Milorad Pupovac i njegovo baršunasto velikosrpstvo 1/2

Teško je ne primijetiti uporna nastojanja najutjecajnijih medija i političara da unatoč sustavnim radikalnim izjavama, a nerijetko i pravim ispadima, Milorada Pupovca prikažu umjerenjakom i pacifistom. U nešto Pupovacmanje pristranim analizama, dotičnoga se doduše na silu ne prikazuje humanistom i mirotvorcem, ali i autori ovih prikaza, valjda zbog straha od dobivanja etikete hrvatskog šovinista, nevjerojatnom lakoćom prelaze preko zapaljive retorike kojom se redovito služi prvi čovjek srpske manjine u Hrvatskoj.

U ovom će tekstu biti navedeni brojni Pupovčevi ekstremni istupi koje su istim marom kojim su medijski prešućivani, od povijesnog zaborava otrgnuli hrvatski povjesničari. Rad Ivana Kozlice Tako je govorio Pupovac '90-tih – Domovinski rat i političke metamorfoze Milorada Pupovca 1 i 2 objavljen u Hrvatskom listu a prenesen na HKV-u, te dijelovi knjige Davora Marijana Hrvatska 1989.-1992. – Rađanje države, pružaju obilje činjenica o svjesno prešućivanom ekstremnom djelovanju gospodina Pupovca. Uz to, u ovom će radu biti spomenuto još nekoliko dosada necitiranih izjava koje dodatno ocrtavaju njegova radikalna zalaganja.

Cilj je prikazati glavne ideje koje zastupa čelni čovjek hrvatskih Srba, ali i osvijetliti metode kojima se koristi pri iznošenju svojih stajališta.

Kako je Pupovac vidio ulogu Srba u razdruživanju Hrvatske od Jugoslavije?

Za razliku od novinskih prikaza iz zadnjih dvadesetak godina koji Srbe redovito stavljaju u privilegiranu poziciju Pupovacmanjinskog naroda –žrtve, Pupovac je, u skladu s odnosom snaga tijekom  1990. i 1991. godine, najčešće istupao suprotno tom stereotipu.

U prvim je mjesecima raspada Jugoslavije (28. rujna 1990.), inzistirao na "kontinuitetu hrvatskog i jugoslavenskog državnog ustrojstva" (Kozlica, Ivan: Tako je govorio Pupovac...1 dio). Ovu uhu ugodnu, manipulativno sročenu frazu (jedan od zaštitnih znakova njegovih istupa), kojom naizgled štiti i Hrvatsku unutar Jugoslavije, ali i jugoslavensku cjelinu (što se tada moglo svidjeti i Hrvatima i Srbima), nije  izrekao  zbog ljubavi prema multietničnosti.

Naprotiv, iza citirane slatkorječivosti krije se lijepo izrečena težnja za očuvanjem jugoslavenskog statusa quo koji je Srbima u raznim krajevima Jugoslavije jamčio jedinstveni državni okvir sjedište kojeg je bilo u glavnom srbijanskom gradu, te znatno iznadprosječnu ulogu u političkom životu zemalja na koje je aspirirala velikosrpska politika. Kada znamo da je JNA u to vrijeme bila prisutna u svim jugoslavenskim republikama, a Srbi i JNA politički i vojno dominantni, osim u Hrvatskoj i u njoj susjednim federalnim jedinicama na koje je aspiriralo velikosrpstvo (Crna Gora, BiH), postaje jasno da je takvo stanje bila odlična osnova za završnu dogradnju Jugoslavije u smjeru velikosrpskog ideala, zbog čega takav poredak Pupovac, za početak, nastoji očuvati. Sve pod imenom zalaganja za ravnopravnost i multietničnost. Dotičnom se mora priznati da je imao a i danas ima dara, radikalna stajališta prikriti lijepim riječima, odnosno prikazati srpski ekstremizam kao inkluzivnu ponudu koja velikodušno u obzir uzima interese i jedne i druge strane. A velikosrpstvo je, dvosmislenim mafijaškim rječnikom rečeno, ponuda koju se ne može odbiti, ali ne zato što bi bila dobra.

