Jugoslavenska mitologija

U raspravama između Hrvata neopterećenih kompleksom ustaške krivnje i Hrvata (?) "jugofilne vjeroispovijesti" koji baštine taj genijalni proizvod jugoslavenskog agitpropa, prvo se "potegne" pitanje navodno dobrog životnog standarda u Titovoj državi. Jugoslavija je po mišljenju jugofila bila zemlja blagostanja u kojoj se lijepo živjelo, a nije previše radilo.

Kao i u svakoj dobroj laži i tu ima malo istine. U pojedinim je razdobljima gospodarstvo te zemlje ubrzano raslo, a (samo) u dijelu sedamdesetih samoupravna je je utopija dosegnula i relativno dobar životni standard. Pitanje je samo, temeljem čega? Odgovor je bolno jasan: temeljem sredstava koja je Zapad Jugoslaviji dijelom darovao, dijelom po povoljnim uvjetima posudio, a sve to zbog toga što je Titova komunistička država, svojom samostalnošću od Moskve "nagrizala" jedinstvo Varšavskog pakta. Problem je međutim što su svi ti novci, počevši od prvih koji su prispjeli još početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, pa do posljednjih iz polovice sedamdesetih, potrošeni bez ikakve ekonomske logike. Znatan je dio "ulupan" u atomska skloništa, bolje rečeno pravi sustav ratnih podzemnih rezidencija za jugoslavensko političko vodstvo. Ovi objekti predstavljaju jedan od najreprezentavtivnijih "spomenika" tog vremena.

Jugoslavenski militarizam

Čitava luksuzna podzemna naselja za komunističku elitu u Paklenici na Velebitu, Konjicu u BiH i drugdje, ali i ostala postrojenja uže vojne namjene, ukopana ispod zemlje MitJugoslaveni su doista povjerovali da je njihova država ključni subjekt svjetske politike i posljednja nada čovječanstva, te kao takva predmet mračnih želja svih sila ovog svijeta, zbog čega joj je, smatrali su, bio potreban vojni program dostojan svjetske supersile.sa stotinama kilometara hodnika, prostorija, skladišta te skloništa za zrakoplove i brodove kao u Željavi kod Bihaća ili na Visu (ali i na desetcima drugih mjesta), svjedoče o bolesnoj i paranoidnoj militarističkoj svijesti jugoslavenskih vlastodržaca. Jugoslaveni su doista povjerovali da je njihova država ključni subjekt svjetske politike i posljednja nada čovječanstva, te kao takva predmet mračnih želja svih sila ovog svijeta, zbog čega joj je, smatrali su, bio potreban vojni program dostojan svjetske supersile. Branko Mikulić, bosanskohercegovački komunistički aparatčik hrvatskog roda, na sjednici u Karađorđevu 1971. je, govoreći o šteti koju događanja u svezi Hrvatskog proljeća nanose "ugledu Jugoslavije u svijetu", sukus jugoslavenske samosvijesti o vlastitoj državi izrazio riječima da "...napredne snage u svijetu u tom samoupravnom sistemu vide jedinu, (istaknuo E.K.) bez alternative, budućnost čovječanstva." (Sječa Hrvatske u Karađorđevu, Zagreb, 1994, 235).

U stvarnosti, ta je zemlja bila tek glibava tvorevina koja se zahvaljujući kombinaciji Titove "volje za moć" (mimo njegovih izvornih namjera udaljila državu od sovjetskog "lagera") i sredstava "trulog zapada" koji je tu ekshibiciju pristao financirati, sretno uglavila u blokovsku podjelu svijeta. Tako su desetine "ondašnjih" milijarda dolara (s obzirom na inflaciju riječ je o znatno većoj sumi "današnjih" dolara) "isparile" u neproduktivnim instalacijama vojske koja je, ma zamislite, od čitavog "ljubomornog" svijeta trebala čuvati "jedinu pravu" humanističku državu na kugli zemaljskoj, točnije njezino vizionarsko vodstvo. Jugoslaveni i danas odbijaju prihvatiti da vanjskopolitičku ulogu Jugoslavije nije odredila njezina moralna veličina, oni ni danas ne shvaćaju da ta država nije bila ništa drugo nego obični mamac na udici, kojom je Zapad snubio ostale komunističke zemlje na otpadništvo od Moskve. Bilo je lijepo dok se kapitalistički novac slijevao u Jugoslaviju, no jugoslavensko je vodstvo odbijalo shvatiti da će tomu, kao i njihovoj vladavini, kad tad doći kraj.

