Novo srednjovjekovlje

Zanimljivo je primjetiti kako se u aktualnim prijeporima oko nekih bitnih svjetonazorskih pitanja, koji ovdje u Hrvatskoj traju već duže vrijeme, naši "liberali", odnosno protivnici "religioznih predodžbi", u etiketiranju nas vjernika neprestano koriste pojmom "srednjeg vijeka", valjda kako bi ukazali na naš primitivizam, zadrtost, zatucanost, neznalaštvo i štošta drugo (negativno). Pritom izgleda misleći kako pojam "srednjega vijeka" označava isključivo jedno mračno, opskurno vrijeme, obilježeno svim ovim negativnostima koje smo nabrojili i još mnogim drugim.

S obzirom na ovakve okolnosti, instruktivno bi bilo prisjetiti se velikog ruskog mislioca i religijskog filozofa Nikolaja Berdjajeva (Kijev, 1874. - Pariz, 1948.) i njegove knjige "Novo srednjovjekovlje" izdane u Berlinu 1924. godine, ili, drugim riječima, njegova shvaćanja pojma "srednjovjekovlja", koje se veoma razlikuje od ovoga upravo naznačenog, a koje je zanimljivo i zbog mnogih drugih razloga. Za rečenu knjigu, koja se, u prijevodu Nikole Thallera, na hrvatskom jeziku pojavila 1932. godine, (isti je prijevod ponovno tislala nakladnička kuća Laus iz Splita 1991.), treba napomenuti kako se može smatrati i proročkom ili barem anticipatorskom - premda uskoro navršava svoju 90. godišnjicu ona ni danas nije izgubila gotovo ništa na svojoj aktualnosti.

Citirat ćemo jedan odlomak iz knjige koji možda najzornije ilustrira da je tome uistinu tako - "Politika je obavila čovjekov život kao parazitarna izraslina, koja mu isisava krv. Veći dio političkog i socijalnog života savremenog čovještva nije realni ontološki život, to je fiktivni, iluzorni život. Borba partija, parlamenti, mitinzi, novine, programi i platforme, agitacije i demonstracije, borba za vlast - sve to nije pravi život, nema odnosa na smisao i ciljeve života, u svemu tomu teško je dočepati se ontološke jezgre. U svijetu mora početi velika reakcija ili revolucija protiv gospodstva spoljašnje socijalnosti i spoljašnje politike, u ime povratka k nutarnjem, duhovnom životu u ime sadržaja i cilja života".

Što se pak tiče pojma srednjovjekovlja, njega treba shvatiti u kontekstu jedne o temeljnih postavki Berdjajevljeve filozofije, a to je ona o periodičnom tijeku ljudske povijesti i ritmičnom smjenjivanju historijskih epoha, ili preciznije rečeno o smjenjivanju "tipova kulture" koji dominiraju na svjetskoj sceni. Iza epohe kriticizma, tehnicizma, sekularizma, (mi bismo rekli "epohe analitičkog uma"), što je upravo ova sadašnja, čiji je kraj kako vidimo neminovan, dolazi epoha organicka, sakralna, "epoha sintetičkog uma", koju skupa s Berdjajevom možemo nazvati "novim srednjovjekovljem".

"Prijelaz iz dana u noć"

Berdjajev ovaj prijelaz prispodobljava "prijelazu iz dana u noć", s tim da termin "noć" ne treba smatrati vrijednosno negativnim - jer "noć je metafizičnija, ontologičnija od dana". "U noći jarko N. srednjovjekovljeŠto se pak tiče pojma srednjovjekovlja, njega treba shvatiti u kontekstu jedne o temeljnih postavki Berdjajevljeve filozofije, a to je ona o periodičnom tijeku ljudske povijesti i ritmičnom smjenjivanju historijskih epoha, ili preciznije rečeno o smjenjivanju "tipova kulture" koji dominiraju na svjetskoj sceni. Iza epohe kriticizma, tehnicizma, sekularizma, (mi bismo rekli "epohe analitičkog uma"), što je upravo ova sadašnja, čiji je kraj kako vidimo neminovan, dolazi epoha organicka, sakralna, "epoha sintetičkog uma", koju skupa s Berdjajevom možemo nazvati "novim srednjovjekovljem".svijetle zvijezde, u noći bivaju otkrivenja, kojih ne zna dan. Noć je 'prvozdanija', stihijnija nego dan. "Bezdan" (Ungrund) J. Böhmea raskriva se samo u noći. Dan baca na nj koprenu."

