NVO sektor i ideologija

Zadnjih se godina u medijima često ponavlja izjava kako u aktivnostima suzbijanja nasilja nad ženama, uz institucije države trebaju sudjelovati i "udruge civilnog društva". Nekad se umjesto termina "udruge civilnog društva" koristi termin "nevladine organizacije" ili "NVO-sektor" koji ima nešto uže značenje (1). Priča o ulozi "civilnog društva" odnosno "NVO-sektora" u suzbijanju nasilja nad ženama posebno je bila potencirana u raspravama oko usvajanja tzv. "Istanbulske konvencije", koje su kulminirale pred oko godinu dana, a koje očito nisu mnogo pomogle u pronalaženju odgovora na bitna pitanja vezana uz ovu problematiku (među koja bismo mogli uvrstiti i pitanje - Zašto se "nasilje prema ženama" tretira izdvojeno, a ne u sklopu "nasilja u društvu uopće"?).

Izjavu da "u aktivnostima suzbijanja nasilja nad ženama, uz institucije države trebaju sudjelovati i udruge civilnog društva" ponovio je pred pred kojih tjedan-dva, i naš premijer Andrej Plenković, osvrćući se na prosvjed inicijative #spasime organiziran na zagrebačkom Tomislavovom trgu od 16. ožujka. Potaknut tom izjavom, koja mi se učinila posebno upadljivom u kontekstu brojnih akata obiteljskog i inog nasilja o kojima su u zadnje vrijeme izvještavali mediji, a koje niti "civilno društvo", niti "nevladine organizacije" niti itko drugi nije uspio spriječiti, zapitao sam se - Kako li to Bruseljko zamišlja djelovanje NVO-ovaca u suzbijanju nasilja nad ženama? Ima li taj NVONVO-Superhik se pritom, dakako, sa nasilnicima ne obračunava u boksačkim duelima. Čak ne koristi niti svoj alkoholizirani zadah ne bi li ih omamio i onesposobio. Jer NVO-sektor, kako smo vidjeli i iz "Istanbulske konvencije" (čije usvajanje usput budi rečeno nije ni za dlaku popravilo situaciju po pitanju nasilja nad ženama - koja je danas možda i gora nego ranije), ne zanima stvarna zaštita pojedinca (žene) od nasilja, nego uspostava "mehanizama" ovakve zaštite i kontrola njihovog funkcioniranjačovjek možda u vidu sljedeći scenarij: U kafiću punom gostiju neki Bjelovarac ili Daruvarac mlati djevojku. Prisutni, dakako, potpuno ignoriraju incidentnu situaciju - nakon kratkotrajne stanke izazvane nenadanom lomljavom i zapomaganjem žrtve, oni nastavljaju mirno čavrljati i ispijati svoje kavice. Ta neće se valjda uplitati u privatne ili obiteljske razmirice. Tek ih nekolicina svraća pogled na kraće ili dulje vrijeme.

Nerealan scenarij

Oni stariji možda se prisjećaju legendarne borbe Mate Parlova i Argentinca Cuella iz 1978. godine, procjenjujući kako upravo viđen direkt može biti dovoljan da se sa zemljom sastavi i svjetski prvak u poluteškoj kategoriji (doduše grogiran), a ne samo jedna uplašena djevojka posve nevična šakačkim vještinama. I onda, iznenada i niotkuda, na scenu stupa NVO-superjunak, Supermen novog doba, potpuno posvećen aktivnostima civilnog društva u kampanji sprečavanja nasilja nad ženama. On spremno staje u zaštitu žene prema kojoj je nasilje usmjereno - najprije zaustavlja novi udarac nasilnika, da bi ga potom snažnim krošeom smjestio u ugao kafića gdje će ovaj, u besvjesnom stanju, dočekati dolazak policijske patrole. U međuvremenu naš superjunak vlastitim automobilom odvozi žrtvu nasilja u bolnicu (jer tko bi čekao da stignu kola hitne pomoći).