Gospodarstvo prije 1990-te

Osim dotoka novca izvana, jugoslavensku je ekonomiju na životu držalo zatvoreno domaće tržište koje je visokim carinama štitilo domaću proizvodnju (što u današnjem globaliziranom svijetu nije moguće), kao i izvoz u komunističke zemlje, no i tu treba demistificirati neke stvari. Nije "samoupravljačka" roba bila izvanredne kakvoće, kako se danas piskara, pa da je zbog toga lako pronalazila kupce. Jugoslavenske su tvornice dobrim dijelom radile na, za sitne novce kupljenoj, otpisanoj zapadnoj tehnologiji, a proizvodile su robu koja nipošto nije mogla biti prodana u razvijenijim zemljama. Jedino moguće izvozno tržište ovih tvornica bio je komunistički Istok i to stoga što taj dio Europe, s jedne strane (a zahvaljujući "briljantnim" marksističkim ekonomskim koncepcijama) faktički nije proizvodio artikle za široku potrošnju, dok s druge strane, zbog hladnoratovskog sukoba sa Zapadom, nije imao razvijene znatnije trgovinske odnose s "imperijalistima". Tu, u ideološkoj zavjetrini realsocijalizma koji je zabranio uvoz zapadnih proizvoda dok je "samoupravljače" kao svoje bliske ideološke rođake pripustio na svoje tržište, nastao je prostor u kojem faktički nije bilo konkurencije, pravi "eldorado" za nesposobno jugoslavensko gospodarstvo. Njegovi (polu)proizvodi nisu se mogli prodati čak ni u brojnim prijateljskim nesvrstanim državama, jer su u mnogima od njih poslovala zapadna poduzeća kojia su ih "pomela" s tih tržišta. Stojadini su mogli postati poželjnima samo u neponovljivom svijetu moskviča i trabanata.

Iz toga što je spretno iskoristilo blokovsku podjelu svijeta, ne mogu se, međutim, izvlačiti zaključci o uspješnosti EkonomijaIz toga što je spretno iskoristilo blokovsku podjelu svijeta, ne mogu se, međutim, izvlačiti zaključci o uspješnosti jugoslavenskog gospodarstva. Dodatna otegotna okolnost je u tomu što Jugoslavija nije imala nikakva utjecaja na nastanak, pa samim time nije mogla imati nikakva utjecaja ni na nestanak hladnoratovskog svijeta koji joj je osiguravao dotok zapadnog novca i potrošenih zapadnih tehnologija kao i gotovo endemske uvjete poslovanja na Istoku. Kada se taj poredak srušio nastala je jugoslavenska gospodarska katastrofa, ili bolje rečeno ona se urokczaoštrila do krajnjih granica. Ostali su samo mitovi o tomu da je Jugoslavija, s obzirom da je npr. proizvodila žvakaće koje na Istoku nije pravio nitko, bila gospodarski vrh.jugoslavenskog gospodarstva. Dodatna otegotna okolnost je u tomu što Jugoslavija nije imala nikakva utjecaja na nastanak, pa samim time nije mogla imati nikakva utjecaja ni na nestanak hladnoratovskog svijeta koji joj je osiguravao dotok zapadnog novca i potrošenih zapadnih tehnologija kao i gotovo endemske uvjete poslovanja na Istoku. Kada se taj poredak srušio nastala je jugoslavenska gospodarska katastrofa, ili bolje rečeno ona se urokczaoštrila do krajnjih granica. Ostali su samo mitovi o tomu da je Jugoslavija, s obzirom da je npr. proizvodila žvakaće koje na Istoku nije pravio nitko, bila gospodarski vrh.

Ničim potkrijepljena samosvijest o svjetskoj važnosti Jugoslavije stvorila je luđački i nevjerojatno rastrošni jugoslavenski militarizam koji se hranio i na mitovima o "slavnom dobu NOB-e". Kada tomu dodamo trulo gospodarstvo koje je kao i čitav režim parazitiralo na blokovskoj podjeli svijeta, imamo sve preduvjete za neizbježni krah Jugoslavije koji se počeo događati onog trenutka kada su strani podupiratelji Titove države odlučili prestati financirati njegov korumpirani i ekonomski neodrživi režim. Tako je krajem sedamdesetih, nakon što je presahnuo dotok novca sa Zapada, Jugoslavija bila prisiljena provoditi "program stabilizacije gospodarstva" (što je onovremeno ime za tešku krizu).