Citirajmo nadalje još neke Berdjajevljeve rečenice koje dodatno karakteriziraju pojam "novog srednjovjekovlja", a koje su ujedno vrlo aktualne i s obzirom na retoriku današnjih sukoba i nadmudrivanja spomenutih na početku:

"Progresisti (mi bismo danas rekli liberističko-genderističko-korporatistički-globalisti) se jako boje povratka starom srednjem vijeku i bore se sa idejama i vjerovanjima koje oni smatraju srednjovjekovnima. Mene je to svagda udivljavalo. Ta prije svega, oni ne vjeruju u životnu snagu i pobjedu ideja i vjerovanja, koja bi se mogla nazvati srednjovjekovnima - oni su ubijeđeni u stalnost i dugotrajnost načela nove historije. Čemu se onda tako uzbuđivati. A drugo, treba jednoč za svagda ustanoviti da nikakvih povrataka i restauracija starih epoha nikada nije bilo i biti ne može. Kad govorimo o prijelazu od nove historije k srednjovjekovlju, onda je to tek slikoviti način izražavanja. Prijelaz je moguć samo k novome, a ne starome srednjovjekovlju. I taj prijelaz treba smatrati za revoluciju duha i stvaralački pokret naprijed, a ne 'reakciju' kako se to priviđa zastrašenim i degenerisanim progresistima. Napokon, doba je da se prestane govoriti o 'tmini srednjovjekovlja' i suprotstavljati mu svjetlo nove historije. Ti banalni sudovi ne stoje na razini suvremenog historičkog znanja. Nepotrebno je idealizirati srednji vijek, kako su to činili romantici. Mi odlično znamo sve negativne i tamne strane srednjeg vijeka - barbarstvo, grubost, okrutnost, nasilništvo, ropstvo, neznalaštvo u oblasti pozitivnog znanja o prirodi i historiji, religiozni teror povezan s užasom paklenih muka. No znademo također, da je srednji vijek bio po preimućstvu religiozna epoha, bio obuzet čeznućem za nebom, koje je činilo narode opsjednutim svetim bezumljem, da je sva kultura srednjeg vijeka upravljena na transcedentno i transcedentalno, da je u tim vjekovima bilo veliko naprezanje misli u skolastici i mistici za rješenje posljednjih pitanja bivstva, kojemu ravnoga ne zna historija novoga doba, da srednji vijek nije rastrajao svoju energiju na spoljašnjost, već ju je koncentrirao na unutrašnjost i iskovavao osobu u liku monaha i viteza ( svećenika i ratnika), da je u barbarsko vrijeme sazrio kult prekrasne dame i trubaduri pjevali svoje pjesme. Daj Bože da ove crte prijeđu u novo srednjovjekovlje! Zapravo je kultura srednjeg vijeka već bila preporod, borba s tim barbarstvom i tminom, koji su nastupili poslije pada antičke kulture. Kršćanstvo je bilo velika sila prosvjetljenja, pretvorenje kaosa u kozmos." ... "I povratak srednjovjekovlju je povratak višemu religioznom tipu. Nama je još daleko od vrhova srednjovjekovne duhovne kulture. Mi živimo u epohi dekadense, ili bolje rečeno približavamo se počecima srednjovjekovlja, kad su negativni procesi raspada nadvladali nad pozitivnim procesima slaganja i stvaralaštva. Srednjovjekovlje nije epoha tmine, već noćna epoha. Duša srednjovjekovlja je - noćna duša, kad su se raskrivale stihije i energija, koje su se potom skrile saznanju radenog dana nove historije".