Ovakav scenarij nažalost nije realan. Jer, kao što znamo, tipični NVO-junak nimalo ne sliči na Supermena. Lik iz stripa koji ove ljude najvjernije može oslikati zapravo je Superhik, maskirani zanesenjak koji otima od siromašnih da bi davao bogatima. S tom razlikom što se u ovom slučaju radi o NVO-Superhiku lišenom "plemenitih namjera", s obzirom da one bogate, kojima je njegov plijen namijenjen, predstavlja upravo vlastiti NVO sektor odnosno "civilno društvo" kojemu i sam pripada. NVO-Superhik se pritom, dakako, sa nasilnicima ne obračunava u boksačkim duelima. Čak ne koristi niti svoj alkoholizirani zadah ne bi li ih omamio i onesposobio. Jer NVO-sektor, kako smo vidjeli i iz "Istanbulske konvencije" (čije usvajanje usput budi rečeno nije ni za dlaku popravilo situaciju po pitanju nasilja nad ženama - koja je danas možda i gora nego ranije), ne zanima stvarna zaštita pojedinca (žene) od nasilja, nego uspostava "mehanizama" ovakve zaštite i kontrola njihovog funkcioniranja (2).

Problemi nastaju kad se u priču umiješaju novac i ideologija

Zbog toga se nevladine udruge uopće neće baviti nasiljem samim, njegovim uzrocima, okolnostima u kojima se ono događa, kao ni osobom nasilnika (osim kroz svoju zaokupljenost statističkim podacima kojima nastoje osigurati svoju legitimaciju) nego će u nekoj vrsti javno-privatnog partnerstva s institucijama izvršne vlasti, organizirati razne oblike "podrške žrtvama" - uspostavit će telefonske linije na koje se one mogu javiti u slučajevima nasilja, otvoriti "sigurne kuće" u kojima će im biti osigurana zaštita, pružati će im psihološku i pravnu pomoć. Uz to će u javnosti agitirati oko pooštrenja kazni za nasilnike, striktnijih mjera njihovog nadzora, bolje fizičke zaštite žrtava i sl. A onaj "prljaviji" dio posla oko sankcioniranja nasilnika i saniranja izravnih posljedica obavit će država.

Međutim, sada se postavlja pitanje - Zašto država onda ne obavi i onaj dio posla koji su na sebe preuzele nevladine organizacije, tim prije što sama značajnim dijelom financira njihove aktivnosti? I zašto bi se NVO-sektor trebao baviti problemima obiteljskog nasilja ili bilo kojim drugim problemima života suvremenog društva? Ili, drugim riječima, zašto nevladine organizacije uopće postoje?

Upućeni će reći kako odgovor na ovo posljednje pitanje nije ni jednostavan ni jednoznačan te da za postojanje nevladinih organizacija, recimo onih koje se bave "ljudskim pravima", postoji mnoštvo razloga. Jedan od njih, primjerice, leži u okolnosti da državne institucije jednostavno nemaju kapacitete potrebne da bi se nosile s problemima kakvi se mogu pojaviti u raznovrsnim životnim situacijama, odnosno da ne mogu biti dovoljno senzibilizirane prema mnogobrojnim potrebama ugroženih pojedinaca i skupina, posebice žena - žrtava nasilja. Drugi pak proizlazi iz činjenice da su mnogi ljudi skloni svoje slobodno vrijeme posvetiti pomaganju svojim bližnjima u nevoljama ove ili one vrste tj. nekim drugim društveno korisnim aktivnostima, i to na organiziran način. Treći se opet svodi na samorazumljivu prosudbu kako ljudima treba biti dopušteno odnosno omogućeno da se organiziraju i djeluju po vlastitoj volji ako svojim postupcima ne štete društvu ili sebi samima. Uistinu, država koja bi imala ambiciju u potpunosti usmjeravati i kontrolirati društvene aktivnosti svojih građana i/ili miješati se u njihove dogovore i odluke mogla bi se nazvati totalitarnom. A iz povijesti znamo kolika su zla ljudima nanijeli totalitarni režimi.

Gledano s ove strane, "civilno društvo" odnosno NVO-sektor ne bi, dakle, trebali predstavljati nikakav problem. Međutim, problemi nastaju kad se u priču umiješaju novac i ideologija.

