odnosno aspekti čovjekovog života tim su ljudima uglavnom potpuno nepoznati) donekle usporediti s Perišićevom idealiziranom slikom "neponovljive svečanosti". No da bi takvo njihovo "rajsko stanje" potrajalo, potrebno je mnogo raditi i ulagati. Zaista, nije jednostavno održati sistem u kojemu, prema dostupnim podacima, 2% svjetskog stanovništva posjeduje više od polovice svjetskog bogatstva (odnosno u kojemu 10% stanovništva posjeduje 85% svjetskog bogatstva).

Zbog toga je potrebno stvarati i održavati mehanizme manipulacija na gotovo svim područjima društvenog života, a u prvom redu na onom medijskom. Treba nametnuti svjetonazor po kojemu će narod pokorno prihvaćati postulate koje propisuju moćnici ovoga svijeta, ti maločas spomenuti dionici već stvorenog "raja na zemlji". A jedan od najproduktivnijih načina za to jest zasipavanje javnosti gomilama medijskog smeća u čijim će "isparenjima" ljudi malo-po-malo gubiti zdrav razum i postajati zombiji s kojima je moguće raditi što god te volja. Pritom je vrlo bitno da u tom smeću dominiraju razvrat i nemoral jer je to najvažniji sastojak supstancije za dovođenje društva u stanje transa (onesviještenosti).

Ali, kako se u ovu priču uklapa Perišić i njegovi članci? Pa nije li on nekakav anarhist koji propovijeda rušenje svih autoriteta i apsolutnu slobodu ljudske osobe? Nije li i on protiv spomenutih moćnika ovoga svijeta?

Ne, to je samo privid na koji će nasjesti podosta naivnih čitatelja. U ovu se priču Perišić uklapa upravo savršeno, s obzirom da se spomenutim moćnicima ne protivi uopće. On možda zbilja i jest protiv nekih "autoriteta", ali to su uglavnom izvanjski autoriteti, koji su i tako samo marionete. No, očito nema ništa protiv onih istinskih autoriteta koji posjeduju stvarnu moć. Da ima, onda ne bi zastupao njihovu ideologiju i pisao agitpropovske članke kojima se ta ideologija veliča. A obitelj, Crkva, dijelom i država, pogotovo u svom "tradicionalnom" obliku, najveći su neprijatelji tih moćnika s kojima su oni zapodjenuli borbu na život i smrt. Uopće nije slučajno što Perišić sotonizira samo ove tri institucije, a ne sotonizira recimo multinacionalne korporacije ili medijske koncerne, premda se očito upravo tu kriju izvori najveći izvori opasnosti za slobodu i sreću, i pojedinaca i društvenih skupina i naroda i cijeloga čovječanstva.

Uostalom, "anarhija" koju Perišić propovijeda je anarhija frustriranih tinejdžera koju oni vrlo brzo i lako "isfuraju", nakon čega obično postaju rezignirani mladi ljudi kojima je uglavnom sve svejedno i koji će se složiti sa svime što im Perišić ili netko od ljudi njegovog kova govori, iz jednostavnog razloga što to lijepo zvuči, a oni sami nekog artikuliranog mišljenja o životu i svijetu niti nemaju. Takve je lako uvjeriti da u ljudskom životu nema nikakvih vrijednosti za koje se isplati živjeti i umirati, nego da nekakvu vrhunsku vrijednost, odnosno vrhunsko životno iskustvo koje čovjek može doživjeti predstavlja seks. Upravo ova banalna i posve promašena tvrdnja, a ne "anarhija" jest (jadna) poanta (jadne) "ideologije" koju propagira Perišić, s tim da treba reći kako se radi o ideologiji namijenjenoj točno određenoj skupini ljudi, a to su ona "niža bića" koja ne pripadaju "(odvojenom) vrhu društvene piramide". Jer potonuće ljudi u seksualni razvrat dovodi do devastacije njihovih intelektualnih sposobnosti, u prvom redu sposobnosti kritičkog rasuđivanja, zbog čega se njima može vrlo jednostavno i lako manipulirati, što za moćnike ovoga svijeta predstavlja ostvarenje jednog vrlo važnog cilja. A što se tiče propagiranja homoseksualizma, koji se u toj ideologiji toliko veliča, razlozi su jasni - radi se o najprikladnijem načinu za kontrolu rasta ljudske populacije.