Važno je napomenuti da je navedena izjava dana u vremenu "balvan revolucije" i trenutku kad su velikosrbi na području Krajine dovršavali "izjašnjavanje" (iz taktičkih razloga su odustali od naziva referendum) o "srpskoj autonomiji u Hrvatskoj", nakon čega su 30. rujna 1990. zloglasnu tvorevinu i proglasili. Pupovac se o čitavom sklopu Balvanitadašnjih hrvatsko - srpskih trzavica, vidljivo je iz navedene izjave, izjašnjava neodređeno, jer za njega su i nova hrvatska vlast i srpski pobunjenici jednaki ekstremi. S tim da kao pravi politički Jugoslaven s potonjima, vidjet će se kasnije, dijeli toliko toga zajedničkog da ga je teško razlikovati od velikosrba, a s "tuđmanistima" nema nijedne dodirne točke.

Hrvatska je u narednim mjesecima jasno dala do znanja da u redefiniranju odnosa u tada još postojećoj Jugoslaviji polazi od vlastitog, ničim uvjetovanog ili relativiziranog suvereniteta. S obzirom na to, u početnim danima otvorenog rata srpnja 1991., srpski se vođe iz Hrvatske okupljaju na sastanku u Lipiku, nakon kojeg Pupovac bez uvijanja, agresivno poručuje: "Hrvatska ne može iz Jugoslavije bez suglasnosti Srba u Hrvatskoj" (Kozlica, isto).

Nekoliko mjeseci kasnije, srpski su se lideri trebali ponovno sastati, ovaj put rujna 1991. u Karlovcu, ali zbog već zaoštrenih ratnih okolnosti ostali su s različitih strana tadašnje crte razdvajanja između hrvatskih i srpskih snaga. Tada je Pupovac dao samostalnu izjavu. Ne ustežući se iznova nastupati iz pozicije autoriteta kazao je da „SDF (Srpski demokratski forum, op. E.K.) neće dopustiti da se cijepa srpski nacionalni kolektivitet u Hrvatskoj, isto kao što se ne dopušta ni cijepanje srpskog nacionalnog kolektiviteta u Jugoslaviji“ (Kozlica, isto). Još jedna izjava u kojoj Pupovacse miješa ultimativni ton s naizgled obzirnim pristupom "objema stranama" (krajiškim pobunjenicima koji "cijepaju srpski kolektivitet u Hrvatskoj" i samu Hrvatsku s jedne, te hrvatskim "secesionistima" spram Jugoslavije, s druge strane) uz uobičajeno izražavanje ekvidistance "prema ekstremizmima".

Međutim, ono čemu Pupovac zaista teži, otkriva se u nastavku njegova obraćanja u kojem, opet iz pozicije sile, naglašava da „...srpski narod u Hrvatskoj želi biti dio srpskog nacionalnog korpusa u Jugoslaviji, ali i biti suveren u Hrvatskoj" te da je "svako drugo rješenje.. opasno i vodi u daljnje sukobe“. Bez obzira što je to izrečeno na uobičajeno uvijen način koji naizgled balansira između sukobljenih strana, prethodnom je izjavom rečeno samo to da je s (veliko)srpskog stajališta potrebno očuvati Jugoslaviju, a za hrvatske Srbe nije dobro potpuno se zatvoriti u okvire pasivnog i slabo razvijenog kraja kakav je samoproglašena Krajina, kad preko srpske suverenosti na prostoru cijele Hrvatske mogu dobiti puno više. Naglasak je na riječima "potpuno se zatvoriti", jer pojam Krajine Pupovcu nije ni najmanje stran što će se vidjeti kasnije u tekstu.