U osamdesetima, koje se u našim idealiziranim prikazima prezentira kao „vrijeme izvanrednog rock and rolla" (čega je djelomično bilo), nastupio je vrhunac neimaštine očit u nestašicama prozvoda široke potrošnje (mlijeko, deterdžent...), nestašici svih goriva (vožnja po sustavu par nepar), hiperinflaciji zahvaljujući kojoj su se jugoslavenske novčanice mijenjale brže nego role toalet papira, a nule na njima množile poput zečeva. O kupovnoj moći novca koji ste dobili bolje je i ne govoriti.

Neponovljivi hladnoratovski splet okolnosti koji je omogućio nastanak i većim dijelom financirao postojanje jugoslavenskog samoupravljanja, krajem osamdesetih godina je nepovratno propao. S njim je nestao i jugoslavenski "treći put", što je još jedna ideološka izmišljotina koja je "društveni model" te zemlje predstavljala kao srednji put između krajnosti realnog socijalizma i nemilosrdnog kapitalizma. No priče o komunističkoj zemlji "dembeliji", njezinoj tolerantnosti, multietničnosti i prihvaćanju svih "bez obzira na naciju i vjeru", nikako da utihnu, iako bi ih, s obzirom na brojne događaje o kojima će biti riječi u nastavku, itekako trebalo preispitati.

Jugoslavija okružena "BRIGAMA"

Imali su "multietnički" Jugoslaveni i dosta etničkih strahova, prije svega od svojih susjeda. U to je vrijeme bila popularna fraza da je jugoslavenska država okružena "BRIGAMA ", što je u ovom slučaju predstavljalo akronim koji se sastoji od početnih slova imena Jugoslaviji susjednih država (Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska, Albanija). Time se aludiralo na pretenzije ama baš svih "naših" susjeda na jugoslavenske teritorije, što je također, paranoja, jer se prigodom raspada Titova "raja" nijedna od njih nije vojno umiješala u ratove u bivšoj Jugoslaviji. Identičnu je misao izrazio i nesuvisli Štulić koji je u velikom Azrinom hitu "Balkan" otpjevao: "mi smo ljudi Cigani, sudbinom prokleti / uvijek netko oko nas dođe pa nam prijeti." Unatoč ovoj režimski pothranjivanoj ksenofobiji, unatoč strahu od "drugih i drukčijih", Jugoslaviju se i danas doživljava uzorom multietničnosti, dok se Hrvatsku, kada se upusti u rješavanje teritorijalnih sporova proizašlih iz raspada Jugoslavije, "opanjkava" da je mala, fašistička i isfrustrirana država.

Kako se riješiti vlastitih manjina? Pretvori ih u strance!

Strah od susjeda nije ni izbliza bio jedini, a nipošto nije bio najveći jugoslavenski grijeh spram "naroda i narodnosti" koji nisu bili "naši" tj. jugoslavenski. Dapače, neposredno nakon rata potamanjeno je i oko 60 tisuća nedvojbeno naših, jugoslavenskih Nijemaca (od Progon Nijemacapodunavskih, pa do slovenskih) i to gotovo u cijelosti civila. Oni su su za tu svrhu dekretom proglašeni nepoželjnima, dakle strancima u vlastitoj zemlji. Nakon toga su izgnani iz svojih domova i upućeni u Austriju.

Kako u Potsdamskom sporazumu - koji je između ostalog, regulirao i iseljavanje njemačke manjine iz istočnoeuropskih zemalja - nije bilo ni riječi o deportaciji jugoslavenskih Nijemaca, savezničke okupacijske vlasti u Austriji nisu prihvatile većinu, Titovom samovoljom protjeranih Jugoslavena njemačke nacionalnosti. Kad ih se nisu uspjele riješiti, jugoslavenske su ih vlasti potom zatvorile u logore u kojima su polako umirali od bolesti, iscrpljenosti, hladnoće, neishranjenosti i pojedinačnih ubojstava.

