O reakcijama na bleiburšku komemoraciju, „hrvatskom bogu Miloradu" i još nekima iz partenona nedodirljivih

Svibanj je mjesec kad se, tijekom godine ne toliko očite hrvatske podjele, pokažu u svoj svojoj dubini. Ove su godine međutim, već tradicionalne hrvatske diobe dodatno naglašene. Dosada su, barem u danima neposredno prije i nakon bleiburškog okupljanja, javna glasila emitirala prigodne sadržaje ili su izbjegavanjem politizacije stvarala ozračje poštovanja spram žrtava. Ako je i bilo nekih disonantnih tonova, mediji poput HRT-a ih nisu sami stvarali, nego su ih po sili svog informativnog posla samo prenosili. Tako su povodom navedene komemoracije posvećene žrtvama jugokomunizma, mrziteljske poruke znale uputiti pojedine nevladine udruge, ili "subnorovci", tj SAB-ovci, kako se danas zovu.

Javni su mediji doduše, s obzirom na "osjetljivost" svibanjske obljetnice i ove proglase mogli ignorirati kao što MaloumnostOve godine nam se u svezi ove teme prvi put izravno obratila vlast, tj. "SDP-ov čovjek za prljave poslove", Peđa. Sve one koji se okupljaju na Bleiburgu nazvao je ljubiteljima fašizma, jer da oni ne komemoriraju žrtve kojih po SDP-u, tamo nije ni bilo, nego slave NDH. Jedini koji je po njegovu mišljenju u pravu je "demokrat" Milanović, koji polaže vijence u Teznom gdje se dogodio jedan od najvećih zločina bleiburškog niza. Argument je naravno malouman, jer bez obzira što se glavnina ubojstava dogodila na tisućama drugih mjesta razasutih na putu od Austrije prema jugoistoku, Bleiburška je poljana ishodišno mjesto svih ovih zločina i kao takva sasvim logično mjesto za središnje obilježavanje pokolja koji su uslijedili.redovito, tijekom cijele godine filtriraju puno značajnije "desničarske" informacije, ali nisu. Ipak, s obzirom da smo svjesni kako živimo u društvu koje se oslanja samo na svoju lijevu, jugoslavensku nogu, bili smo zadovoljni i takvom uređivačkom politikom.

Peđa "Veliki"

Ove godine nam se u svezi ove teme prvi put izravno obratila vlast, tj. "SDP-ov čovjek za prljave poslove", Peđa. Sve one koji se okupljaju na Bleiburgu nazvao je ljubiteljima fašizma, jer da oni ne komemoriraju žrtve kojih po SDP-u, tamo nije ni bilo, nego slave NDH. Jedini koji je po njegovu mišljenju u pravu je "demokrat" Milanović, koji polaže vijence u Teznom gdje se dogodio jedan od najvećih zločina bleiburškog niza. Argument je naravno malouman, jer bez obzira što se glavnina ubojstava dogodila na tisućama drugih mjesta razasutih na putu od Austrije prema jugoistoku, Bleiburška je poljana ishodišno mjesto svih ovih zločina i kao takva sasvim logično mjesto za središnje obilježavanje pokolja koji su uslijedili. Osim toga, skup u Bleiburgu svjedoči i o tomu da su jugoslavenske vlasti strogo, u nekim slučajevima čak i smrću, kažnjavale svaki spomen na vlastite zločine, zbog čega se komemoracija žrtvama tog masakra jednostavno morala održavati izvan jugoslavenskih granica, tj. na Bleiburškom polju. Zalaganjem za promjenu mjesta žalovanja, neojugoslavensko omalovažavanje Bleiburga u zaborav želi gurnuti i ovu činjenicu.

Miješanjem u obilježavanje i simboliku komemoracije, što je započelo ukidanjem državnog pokroviteljstva nad tim događajem a nastavlja se Grbinovim intervencijama, vlast želi razbiti jedinstvenu komemoraciju na niz manjih (sugeriraju Tezno, Macelj, Kočevski Rog) i time umanjiti značenje Bleiburga, otprilike na isti način na koji su to, nažalost uspješno, učinili s bivšim Danom državnosti. Međutim, umjesto da omalovaži žrtve, ovogodišnje je petljanje koalicijske vlasti oko Bleiburga, očitim učinilo samo to da se ni SDP, niti njegovi politički sateliti, ne mogu suočiti s poratnim zločinima vlastite političke opcije, te da se shodno tomu i nisu udaljili od ideologije ubojica s Bleiburga. To je njihov, u celofan demokratskih načela zamotani angažman oko Bleiburga, učinilo još odvratnijim. Samo ljudi bez obraza se prema svojim nedjelima mogu odnositi s takvom životinjskom ravnodušnošću i neodmjerenošću, očitom u moralnom dociranju potomcima žrtava zločina svojih ideoloških prethodnika.

Aleksandar "Veliki" i Kapovićev "šlagvort"

Djelovala je vlast i neizravno, preko svojih medijskih poluga. U nedjelju, dan nakon komemoracije, svoj je obol vrijeđanju, ugostivši Hrvoja Klasića, dao i Aleksandar Stanković. O onom što je profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu izrekao, zaista ne treba trošiti riječi. Ono na što međutim, još jednom treba upozoriti jest svjesno tempiranje Klasićeva gostovanja na navedeni dan. To da netko, u danima kad su sjećanja na bleiburšku tragediju najjača, u studio pozove osobu za koju zna da će rigati mržnju, samo pokazuje koliko smo daleko od normalnog društva. Nadam se da će Stanković biti dosljedan, pa da će dogodine, tamo negdje oko jasenovačke komemoracije, ugostiti Davida Irvinga, svjetsku zvijezdu povijesnog revizionizma i da mu neće oponirati, kao što nije oponirao ni Klasiću.