Navedeno obraćanje zaključio je još jednom prijetnjom urešenom pacifističkim ruhom, odnosno riječima da Srbi u Hrvatskoj drže „ključ za mir i sporazum u Jugoslaviji i jugoslavenskim republikama." Ako i s ove završne poruke "oljuštimo" Pupovčevu poslovičnu manipulativnu dvosmislenost, dobit ćemo njezino pravo značenje. Na početku rata, u trenutcima kad je JNA svakim danom osvajala sve više hrvatskog prostora (što Pupovca nije pogađalo, dapače), ova je zlokobna poruka značila da su velikosrbi vojno i politički  dominantni kako u Hrvatskoj tako i u širem istočnom susjedstvu (Srbija, Crna Gora, i BiH), te da se shodno tomu njihovi ekstremni zahtjevi imaju uzeti u obzir, inače neće biti dobro. Kao što znamo, Pupovčevi "ključari mira" su dostojno, ispunili njegove pacifističke prijetnje.

Tih je dana Pupovac branio jugoslavenski državni okvir i na međunarodnoj sceni, pa je u razgovoru za francuski L'Observateur proširio krug onih koji su trebali odlučivati o  hrvatskom pravu na napuštanje Jugoslavije rekavši da "...Republika Hrvatska ne može ni u kom slučaju postati nezavisna bez suglasnosti ostalih republika i Srbije." (Dunja Ujević, Politička podvala lingvista, Večernji list/dalje VL/, 14. 9. 1991.)

Iz navedenog je razvidno da je Pupovac Srbima namijenio krucijalnu ulogu u preoblikovanju odnosa u bivšoj državi, pri čemu se zalagao za jugoslavensku državu u kojoj bi Srbi zadržali sve svoje dotadašnje privilegije ili barem većinu njih. U slučaju da se ipak odluči za osamostaljenje, Hrvatska je po njegovu mišljenju trebala uzeti u obzir zahtjeve hrvatskih Srba, potom zahtjeve koje je imala Srbija kao republika jugoslavenske federacije, a u praksi je morala zadovoljiti i zahtjeve saveznih tijela kojima je Srbija ovladala zahvaljujući jednostranom ukidanju autonomija Kosova i Vojvodine te savezništvu, s u to vrijeme prosrpskim vodstvom Crne Gore. Kad se tomu doda uzavrela situacija višegodišnjeg srpskog mitingašenja diljem bivše države, što je od 1989. obuhvatilo i Hrvatsku, jasno je da je Pupovčevo "mirotvorno" djelovanje u vidu kombinacije dobro sročenih zahtjeva, ucjena i prijetnji, bilo jedna od silnica sveukupnog velikosrpskog pohoda na Hrvatsku. Od ostatka tog pokreta razlikovalo se jedino po uglađenijem nastupu i švercanju krivotvorenog mirotvorstva i humanizma.

Pupovčeve lažne "simetrije"

Pupovčevom manirom obraćanja "objema stranama" još se u ranim ratnim danima pozabavio, nažalost pokojni Milan Jajčinović, kolumnist Večernjeg lista i jedan od najboljih hrvatskih novinara nakon Tenžere. U tekstu iz studenog 1991. komentirao je konferenciju za tisak koju je Milorad Pupovac tih dana održao u Ljubljani. Citirajući Delo koje je objavilo dijelove Pupovčeva obraćanja slovenskoj javnosti, Jajčinović navodi da je srpski prvak izjavio kako u Hrvatskoj "nije posrijedi rat između Hrvata i Srba, nego između četnika i ustaša", tj. da je u tijeku "rat naše prošlosti protiv nas koji živimo danas i tu". Tipična Pupovčeva patetika izjednačavanja i osvrt na "mračnu prošlost" koja progoni "našu" sadašnjost i budućnost, oličenu valjda u njegovu političkom programu, formula je na koju mnogi "padaju" i danas ". Ne i legendarni Večernjakov novinar koji je Pupovcu predbacio da stajališta oblikuje "unutar ideologizirane jugo političke sheme iz koje je izrastao", a koja pod svaku cijenu "nastoji pronaći krivca i na jednoj i na drugoj strani". Nastavio je riječima da "takva simetrija sasvim promašuje bit "jer je činjenično netočno i nepravedno hrvatske vojnike koji se zlopate po blatnim i mokrim rovovima podvesti pod demoniziranu sintagmu ustaštva". Potom je zaključkom da navedene riječi zapravo služe tomu da se "opravdava itekako nazočno četništvo", već tada vrlo jednostavno i vrlo jasno ogolio svrhu Pupovčevih izjednačavanja, skrivenu iza njegove uobičajene verbalne akrobatike. (Milan Jajčinović, Stara škola novi učenik, VL, 26. 11. 1991.) Jajčinović je jasno vidio da je Pupovčeva "objektivnost" i ekvidistanca u obraćanju zaraćenim stranama samo smokvin list velikosrpstva.