Progoni Nijemaca su inače započeli još partizanskim zauzimanjem Vojvodine 1944. od kada datira Titova zapovijed kojom zapovjedniku Prve jugoslavenske armije Peke Dapčevića nalaže: "Pošalji mi hitno preko Bele Crkve za Vršac jednu od najboljih, jakih brigada eventualno krajišku. Potrebna mi je da očistim Vršac od švapskih stanovnika. [...] Držite ovo u tajnosti." (Josip BROZ TITO, Sabrana djela, Tom dvadeset četvrti, Zagreb - Beograd 1982., 88.,citirano prema VLADIMIR GEIGER, Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca ČSP, 805 2008/3).

Nije dakle točno da Broz „nije znao za zločine", ili da je „znao, ali nije učinio dovoljno da ih spriječi", kao što se često tvrdi. Naprotiv Tito je osobno naredio barem ovaj zločin, a zasigurno i sve ostale koji su uslijedili. Još je znakovitije da je ova zapovijed objavljena u knjizi još 1982. ali da na nju nitko nije reagirao, što svjedoči o osebujnom odnosu jugoslavenske javnosti prema zločinima njhove strane. Te zločine ne samo da nitko nije osuđivao, nego se naprotiv smatralo kako su progon i ubojstvo "neprijatelja" (u ovom slučaju pirpadnika čitave jedne nacionalne manjine) hvale vrijedan častan čin koji treba oglasiti u knjizi, što se ponovilo i u nekim drugim izdanjima NOB provenijencije. Npr. zborniku Sjeverozapadna VrucinaZanimljivi su i dvostruki kriteriji kojima se gotovo identične i okrutne mjere iseljavanja praćene represalijama koje je prema srbijanskim kolonistima iz vremena Kraljevine Jugoslavije poduzeo ustaški režim proglašavaju dijelom „genocidne ustaške politike", dok se postupci jugoslavenskih vlasti prema Mađarima, ali i prethodno spomenutim Nijemcima i drugim manjinama, smatraju u toj mjeri razumljivima i normalnima, da ne ugrožavaju čak niti dominantno sjećanje koje Jugoslaviju prikazuje kao tolerantnu zemlju.Hrvatska u NOB-u (knjiga 4) gdje su objavljeni jezivi partizanski dokumenti u kojima njihovi zapovjednici Bulat i Belinić, sa za komuniste tipičnom samohvalom, opisuju zločine koje su počinili prigodom zauzimanja Krašića 1943.

Tužba s nedvojbeno jasnim dokazima koja je povodom tih ratnih zločina protiv njih podnesena još devedesetih godina, stavljena je u ladicu u kojoj je dočekala smrt optuženih. I dok neupitni i masovni zločini jugoslavenske strane nisu dovoljni da bi barem u sumnju doveli mnijenje o humanoj zemlji Jugoslaviji, hrvatskoj se strani temeljem dokumenata u kojima nema ama baš ničega dvojbenog kakav je Brijunski transkript (u kojemu se govori o srpskim postrojbama, a ne civilima), pripisuje ni manje ni više nego zločinački pothvat.

Sličnu sudbinu kao Nijemci proživjele i neke druge jugoslavenske manjinske skupine koje su proglašene "neprijateljskima". Znakovita je u tom smislu lakoća kojom se izgnavalo ljude. Tako se u "Rješenju o iseljenju mađarskih okupatorskih činovnika iz Vojvodine" naređuje da se "svi mađarski činovnici postavljeni za vrijeme okupacije...kao i njhove porodice isele s teritorija Vojvodine za Mađarsku u roku od 14 dana", o "vlastitom trošku", te "da prilikom iseljenja ponesu sa sobom samo onoliko stvari koliko su donijeli dolaskom u Jugoslaviju" (Zbornik zakona, uredaba i naredaba, sv. III/1945, 172). Kako 1941. godine nitko nije popisivao što su Mađari sa sobom donijeli, to se 1945. zasigurno nije vodilo puno računa o zaštiti njihova vlasništva. No, to je još najmanji problem, pa se oni koji su uspjeli otići, makar i bez ičega, mogu smatrati sretnima, s obzirom da se protjerivanje Mađara u Bačkoj pretvorilo u masovna ubojstva mađarskih civila, neovisno o tomu je li riječ o doseljenicima ili starosjediocima. Ubojice su to predstavljale kao odmazdu za slična nedjela koja su tijekom okupacije počinile mađarske snage.