Polarizacija

Na prvi se pogled čini kako problem s ideologijom u hrvatskom "civilnom društvu" leži u snažnoj polarizaciji po ideološkoj osnovi, gdje s jedne strane imamo udruge što zastupaju tradicionalistička ili desno-konzervativna gledišta, čiji znatan dio djeluje pod pokroviteljstvom Katoličke Crkve (koje podrazumijeva logističku tj. financijsku potporu, premda značajnu potporu ove udruge dobivaju i iz državnog budžeta), dok s druge strane imamo udruge i organizacije - i to je u stvari onaj pravi NVO-sektor u Hrvatskoj - što zastupaju lijevo-liberalna stajališta, a koje uglavnom financiraju razne inozemne zaklade, gospodarski subjekti (često multinacionalne kompanije) te tijela izvršne vlasti naše zemlje ili pak Europske Unije. Ova polarizacija međutim, prema našem mišljenju, tek je manifestacija dubljeg problema s "ideologijom u civilnom sektoru" koji proizlazi iz prevelike zavisnosti i jedne i druge strana od svojih sponzora, s obzirom da ona uvjetuje ne samo ukalupljenost njihove organizacijske sheme u standardne obrasce kakve propisuju kojekakvi statuti i (ne)pisana pravila koja se na takve organizacije/udruge odnose, čime se zapravo sputava sloboda i spontanost njihovog djelovanja, pa se susljedno ograničavaju i mogućnosti njihovog realnog doprinosa pozitivnim društvenim kretanjima, nego uvjetuje i njihovu instrumentalizaciju u funkciji transmisije ideja i stavova koje zastupaju centri društvene moći uz koje su vezane, što se jasno očituje u njihovoj javnoj djelatnosti.

Ovdje nemamo namjeru amnestirati desno-konzervativne, pa ni vjerske udruge koje bi mogle učiniti mnogo toga što ne čine, a i čine dosta toga što ne bi trebale činiti, no ipak treba istaknuti jednu značajnu razliku između takozvanih RazlikaOni "takozvani desni", djeluju uglavnom kao volonteri, čije su namjere i ciljevi velikim dijelom određeni krišćanskim vrijednostima, kao i okvirima onoga što se, uvjetno rečeno, može smatrati "hrvatskim nacionalnim interesom". Nasuprot tomu, "takozvani lijevi" djeluju najvećim dijelom kao profesionalci, namještenici nečega što određeni autori zovu "The Human Rights (Post)Industrial Complex", unutar kojega su angažirani na projektima zacrtanim ideologijom globalizma, odnosno aktualnovažećim globalizacijskim agendama.desnih i takozvanih lijevih civilnih udruga i njihovih pripadnika (naglašavano riječ "takozvani" jer su pojmovi "desnice i "lijevice" izgubili svoje originalno značenje). Naime oni "takozvani desni", djeluju uglavnom kao volonteri, čije su namjere i ciljevi velikim dijelom određeni krišćanskim vrijednostima, kao i okvirima onoga što se, uvjetno rečeno, može smatrati "hrvatskim nacionalnim interesom". Nasuprot tomu, "takozvani lijevi" djeluju najvećim dijelom kao profesionalci, namještenici nečega što određeni autori zovu "The Human Rights (Post)Industrial Complex", unutar kojega su angažirani na projektima zacrtanim ideologijom globalizma, odnosno aktualnovažećim globalizacijskim agendama.

Ideološka obojenost NVO-sektora

I nije ovdje problem u tome što je globalizacija nešto po sebi loše (3), nego je problem što su perspektive globalizacije, ovakve kakva se "implementira" u današnje vrijeme veoma sumorne. A jedna od tih perspektiva jest i komercijalizacija onih funkcija društvenog okružja koje su se dosada realizirale zahvaljujući spontanom angažmanu pojedinaca - a takav je angažman obično motiviran moralnim osjećajem ugrađenim u ljudsko biće - pri čemu se autonomna ljudska djelatnost koja donosi korist svima, metodama "proizvodnje pristanka" pretvara u "profitabilan biznis", dakle, promatrano s druge strane, na "nadničarenje", čijim se plodovima mogu okoristiti samo neki. S tim da u toj priči poanta nije u procvatu poslovne sfere (tj. područja uslužnih djelatnosti), nego u zatiranju moralnog osjećaja.