Nije dugo trebalo čekati na Pupovčev odgovor u kojem iznova se služeći mirotvornim pozerstvom ("brutalni rat")  i uobičajenim "simetrijama" ("protagonisti politike sile i rata"), iz pozicije humanista zabrinutog za sudbinu "ovih prostora" nastoji opovrgnuti Jajčinovićeve argumente. (Milorad Pupovac, Zar vi mislite..., VL, 28. 11. 1991.). Pupovčev odgovor je slabašan i nije uspio parirati Jajčinovićevim tezama, ali značajan je jer je u ovom tekstu natuknuo svoja stajališta o karakteru rata u Hrvatskoj i njegovu mogućem okončanju o čemu će također biti riječi kasnije.

Sljedeći primjer (da se poslužim Jajčinovićevim terminom) lažne "simetrije", Pupovac je izrekao u spomenutom razgovoru za L'Observateur. Novinarka Večernjaka je prenijela  Pupovčeve riječi kojima on u jesen 1991. neupućenoj francuskoj javnosti "tumači" "da je Franjo Tuđman učinio u Slavoniji i Krajini istu grešku koju je učinio Slobodan Milošević na Kosovu koje je naseljeno pretežno Albancima, kad mu je poništio autonomiju".(D. Ujević, Politička podvala lingvista..., VL, 14.9.1991.) Kao što znamo niti su Srbi u Krajini i Slavoniji imali ikakva prava slična kosovskoj autonomiji niti su na tim prostorima tvorili približan postotak većine kakvu su činili Albanci na Kosovu, ali.... To za Pupovca uopće nije bitno, jer za njegove su inozemne istupe uvijek rezervirane najveće laži i najgore optužbe spram Hrvatske s obzirom da takve tvrdnje mogu "proći" i imati najveći učinak samo u sredinama manje - više neupućenim u ovdašnja zbivanja ili pak interesno prijemčivim za protuhrvatsku promidžbu.

Na kraju spomenimo još jednu "simetriju" iz novijeg vremena u kojoj Pupovac na tvrdnju novinara da to što su Srbi otišli 1995. godine ne znači da su protjerani, odgovara neumjesnom tvrdnjom da su "...i Hrvati pod progonom Srba izbjegli iz Vukovara Škabrnje ili Knina", čime insinuira da je nasilno protjerivanje Hrvata jednako samoorganiziranom srpskom egzodusu iz "Krajine"  (D. Ciglenečki, I Tuđman je govorio Srbima da ostanu i da će im on jamčiti sva prava, intervju s M. Pupovcem, Novi List, 15.12.2012.)

Selektivne/parcijalne istine kao sredstvo za kreiranje veće laži, stalni prelasci iz vučje u janjeću kožu i natrag

Sljedeću stilsku figuru iz Pupovčeva repertoara, inače bliskog obavještajno-kontraobavještajnoj metodologiji, mogli bismo nazvati metodom korištenja parcijalnih istina u svrhu konstruiranja veće laži. Na već spomenutoj konferenciji u Ljubljani, prenosi Jajčinović u svom tekstu, Pupovac je govorio i o plakatu "kojim je oblijepljen cijeli Zagreb", a u kojem se "poziva na izgon svih Srba iz Hrvatske". U komentaru Jajčinović negira da je išta slično oblijepljeno svuda po gradu, ali ostavlja mogućnost da "takav plakat postoji", jer "u jednoj već dugo nenormalnoj situaciji, čak i takvo nešto postaje moguće i normalno" (Jajčinović, Stara škola – novi učenik, VL, 26.11.1991.) Pupovac u odgovoru na citirani komentar između redaka priznaje da se navedeni plakat pojavio na tek "nekoliko mjesta" (Pupovac, Zar vi mislite..., VL, 28.11.1991.). Unatoč tomu što je povukao paušalne optužbe o protusrpskom plakatu kojim je oblijepljen čitav grad, njegova je manipulatorska misija uspješno završila time što je u širem susjedstvu, naslanjajući se na parcijalno vjerojatno točnu tvrdnju o ponekom takvom slučaju, uspješno proširio glasine o masovnoj pojavi navedenih plakata i sveopćoj mržnji spram Srba u Hrvatskoj. Teorija komuniciranja nas uči da štetni učinak ovakve medijske diverzije ne može opovrgnuti nijedan demant, pa je srpski prvak, unatoč porazu njegovih "argumenata", najvjerojatnije ipak bio zadovoljan epilogom ove polemike, jer je perje vlastitih laži nepovratno bacio u medijski vjetar. 