Inače, zanimljivo je primijetiti koliko se danas o ovom fenomenu i svemu onome što je uzanj vezano govori u našim medijima. Ništa nije toliko važno kao nedavni sukob u Splitu ili predstojeća manifestacije u Zagrebu, ni ekonomska kriza, ni državni dug, ni gospodarski kriminal i korupcija, ni već započeta turistička sezona, niti predstojeća žetva. Teško je zamisliti medijsku temu koja bi imala takav, upravo kraljevski, tretman.

Kontrasti ove vrste predstavljaju samo još jednu potvrdu za gore iznesene zaključke. Autor ovoga članka, recimo, već se dulje od jednog desetljeća bavi slobodnim softverom, razvojem nekih slobodnih softverskih alata i aplikacija, te propagiranjem ideja na osnovi kojih ovakav softver nastaje i dalje se razvija (radi se o softveru koji je, skupa sa svojim izvornim kodom, svima dostupan preko interneta i koji se može koristiti bez ikakvih ograničenja). U većem broju tekstova autor je pokušao ukazati na prednosti korištenja ove vrste softvera (koji je inače u nas vrlo slabo zastupljen) i na značajne materijalne uštede koje bi se mogle postići njegovim uvođenjem, primjerice u državnoj upravi, obrazovanju, gospodarstvu ili za osobne potrebe. Većinu tih članaka, skupa s nekoliko programatskih tekstova skupio je u knjizi pod naslovom "Slobodni softver i filozofija slobode - Problemi, dostignuća, perspektive". No ni ti članci, ni knjiga, a niti inače akcije organizacija i pojedinaca koji rade na promociji ove vrste softvera u (našoj) široj javnosti nisu naišli, niti nailaze na gotovo ikakav odjek. Premda se radi o stvarima od kojih bi naše društvo i država mogli imati značajnu materijalnu korist. Svatko normalan mora se sada zapitati - kako to da se o nekim stvarima u ovom društvu govori tako mnogo, a o nekima tako malo? Odgovor na ovo pitanje iz gornjeg je razmatranja posve jasan.

Još je jedna stvar kojoj treba posvetiti posebnu pozornost. U svom je tekstu kao "junake našega vremena" Perišić predstavio ljude "koji su dovoljno hrabri da sebi prizna da su drugačiji u nečem tako delikatnom kao što je seksualnost", a to su, ponovimo, "homoseksualci, lezbijke, transseksualci, preljubnici, prostitutke, razvedene žene, tri put razvedene žene i veseli bludnici". Pa ne bi li svatko normalan "junacima našeg vremena" proglasio ljude koji su nešto učinili i čine za stvarnu dobrobit ovoga društva, ljude kreativne, inovativne, poduzetne, velikodušne, beskompromisne u svome poštenju i istinoljubljivosti (koji su usput budi rečeno u ovom društvu bačeni na marginu)? Ovdje je odgovor također jasan i treba biti glasno izrečen - Zato što moćnicima ovoga svijeta takvi ljudi ne trebaju, pogotovo ne ovdje u Hrvatskoj. Dapače, takvi ljudi zapravo predstavljaju najveću opasnost za njihove interese. A s veselim bludnicima je veselo, daleko veselije nego s ljudima koji su dovoljno hrabri da javno izreknu istinu o svijetu u kome živimo.

Eto, to je ta famozna "magija ekstrema" u kojoj su razmjeri favoriziranja jednoga, a marginaliziranja drugoga upravo nestvarni. Dakako ono prvo je zlo, a ono drugo dobro.

Na kraju ćemo još samo reći kako Perišić nije odgovorio na (besmisleno) pitanje postavljeno u naslovu svoga teksta - Nije li i vjerski zanos jednako intiman kao i seksualno opredjeljenje? No, dao nam je dobre indicije za zaključak kako su su ideološko i "seksualno" opredjeljenje, koji se danas smatraju "poželjnim", otprilike jednako unosni.

Zdenko Kremer