Da je ovaj trend uznapredovao ne ukazuje samo postojanje NVO-sektora (koji na određeni način nastoji "apsorbirati" civilno društvo), odnosno "The Human Rights (Post)Industrial Complexa", kao mašinerije za "proizvodnju vladinih politika, medijskih sadržaja i obrazaca mišljenja" (posebice u zemljama koje nisu naklonjene "zapadnjačkim vrijednostima"), na čijem su opsluživanju angažirani toliki naši "borci za ljudska prava"; očituje se to i u prizoru iz kafića što smo ga skicirali na početku ovoga teksta - koji je u današnje vrijeme već postao gotovo uobičajen dio naše stvarnosti, premda je ranije predstavljao nešto nezamislivo. Jer nisu danas ljudi "otuđeni jedni od drugih" sami po sebi, otuđeni su zbog toga što se na razne načine, u raznim prilikama i okolnostima, oni otuđuju od svega onoga što čini bit njihovog bivanja, od onoga što čovjeka čini čovjekom. A to nije naprosto rezultat zablude pojedinca, društva, obrazovnog sustava ili suvremene znanosti nego je to cilj spomenutih globalizacijskih agendi u čijoj osnovi stoji nešto što možemo nazvati "posthumanom idejom" (4).

Upravo ovaj moment, prema našem mišljenju predstavlja suštinu problema ideološke obojenosti NVO-sektora, koji je, kako rekosmo, uglavnom vezan uz lijevo-liberalno nastrojeno "civilno društvo", a koji zasigurno u mnogo manjoj mjeri uvjetuju ideološke preferencije uključenih aktera, a mnogo više potreba za financijskim sredstvima - koja obično, što smo također ranije naglasili, u najvećoj mjeri osiguravaju strani donatori. Stoga su razumljivi napori vlada određnih država oko kontrole tokova novca kojima se financiraju nevladine organizacije i udruge civilnog društva, kao i nastojanja da se, u određenim situacijama "potpuno zavrne slavina".

U Hrvatsko je je, naravno, takvo što nemoguće izvesti, naprosto zato što smo premala zemlja, no ono što je moguće, a što bi bilo od znatne koristi jest učiniti tokove novca usmjerene prema NVO-sektoru medijski vidljivijima. Bilo bi dakako najbolje kad bi se kompletna konstrukcija "civilnog društva", čija je uloga u svakom slučaju nezamjenjiva, pokušala postaviti na nove, zdravije temelje, no na takav ćemo zahvat morati dobrano pričekati.

Zdenko Kremer

(1) Civilno društvo čine pojedinci ili skupine koje na organiziran način sudjeluju u društvenom životu, izvan sfere gospodarskih aktivnosti odnosno djelatnosti državnih institucija. NVO-sektor ili kompleks nevladinih organizacija može se smatrati dijelom "civilnog društva" koji se bavi rješavanjem društvenih problema od najšireg značenja, koja državne institucije ne rješavaju ili ne mogu riješiti na zadovoljavajući način. Dijelovima civilnog društva inače se smatraju se i razne sportske, kulturno-umjetničke i tehničke udruge koje u ovom tekstu nisu relevantne.

(2) Čini se kako je prava svrha uspostave ovih mehanizama zapravo nadzor nad privatnim životom pojedinca. U prilog ovoj tezi svjedoči sve više argumenata koji se teško mogu svrstati u kategoriju "teorija zavjere" (što se obično čini u "medijskom mainstreamu").

(3) Dilemu između "suverenizma" i "globalizma" (nacionalizma i kozmopolitizma) autor ovoga teksta smatra otvorenom. No globalizam kakvog imamo danas za njega je apsolutno neprihvatljiv.

(4) Ovdje treba primijetiti kako globalizacijske agende jesu nešto "novo", ali da "posthumana ideja" postoji odvajkada (stoljeće ili dva ranije ona se nazivala "idejom čovjekoboštva").