I dok u inozemstvu (Ljubljani) uglavnom napada i moralizatorski optužuje, u odgovoru na Jajčinovićeve prigovore namijenjenom "domaćem tržištu", Pupovac se pretvara u Milorada Suznog (hvala Davoru Dijanoviću koji je, koliko mi je poznato, autor ovog nadimka). Pojašnjavajući razloge zbog kojih odgovara na Jajčinovićev tekst, navodi da to nije samo zbog "vjere u mir i sporazum, već i zbog onih koji su dio mene, dio mojih osjećanja i mojeg znanja, Hrvata, bez kojih ne bih imao sve ono što čovjek može imati – ljubav i potomstvo, prijateljstvo i učiteljstvo". (Pupovac, Zar vi mislite...). Teško da je moguće zamisliti bolji i lažljiviji prijelaz iz vučje u janjeću kožu. Važno je napomenuti i da sporazum koji u gornjoj izjavi priželjkuje ne predstavlja tek težnju za postizanjem mirnog rješenja, nego, kao što će se vidjeti kasnije, podrazumijeva konkretan politički program uspostave srpske teritorijalne autonomije u Hrvatskoj.

Pupovčeve otvorene laži

Najjasniji primjer zlonamjernog inozemnog nastupa smišljenog s ciljem otvorenog protuhrvatskog djelovanja, bilježimo na konferenciji za novinstvo održanoj veljače 1992. godine u Beogradu, kojom je prigodom Pupovac iznio svoju (najpoznatiju) laž o prekrštavanju 11 000 srpske djece. Taj nastup, inače pravo malo remek djelo Pupovčeve gebelsovštine ujedno je i paradigmatski, jer u jednom istupu objedinjuje većinu najvažnijih manipulativno promidžbenih tehnika karakterističnih za njegovo djelovanje.          

Srpski je prvak u ovom obraćanju prvo iznio notorne laži. Govoreći o ozračju "sveopćeg" progona Srba u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, posebno se, navodi beogradska Politika, "osvrnuo na slučaj zagrebačkog naselja Peščenica gdje se nalaze dva srpska naselja (sic!) – Kozari Bok i Kozari Put, gde je prema njegovim rečima srušeno oko 200 objekata i odakle se iselilo oko 10 000 Srba." (Srbi u Zagrebu ugroženi, Politika, 22. 2. 1992.) U navedenoj tvrdnji, točnije rečeno optužbi, u oči prvo pada nazivanje Kozari Boka i Kozari Puta srpskim naseljima, što sugerira izvorni srpski karakter tih četvrti, iako je tek riječ o prigradskim naseljima s nešto većim udjelom novopridošlog srpskog stanovništva. Pupovčeve riječi impliciraju da su to nekakvi tradicionalno srpski dijelovi Zagreba, što je retorika koja nadmašuje i Šešeljevo ograničavanje Hrvatske na prostor koji se može "vidjeti sa zagrebačke katedrale". Osim toga Pupovac navodi nepotkrijepljene brojke o rušenjima "srpskih" kuća i iseljavanju Srba iz tih četvrti, a tomu dodaje i preuveličane podatke o stradanjima Srba u drugim gradovima "pod hrvatskom vlašću". Nakon toga slijedi glavna laž izrečena na ovom skupu, ona o prekrštavanju srpske djece što je svjesno kombinirano s još jednom zaista bezumnom optužbom. Pupovac  je naime "inicijalno nasilje pripisao i nekim hrvatskim medijima, posebno Hrvatskoj televiziji za koju je rekao da širi antisemitizam u najširem mogućem obliku." (Politika, isto).