Zanimljivi su i dvostruki kriteriji kojima se gotovo identične i okrutne mjere iseljavanja praćene represalijama koje je prema srbijanskim kolonistima iz vremena Kraljevine Jugoslavije poduzeo ustaški režim proglašavaju dijelom „genocidne ustaške politike", dok se postupci jugoslavenskih vlasti prema Mađarima, ali i prethodno spomenutim Nijemcima i drugim manjinama, smatraju u toj mjeri razumljivima i normalnima, da ne ugrožavaju čak niti dominantno sjećanje koje Jugoslaviju prikazuje kao tolerantnu zemlju.

Još neke "cool" i tolerantne stvari iz vremena Jugoslavije

Bilo je u Jugoslaviji još "odličnih", ako krenemo kronološki, na samom početku čak "kolosalnih" stvari. Prvo su, u boljem slučaju pod optužbama da su zločinci, inače većinom bez ikakve optužnice makar i revolucionarnog suda (a znamo kako ti sude), pobijene stotine tisuća političkih protivnika, po Rankoviću njih oko 586 tisuća. Surovost ovog revolucionarnog obračuna sa svima za koje se pretpostavljalo da mogu ugroziti monopol vlasti KPJ, može se usporediti samo sa Staljinovim čistkama.

Manji dio pobijenih smaknut je iz jednostavnog razloga jer im je trebalo uzeti imovinu, pa su za tu svrhu, za dio ovih izmišljene optužbe za kolaboraciju. Drugi dio pobijenih iz imovinskih razloga, "pod ledinu" je otišao bez ikakva obrazloženja, pa su presude nužne za provedbu konfiskacije njihove imovine napisane naknadno. Zanimljivo, zbog navodne kolaboracije imovina je oduzeta čak i nekim Židovima, što bi, da nije tragično moglo biti shvaćeno kao neka vrsta apsurdnog balkanskog humora.

Tako je osječkom poduzetniku židovske narodnosti Alfredu Langu, zbog „kolaboracije" nakon rata oduzeta tvornica papirnate robe. Ako se zna da je tijekom rata i ustaški režim Langu oduzeo ("podržavio") njegovu tvornicu te u njoj postavio ustaškog povjerenika dok je Langa zadržao kao zaposlenika i jedinu osobu koja zna voditi to poduzeće, tada priča postaje još apsurdnija. Jer očito je da Lang nije donosio odluke u tvrtci koja je do rata bila u njegovu vlasništvu, te da ga je uloga poslovođe koju mu je dodijelio ustaški režim, spašavala od deportacije u logor. No i da je upravljao tvornicom, te slijedom toga sklopio ugovore u vrijednosti od milijun i sedamsto tisuća kuna s NDH-škim ustanovama što mu optužnica spočitava kao krimen, a što nije predstavljalo ni tridesetinu od ukupna 44 milijuna kuna prometa te tvrtke, riječ je bila samo o tvornici papira, a ne o tvornici oružja. „Narodne" su vlasti ovom problemu „doskočile" u obrazoloženju presude (ako se taj zbrkani i polupismeni tekst može tako nazvati) ustvrdivši da se i „liferovanje papirnatih preradjevina ukazuje važnim prilogom za jačanje ekonomske snage neprijatelja".

Tako su Lang i njegova supruga i suvlasnica poduzeća, proglašeni ljudima „bez dovoljno rodoljublja" koji su „spremni za materijalnu dobit staviti svoju industriju u službu neprijatelja", što je rezulitralo konfiskacijom tvornice i uvjetnom kaznom lišenja slobode s prisilnim radom od godinu, za svakog od supružnika (Partizanska i komunistička represija, knjiga 2, 492-498).

Iako faktički nisu zatvoreni, oduzimanje imovine bez ikakva valjana razloga i prijetnja zatvorskom kaznom bili su djelotvorna i zastrašujuća opomena Langovima, ali i svima drugima koji bi se usudili preispitivati odluke novog režima. Tako je kod nas Židov kojemu su ustaše oduzeli tvornicu - radeći u kojoj je tijekom rata spašavao živu glavu - postao kolaborant, dok je njemački kapitalist Schindler, u početku vođen samo željom za profitom koja je kasnije evoluirala do istinskog čovjekoljublja i zaštite Židova, zasluženo proglašen Pravednikom među narodima, a dobio je i film o svojem životu. Kod nas bi takav dobio samo metak i doživotnu stigmu fašista, zbog čega bi ga „zaobišlo" i navedeno izraelsko priznanje.