Vrhunac verbalnog nasilja ipak nije priredila vlast, nego jugofil koji je u "antifašističkim" pitanjima radikalniji i od trenutno vladajuće koalicije. Mate Kapović, sveučilišni profesor nije mogao izdržati da se javno ne olakša, pa je na svom, valjda facebooku, napisao da se on nama "s*re na Bleiburg". Reakcija na ovu kombinaciju primitivizma i zla nema niotkuda i ni od koga.

Hrvatski bog Milorad

Da nam ne bi bilo dosadno i kad minu dani bleiburških sjećanja, pobrinuo se saborski performer Pupovac. Ovaj put se nije zaogrnuo janjećom kožom i glumio žrtvu PupovacU raspravi koja je uslijedila, Pupovac je bez ustezanja izvalio da se "nada da priznavanje statusa žrtve seksualnog nasilja neće biti povod za kaznene prijave protiv onih koji su prokazani kao silovatelji". Dakle, žrtve se može obeštetiti, ali (srpske) silovatelje se ne smije dirati? Već je dosadno ponavljati da niti ova izjava koja je školski primjer negiranja vladavine prava, a posebice je dioskriminatorna prema ženskim pravima na koja smo svi s razlogom osjetljivi, nije izazvala nikakvu reakciju."hrvatskog fašizma", nego je naprotiv i to otvoreno, branio srpske zločince. Sabor je zasjedao na temu Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu. Kao uvod prikazan je film Sunčica o silovanim Vukovarkama, koje svojedobno nije htjela primiti ni ministrica Pusić, a s čijim patnjama, zbog neprisustvovanja saborskoj projekciji, nisu upoznati ni predstavnici manjina. Zaista je žalosno da su takvim svojim činom zastupnici npr. češke ili mađarske manjine dopustili srpskoj manjini da ih grubo instrumentalizira, pogotovo stoga što razloga za to jednostavno nema, jer u Domovinskom ratu opasnost im nije prijetila od Hrvata, nego od velikosrba. No to je tema za drugi tekst, stoga ju ostavljam po strani.

U raspravi koja je uslijedila, Pupovac je bez ustezanja izvalio da se "nada da priznavanje statusa žrtve seksualnog nasilja neće biti povod za kaznene prijave protiv onih koji su prokazani kao silovatelji". Dakle, žrtve se može obeštetiti, ali (srpske) silovatelje se ne smije dirati? Već je dosadno ponavljati da niti ova izjava koja je školski primjer negiranja vladavine prava, a posebice je dioskriminatorna prema ženskim pravima na koja smo svi s razlogom osjetljivi, nije izazvala nikakvu reakciju. Riječi koje bi, da ih je izgovorio netko drugi i u kontekstu odnosa prema zločinima hrvatske strane, mjesecima i godinama odjekivale glavnim svjetskim političkim forumima, o domaćim moralnim tiradama da ne govorim, uobičajeno su prošle bez ikakva odgovora. Zbog toga mi se sve više čini da ih je izgovorila osoba koja ne podliježe vrjednovanju uobičajenom za nas smrtnike. Izgleda da je Pupovac počeo dobivati neke oznake nedodirljivog božanskog autoriteta. Hrvatski bog Milorad, kako to lijepo zvuči.

Orsatov klan "našijenaca"

Još je jedan događaj prošao "mimo" medija. Nije doduše u cijelosti prešućen, ali glasila su propustila upozoriti na njegovu zloćudnu bit. Riječ je o "velikom hrvatskom poslodavcu", ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću koji je obećavao posao kćeri izvjesnog Milobare. Ništa strašno, reklo bi se, praksa je to koja je uobičajena u Hrvatskoj. Istina mnogi svoj mandat iskoriste da "uhljebe" rodijake, znance, prijatelje i stranačke istomišljenike. No nitko to nije tako prostodušno formulirao poput Miljenića, koji je najavljujući natječaj za izvjesne poslove iz kruga njegova ministarstva, izvjesnom SDP-ovcu kojeg osobno niti ne poznaje, rekao da će na posao biti primljeni samo "naši" (citat: "To će sve biti naši"). Ministar se kasnije ispričao izjavivši da je učinio pogrješku što je obećavao posao, ali je ispustio bit.

Skandaloznost ove prakse se, osim u zapošljavanju preko veze na koje smo već naviknuli, sastoji u tomu da je dosadašnji model nepotizma koji je u "naše" ubrajao i srodnike i sve ostale nepolitičke "uhljebe", sveden samo na rigidni politički kriterij. "Naši" su, prema tomu, samo politički istomišljenici i nitko drugi, a tko nije "s nama" taj je neprijatelj ili dosadna smetnja, sažeta je neokomunistička politička filozofija ministrova djelovanja. Ovime je Miljenić operacionalizirao Milanovićevo načelo "ili mi ili oni" i pokazao demokraciji potpuno strano sektaštvo i netrpeljivost, kao glavnu značajku trenutne vlasti i osnovni uzrok naših podjela.

Egon Kraljević

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.