Značajke Pupovčeve beogradske "diverzije" su sljedeće. Kao prvo to je manipuliranje poluistinama (preuveličani pojedinačni zločini prema Srbima) uz istodobni muk o velikosrpskoj agresiji koja je uzrok sveg nasilja, sve s ciljem stvaranja veće, groteskne interpretativne laži o ničim izazvanom antisrpstvu u Hrvatskoj i hrvatskoj agresiji spram Srba. Metoda je slična onoj koja je primijenjena u slučaju zagrebačkog plakata o izgonu Srba, no u Ljubljani je Pupovac ipak samo izjednačavao krivnju. U Beogradu ide dalje do potpuno sulude završne teze kojom se  hrvatsku stranu, točnije neke njezine medije optužuje za, ni manje ni više nego "inicijalno nasilje", što je upravo perverzna inverzija krivice za rat započet u ime velikosrpstva. Navedenom treba dodati potpune laži o srpskim naseljima u Zagrebu, prekrštavanju srpske djece te o raširenom antisemitizmu. Potonjim pak dvjema lažima povlači paralelu između RH i NDH, što je još jedno opće mjesto jugoslavenske promidžbe. U vezi s tim trebali bismo se zapitati je li slučajna sinkroniziranost laži kojima je Pupovac hrvatsku vlast optuživao za antisemitizam, s istovremenim aktivnostima jugoslavenske vojne obavještajne službe koja je podmetanjem bomba pod objekte židovske zajednice u Zagrebu nastojala umjetno stvoriti psihozu progona Židova? Ili tu možda postoji "neka tajna veza"?

Pupovac prekrstavanje

Pupovac o prekrštavanju i ostalom, Beograd, veljača 1992.

Na beogradskom si je nastupu Pupovac dao oduška i na jednom mjestu objedinio i prikazao najbolja i najjača oružja svog dijaboličnog inventara. Nasuprot tomu, na hrvatskom su prostoru on i istomišljenici, nakon što su uvidjeli da se Hrvatska othrvala prvom naletu velikosrpske agresije, "okrenuli ploču" i u većini nastupa hinili ulogu žrtve.

U kakve su logički teško dokučive situacije sebe i svoje bližnje dovodili neki od Srba s prostora pod nadzorom hrvatske vlasti, svjedoči tekst objavljen 1992. godine u jednim banjolučkim novinama. U njemu novinarka kroz razgovor s izvjesnom Bojom Cupać opisuje život svoje sugovornice u Zagrebu do 1990. i potom njezino "izgnanstvo" iz Hrvatske i dolazak u Banju Luku. Gđa Cupać navodi da su ona (rodom iz Mrkonjić Grada) i suprug (rodom iz Benkovca) radili i to ne kao obični radnici, nego kao službenici u zagrebačkom odjelu Željezničko transportnog poduzeća. Time predstavljaju idealnotipski primjer Srba u Hrvatskoj koji zahvaljujući dominantnom položaju svojih sunarodnjaka u političkom životu, uspijevaju dobiti neproporcionalno velik udio, posebice lakših poslova u državnim službama diljem Hrvatske pa i u glavnom hrvatskom gradu. Unatoč tomu što su mjesta očito dobili po političkoj liniji koja se pozivala na jugoslavenstvo i bratstvo i jedinstvo, gđa Cupać ovako opisuje dane svog "normalnog" života u Zagrebu: "...mi smo se od prvog dana dolaska u Zagreb prije više od deset godina (znači početkom 80-tih godina prošlog stoljeća, op. E.K.) mnogo družili sa našim ljudima Srbima jer, budući da sam ja mnogo bila vezana za crkvu i često sam tamo odlazila – htjela sam što više naroda približiti našoj SPC." (A. Anušić, Nije se više moglo izdržati", Glas, Banja Luka, 5.2.1992.) Činjenica da Cupaći, iako su se u hrvatsku metropolu doselili na valu "bratstva i jedinstva" nisu njegovali međuetničke odnose nego su se posvetili prvenstveno druženju s "našim ljudima Srbima", još jednom svjedoči o ispraznosti prorežimskih jugoslavenskih parola, odnosno njihovoj barem djelomičnoj bliskosti s velikosrpstvom koje je prikrivajući se, nastupalo iza njih i koristilo ih za svoje interese.