Kao što je vidljivo iz Langova primjera, pojedinci koji su "nagrabusili" iz "imovinskih razloga", ipak nisu većinom bili ubijani. Njima je najčešće ponuđen izbor: ili dragovoljno odricanje od imovine (o čemu svjedoči "poplava" dokumenata o „darivanju" imovine državi iz vremena neposredno nakon rata) ili konfiskacija i progon. Oni koji su još imali iluzije o karakteru nove vlasti i koji nisu mogli pojmiti što znači da se "dragovoljno morate" odreći svog vlasništva, bili su trpani" u logore i zatvore, nakon čega im je imovina konfiscirana, a oni označeni kao narodni neprijatelji. Ranković je 1951. naveo da je do te godine kroz jugo zatvore i logore prošlo tri milijuna 777 tisuća ljudi, među kojima su i oni koji su tamo završili samo zbog potrebe konfiskacije njihove imovine.

Agitprop: prvak u stvaranju privida

Postavlja se pitanje kako je ovakve zločine bilo moguće skriti od jugoslavenske i svjetske javnosti? Odgovor je dvojak. Domaću se javnost prije svega zastrašilo, kako masovnošću pokolja, tako i temeljitošću političkih progona na svim razinama. Nakon rata društvo je temeljito "pročešljano" prema političkim kriterijima, mnoštvo ljudi je izbačeno s posla, velikom su dijelu umirovljenika zbog političkih razloga uskraćene mirovine, a u zakon je stavljena odredba prema kojoj je mirovinu bilo moguće izgubiti i MitologijaDesetljeća jugoslavenskog ispiranja mozga stvorila su - kako u domaćoj, tako i u svjetskoj javnosti koja je Jugoslaviju podupirala iz vlastitih interesa - uvjerenje da je Titov komunizam bio bitno bolji od istočnog realsocijalizma, iako je potonji u zemljama istočnog bloka, u usporedbi s genocidom Titova režima, ubio simboličan broj ljudi. Nakon što smo ih pod prijetnjom kazne učili i ponavljali skoro 50 godina, danas više nije potrebna prisila da bi se održavalo jugoslavenske mitove. Ti ideološki prividi koji su konstrurirali čitavu paralelnu stvarnost i u cijelosti prekrili i izobličili vrijeme koje navodno opisuju, u lobotomiziranim su mozgovima mnogih ljudi postali samostalna djelatna sila. Upravo moć stvaranja uvjerljivih privida predstavlja najveću snagu jugoslavenskog režima i jedinu stvar u kojoj je zaista bio iznadprosječno dobar, ako ne i najbolji u svijetu.zbog političkog prijestupa počinjenog nakon rata! To je bilo dostatno za pacifikaciju zemlje.

Ali što je bilo sa stranim državama, kako su one mogle prijeći preko ovakvih zvjerskih zločina? Tu su jugoslavenske vlasti pokazale svu svoju prepredenost. Jednim su dijelom zločine negirali i prikrivali od očiju strane javnosti, drugim su dijelom strane političare doslovce vukli za nos. Zabilježen je tako primjer posjeta britanskog parlamentarnog izaslanstva Zagrebu, tijekom kojeg su ugledni gosti zaželjeli posjetiti Oznin zatvor u gradu, što im je nijhov domaćin Bakarić, nakon samo sat vremena od iznošenja zahtjeva i omogućio.

Parlamentarci su bili oduševljeni kako viđenim, tako i brzinom kojom je posjet realiziran, pa su se, nakon povratka u Ujedinjeno Kraljevstvo u tamošnjim medijima doslovce "raskokodakali" o odličnim uvjetima u jugoslavenskim zatvorima i neutemeljenosti tvrdnji koje su Titov režim optuživale za masovna kršenja ljudskih prava. U kasnijoj komunikaciji s Foreign Officeom britanski je konzul naveo da je prema riječima pouzdanog informatora sve bilo izrežirano. Nakon što su gosti izrazili želju za posjetom zatvoru, jugoslavenska je vlast brzo odvela svih 200 zatvorenika i u njihove ćelije smjestila partizane koji su opskrbljeni cigaretama i drugim potrepštinama, "glumili" kažnjenike. (Katarina Spehnjak, Posjet britanskih parlamentaraca Zagrebu u studenome 1945., ČSP, 2003/2, 498)

