Pokušaj nametanja političkoga programa

Javne vjerske manifestacije ne bi trebale smetati nikomu, dapače, svatko ima pravo ispovijedati svoju vjeru na način na koji hoće i gdje hoće, sve dok to ne postane agresivno nametanje vlastitih uvjerenja ili – pod firmom vjere – političkih programa, drugima. Nedavni pokušaj dolaska tisuću bosanskohercegovačkih muslimana na klanjanje u Široki Brijeg, što se predstavlja kao reakcija na negodovanje jednog Širokobriježanina na (insceniranu?) molitvu jedne muslimanke u tom gradu, nažalost je upravo ovo potonje.

Nije isto kad se javno klanja na prostoru na kojem islam ima tradicijsko uporište, nije čak čudno ni da se klanja na neislamskom ozemlju, ako ono u bližoj prošlosti ili sadašnjosti nije bilo odnosno postalo predmetom muslimanskih osvajačkih težnji. Široki Brijeg je, međutim, kao i svi prostori s hrvatskom većinom u BiH, prije trideset godina izišao iz ratnog stanja započetog velikosrpskom agresijom koja se pretvorila u rat u kojem su bosanskohercegovačke nacionalne/vjerske zajednice međusobno ratovale za prostore koje su smatrale svojima. Kako je znatan dio ozemlja susjedne države bio etnički izmiješan, to je i rat bio stravično krvav. Sukob je završio Daytonskim mirom, bolje reći lošim kompromisnim primirjem koje se do danas održava samo zahvaljujući prisutnosti međunarodnih vojnih snaga. Svi problemi koji su doveli do rata i dalje su tu, jer tri tamošnja naroda i dalje različito vide političku budućnost.

Srbi ju kao i na početku rata vide u priključenju Srbiji, jedina razlika je što su sad postali svjesni da za sebe neće moći dobiti čitavu BiH (i uz to većinu Hrvatske), kako su htjeli devedesetih. Bošnjaci su vjerni konceptu „građanske Bosne“ i Bošnjaka muslimana kao „temeljnog naroda“ („jedinog u BiH bez pričuvne domovine“), koji će etničkom većinom i iz nje izvedenom parlamentarnom dominacijom, po načelu jedan čovjek jedan glas, zavladati čitavom BiH. Druga bi dva naroda ovom u suštini šovinističkom projektu davala tek lažni multietnički štih. Hrvati bi pak htjeli uniju triju nacionalnih zajednica u kojoj bi im uz politička i kulturna prava na lokalnoj razini najvažnije bilo vratiti pravo na izbor svojih predstavnika na nacionalnoj razini i pravo veta na odluke od nacionalnog interesa, što je ukinuto naknadnim jednostranim aktima koje je, nadahnuta velikobošnjačkom idejom građanske države i uz odobravanje utjecajnih političkih snaga iz Hrvatske, osmislila i provela međunarodna zajednica.

U takvoj situaciji i nakon krvavog rata između muslimana, današnjih Bošnjaka, i Hrvata u kojem su s obje strane zabilježeni grozni zločini i u situaciji kad gubitak Republike Srpske bošnjačka politika nastoji kompenzirati razvlašćivanjem, a potom i preuzimanjem hrvatskih prostora u Federaciji (isto su pokušali i u ratu), neki s muslimanske strane htjeli bi doći klanjati u Široki Brijeg. U prostor u kojem oduvijek postoji gotovo stopostotna hrvatska etnička većina koja, bitno je naglasiti, nije rezultat nikakvog etničkog čišćenja niti nasilja, ponajmanje zločina iz prethodnog rata.

Jasno je da se pod firmom zalaganja za vjerske slobode, kako se nastojalo prikazati najavljeni muslimanski skup zakazan u predvečerje masovno obilježavanog blagdana Velike Gospe, krije nešto potpuno suprotno demokratskim načelima. Bio je to pokušaj izazivanja nereda koji su trebali poslužiti kao opravdanje za intervenciju i buduća uplitanja „bosanske“ države u upravljanje Širokim, ali i ostalim bosanskohercegovačkim krajevima s hrvatskom većinom. Sanin Musa, čelnik Bosanske narodne stranke i vođa nesuđenog klanjanja te njegovi muslimanski pristaše jednostavno su pokušali dokazati da „Bosna“ kao unitarna država može nametnuti svoju volju i u jednom stoljećima potpuno hrvatskom kraju. Izravan je to pokušaj destabilizacije i slabljenja samostalnosti lokalnih vlasti s hrvatskom većinom, a to je posljednja upravna razina na kojoj Hrvati još imaju neki utjecaj. Nadajmo se da će politički akteri u BiH, posebice međunarodni čimbenici, zaustaviti ovakve muslimanske pandane svojedobnih velikosrpskih „mitinga istine“ i sačuvati, ma kako krhak, mir u Bosni i Hercegovini.

Egon Kraljević