Pogoršanje političke situacije u Hrvatskoj i Zagrebu Boja Cupać je opisala sljedećim riječima: "Nije se više moglo izdržati, a i bojala sam se za sebe i dijete, pogotovo poslije kad mi je suprug otišao na front u Kninsku krajinu. Zato sam i odlučila da bježim." (Glas, isto) S obzirom da tekst decidirano navodi da Bojin suprug "od prvih dana rata u Hrvatskoj – na frontu negdje u okolici Knina brani ognjište i rodnu grudu od ustaških uljeza", postavlja se pitanje može li se i na obitelj Cupać, kao i na obitelji drugih (veliko)srpskih aktivista i boraca, primijeniti Pupovčeva sintagma o ničim izazvanom hrvatskom neprijateljstvu spram Srba? Ili bi ipak trebalo uzeti u obzir opće okolnosti agresije na Hrvatsku i aktivističko držanje jednog dijela pripadnika srpske zajednice, što je dovelo do frontalnog nepovjerenja hrvatske većine spram Srba, koje su nažalost osjetili i oni Srbi koji to ničim nisu zaslužili? Sudeći po kasnijem angažmanu, Boja Cupać i dalje zadržava kontradiktorna stajališta. Iako je u navedenom razgovoru za Glas rekla da je sama pobjegla iz Zagreba u kojem se osjećala nesigurno - što ne čudi s obzirom na suprugov "sitni" prvoborački angažman u boju protiv "ustaša"– dvadesetak godina kasnije izjavila je "da je iz Hrvatske protjerana 1991.“ te "da je Hrvatska dužna mnogo, ali ne samo meni nego svim građanima koje je protjerala i nema tih para na svijetu kojima bi nam mogla platiti ta obeštećenja počev od radnog odnosa, stanarskih prava, invalidnina i dr.“ (vidjeti: Sarajevo: Održan protest bivših radnika i invalida rada iz Hrvatske). Primjer obitelji Cupać pokazuje kakve je stvari Pupovac prešućivao u svom naglašavanju "ugroženosti srpstva" u Hrvatskoj.

Jedina izjava na navedenoj beogradskoj konferenciji kojom se dotični "očešao" o Srbe je kritika tendencija "menjanja demografske strukture stanovništva na pojedinim područjima bez obzira sa koje strane srpske ili hrvatske" (Politika, isto), čime je kao i svaki put kad se koristio krinkom objektivnosti, izjednačio ratne krivice odnosno, kako je lijepo dijagnosticirao još Jajčinović, izjednačavanjem u stvari amnestirao agresivni velikosrpski pohod.

Vrijedi istaknuti još jedan, naravno agresivan, Pupovčev inozemni nastup, na kojem je 1991. izjavio da je nova hrvatska vlast "protuustavno poništila konstitucijsku poziciju Srba u Hrvatskoj i policijskim sredstvima nastojala pacificirati njihove manifestacije neslaganja", (M. Pupovac, Čuvari imena, citirano prema Davor Marijan, Hrvatska 1989.-1992., Rađanje države, 280). O ovoj tezi povjesničar Marijan navodi da je "poništena "konstitucijska uloga" koju Pupovac stalno ističe samo odraz svođenja Srba u mjeru koja im pripada u svijetu koji počinje funkcionirati po demokratskim načelima" (Marijan, isto, 279). Drugim riječima, u trenutku kad odnos prema Jugoslaviji i NOB-u prestaje biti kriterij sudjelovanja u političkom životu, svaka skupina dobije samo onoliko  vlasti koliko osvoji na izborima.

Egon Kraljević

Čet, 9-04-2020, 20:10:05

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.