Osim prikrivanja zločina i efektnih, demokratskom umu teško shvatljivih smicalica jugoslavenskog režima, još je jedna stvar, možda i u presudnoj mjeri utjecala na stav stranih zemalja prema Jugoslaviji. Nakon što je Tito izgonom iz "istočnog raja" postao vrlo korisni otpadnik od komunističke jezgre s centrom u Moskvi, te su države bile spremne zažmiriti na sva jugoslavenska zlodjela. Tito je jednostavno uveden u rubriku "good guys" i tamo je do danas ostao.

Desetljeća jugoslavenskog ispiranja mozga stvorila su - kako u domaćoj, tako i u svjetskoj javnosti koja je Jugoslaviju podupirala iz vlastitih interesa - uvjerenje da je Titov komunizam bio bitno bolji od istočnog realsocijalizma, iako je potonji u zemljama istočnog bloka, u usporedbi s genocidom Titova režima, ubio simboličan broj ljudi. Nakon što smo ih pod prijetnjom kazne učili i ponavljali skoro 50 godina, danas više nije potrebna prisila da bi se održavalo jugoslavenske mitove. Ti ideološki prividi koji su konstrurirali čitavu paralelnu stvarnost i u cijelosti prekrili i izobličili vrijeme koje navodno opisuju, u lobotomiziranim su mozgovima mnogih ljudi postali samostalna djelatna sila. Upravo moć stvaranja uvjerljivih privida predstavlja najveću snagu jugoslavenskog režima i jedinu stvar u kojoj je zaista bio iznadprosječno dobar, ako ne i najbolji u svijetu.

Osim dosada spomenutih, postoji još mnoštvo primjera kojima se može ilustrirati ovu sposobnost. Tako je umjesto realnog istraživanja broja žrtava ustaškog Jasenovca iskonstruirana brojka od 700 tisuća tamo umorenih, a sve s jasnom političkom namjerom da se Hrvatsku, kao državu tradicionalno najopasniju po opstanak Jugoslavije, drži u pokornosti. Da stvar bude bolja, ta krivotvorina je bila, a na brojnim mjestima još uvijek jest prihvaćena kao realan opis onoga što se u događalo Jasenovcu. Što tek reći o "dobrovoljnim" radnim akcijama koje se i danas doživljava kao sinonim dobrog provoda i zafrkancije mladih ljudi u Jugoslaviji? A činjenica je da su, osim u sedamdesetima i osamdesetima kada su dijelom odgovarale takvom bezbrižnom opisu, a dijelom još i tada bile sredstvo suptilnog ideološkog odgoja mladih, radne akcije u ranijim godinama bile nešto sasvim drugo. Od kraja rata pa do šezdesetih to su bili poligoni surovog iznurivanja radne snage političkih zatočenika i mjesta na kojima su se oni koji su formalno bili slobodni ali su bili politički stigmatizirani, morali "iskupljivati" i dokazivati da su se preodgojili. Konačno bili su to "dobrovoljni" radovi na kojima su morale sudjelovati različite skupine politički neoznačenih (od učenika, preko studenata pa do državnih namještenika) koji su tamo dovođeni nekom vrstom administrativne prisile. U tim je godinama, kada su inače postignute najveće "radne pobjede", uistinu dobrovoljnog rada bilo razmjerno malo.

Ipak, najveća pobjeda jugoslavenske mitologije sastoji se u tomu da danas, u vremenu koje je upoznato s razmjerima i okrutnošću jugoslavenskih zločina i represivnošću tog režima, nikoga za te zločine nije briga. Nasuprot tomu i u potpunom nesuglasju s povijesnim činjenicama i dalje cvatu mitovi o humanoj Jugoslaviji, a lustraciju se, umjesto preduvjetom za izgradnju demokratskog društva i nužnom mjerom za civilizacijsko distanciranje od jednog krvoločnog političkog projekta, proglašava uvodom u totalitarizam. Te su teze očit dokaz „obrambenog" djelovanja pregrupiranih snaga starog režima, koje - preko (većine) medija i dalje pod njihovim nadzorom - svaku tvrdnju o svojoj prisutnosti proglašavaju teorijom urote.

Egon Kraljević

Čet, 24-06-2021, 11:44:31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.