Iz ovih citata, posve je dakle jasno kako termin "srednjovjekovlje", shvaćen u širem smislu, kao "duh" jednog vremena, ne bi trebao predstavljati vrijednosno negativan pojam, niti bi sintagma "novo srednjovjekovlje" mogla označavati regresiju, stagnaciju ili povratak na staro. Pritom treba naglasiti kako spomenuta temeljna Berdjaevljeva postavka o "ritmičnom smjenjivanju epoha" ne predstavlja nekakvo defetističko "vječno vraćanje istog", već da u kategorijama njegove "nove historije" i njegovog "eshatološkog" poimanja povijesnog tijeka (radi se o promatranju čovjeka i svijeta "sub speciae aeternitatis" o čemu je Berdjajev posebno pisao u svojoj knjizi "Ja i svijet objekata"), predstavlja posljedicu sukoba dvaju temeljnih "duhovnih koncepcija" ("dnevne" i "noćne") kroz koji se i odvija razvoj ljudske kulture i ljuskog društva uopće, s tim da taj sukob na određeni način reflektira vječitu borbu "dobra i zla" u stvorenome svijetu.

Kapitalizam

Inače zgodno je ovdje napomenuti kako je po Berdjajevu i cijeli kapitalistički sustav jedan od plodova duhovne degradacije koja nastaje pod "dnevnim svjetlom nove historije" - (cit.) "Individualizam, atomizacija društva, nesuzdrživa pohota života, neograničeni porast pučanstva i neograničeni porast potreba, dekadansa vjere, oslabljenje duhovnog života - sve je to privelo izgradnji industrijalno kapitalističkog sistema, koji je izmijenio sav karakter čovječjeg života, sav njegov stil, otkinuvši život čovječji od ritma prirode."

Čini se da je Berdjajev bio među prvima koji su postali duboko svjesni "duhovne suštine krize kapitalizma" - o kojoj su u njegovo vrijeme govorili tek rijetki (Maritain), a koja je i u Crkvi toga vremena bila prilično zapostavljena tema. O toj njegovoj svijesti svjedoče i sljedeći citati - "Posvuda se raskriva odurna beskonačnost koja ne zna gdje da završi. Sav je kapitalistički sistem gospodarstva dijete proždiruće i istrebljujuće pohote. On je mogao niknuti tek u društvu koje se konačno odreklo svakog kršćanskog asketizma, odvrnulo se od neba i isključivo se podalo zemnim zadovoljstvima." ...

"Ekonomizam naše historičke epohe (i) jest narušavanje istinskog hijerarhizma čovječjeg društva, gubitak duhovnog centra. Autonomija gospodarskog života uzrokovala je prevlast ekonomskog života nad svim životom čovječjih zajednica. Mamonizam je postao određujuća sila vijeka, koji se sve više klanja zlatnom teletu. Najužasnije je od svega, da u tom ničim ne prikritom mamonizmu, vijek naš vidi veliku prednost spoznaje istine, oslobođenje od iluzija. Ekonomijski je materijalizam to najsavršenije formulirao, jer je priznao za iluziju i obmanu sav duhovni život."

No, Berdjajev nudi i svoje viđenje rješenja, a to je je rješenje na tragu onih koja su i danas na dnevnom redu - "Da bi dalje živjeli, morat će bankrotirani narodi, valjda, stupiti na drugi put, na put ograničenja pohote života, ograničenja beskonačnog porasta potreba i porasta pučanstva, na put novog asketizma." ... "Trebat će organizirati se u gospodarske saveze i kooperacije, princip konkurencije zamijeniti principom kooperacije. Princip privatnog vlasništva u vječnoj svojoj osnovi sačuvat će se, no bit će ograničen i oduhovljen. Čudovišnog privatnog bogatstva u novoj historiji neće biti. Jednakosti također neće biti, no neće biti ni gladnih, ni onih koji skapavaju od nužde. Trebat će prijeći k jednostavnijoj i elementarnijoj materijalnoj kulturi (što ne treba shvatiti u smislu materijalnog nazadovanja već u smislu oslobađanja od nepotrebnih materijalnih potreba), a složenijoj duhovnoj kulturi. Konac kapitalizma je konac nove historije i početak novog srednjovjekovlja. Grandiozno poduzeće 'nove historije' nužno je likvidirati, ono nije uspjelo. No do toga, možda, još će pokušati tehnička civilizacija da se razvije do posljednjih granica, do crne magije, isto kao i komunizam."

Borba protiv magije

Da se tehnička ili bolje rečeno ova "postindustrijska" civilizacija već prilično razvila preko svih realnih granica i prešla u predjele crne magije, danas je svima jasno. To se posebno jasno vidi iz BorbaNo nadamo se da će ovi zaostali i zatucani primitivci koji imaju neke drugačije "religiozne predodžbe" od njih, uspjeti pobijediti u ovoj velikoj borbi protiv magije kojom su njihovi gospodari skupa s njima opčinili globalizirano čovječanstvo. Sigurno je da će nam pri ovom raskrinkavanju pomoći i uvid u izvanredno instruktivno i bogato djelo Nikolaja Berdjajeva.svih istupa ovih današnjih liberala (liberističko-genderističko-korporatističkih-globalista) koji su ovih zadnjih dana posebno bučni. Čudnovata je ta glasnost kojom se objavljuju krajnje granice dekadencije suvremenog društva.

Pritom je zanimljivo primjetiti kako ovi nesretnici govoreći o "modernosti" uopće ne razmatraju niti imaju u vidu, njezine tehničke i tehnološke aspekte - ni riječi recimo nema o novim obnovljivim i jeftinim izvorima energije, o novim metodama u poljoprivrednoj proizvodnji kojima se ne zagađuje okoliš, novim materijalima i metodama u graditeljstvu, daljoj automatizaciji i robotizaciji materijalne proizvodnje (jer su im dosezi očito takvi da o tome i nemaju što reći) nego se jedino govori o "novim životni stilovima" i "novim vrijednostima" - valjda zato jer će im sve te njima nužno potrebne tehnikalije priskrbiti njihovi bogovi na nebu i na zemlji Steve Jobs i Bill Gates (a za ostale stvari zadužene su crnomagijški serkli poput Monsanta ili Exxon Mobila).

No nadamo se da će ovi zaostali i zatucani primitivci koji imaju neke drugačije "religiozne predodžbe" od njih, uspjeti pobijediti u ovoj velikoj borbi protiv magije kojom su njihovi gospodari skupa s njima opčinili globalizirano čovječanstvo. Sigurno je da će nam pri ovom raskrinkavanju pomoći i uvid u izvanredno instruktivno i bogato djelo Nikolaja Berdjajeva (dakako uz djela mnogih drugih religijskih mislilaca i mistika, kao i onih istinskih znanstvenika i stručnjaka koji se nisu prodali Neprijatelju za šaku srebrenjaka).

No, osim svih praktičnih akcija i aktivnost, u ovakvim je okolnostima od ključnog značenja i naša molitva. Obratimo se zato u borbi protiv ovoga suvremenog liberalističkog fašizma, koji nas kršćane smatra građanima drugog reda kojima trebaju biti oduzeta sva prava i očito misli kako bi bilo najbolje kad nas uopće ne bi ni bilo, za zagovor našim velikim svecima - sv. Maksimilijanu Kolbeu i sv. Edith Stein koji su pali u borbi protiv sličnoga zla. I imajmo pouzdanja u Boga koji će sigurno uslišiti njihove i naše usrdne prošnje.

Zdenko Kremer