Mržnja

Čudna smo bića mi ljudi. U tuđem oku vidimo i najsitniju trunčicu, dok u vlastitom ne primjećujemo čitave balvane. Koliko god to bilo jednostrano i sebično, to je u neku ruku normalno, jer odgovara našoj naravi, odnosno naravi svega živog, osnovni impuls kojeg je samoodržanje. Stoga nas ne treba iznenaditi što će štiteći sebe, većina ljudi u slučaju sukoba, posebice u prvom naletu emocija, zlo i svu krivicu projicirati na drugoga. To nikako ne znači da takve jednostranosti treba podržavati, nego samo objašnjava način na koji, u svojoj biološkoj osnovi, funkcionira svako ljudsko biće.

Čovjek ipak nastoji nadići prirodna ograničenja, pa pokušava suditi ne samo prema vlastitim interesima, nego i prema savjesti i osjećaju pravde. To je ono što čini drugi dio naše ljudskosti i jedna je od glavnih osobina koja ljude razlikuje od ostatka živog svijeta.

Prema tomu, već na razini pojedinca započinje ograničavanje osnovnih prirodnih instinkata, pa bi s obzirom na to, logično bilo pretpostaviti da ista pravila vrijede i na razini društva. Politiku, koja je u prošlosti i na unutarnjepolitičkom planu često bila poligon sučeljavanja ogorčenih protivnika koji su nerijetko htjeli i fizički uništiti jedan drugoga, današnje demokratske države, (osim u međunarodnim odnosima gdje i danas vrijedi pravo jačega) nastoje definirati kao prostor u kojem se uvažavajući prava neistomišljenika, sučeljava snaga argumenata.

Francuska Noviji primjer uravnoteženog pristupa vrućim političkim temama, zabilježen je u raspravi oko homoseksualnih brakova u Francuskoj. U tamošnjim je medijima tako bilo moguće pročitati i analize uglednih Francuza koji su argumentirali za tradicionalnu definiciju braka, a da se ostatak društva istodobno nije digao na stražnje noge i proglasio ih zatucanim čudovištima.Unatoč razlikama koje su često nepremostive, u zemljama koje imaju dužu tradiciju poštivanja ljudskih prava, rasprave neistomišljenika su prilično odmjerene, a pristaše različitih stajališta, bez obzira na njihovu političku orijentaciju, u javnosti imaju ravnopravan tretman. Noviji primjer uravnoteženog pristupa vrućim političkim temama, zabilježen je u raspravi oko homoseksualnih brakova u Francuskoj. U tamošnjim je medijima tako bilo moguće pročitati i analize uglednih Francuza koji su argumentirali za tradicionalnu definiciju braka, a da se ostatak društva istodobno nije digao na stražnje noge i proglasio ih zatucanim čudovištima.

Činjenica je da je pritisak političke korektnosti i u demokratski naprednijim zemljama u posljednje vrijeme počeo ograničavati slobodu govora, no tamo ipak nije moguće nekoga napasti samo zbog njegova političkog svjetonazora, a da to prođe bez odgovarajuće reakcije. U tom je smislu znakovito prošlogodišnje obraćanje Željke Markić jednom odboru Europskog parlamenta, tijekom kojeg ju je Nikša Spremić, asistenta tadašnjeg SDP-ova europarlamentarca Olega Valjala usporedio s Eichmannom.

Ovaj je ispad trenutno sankcioniran oduzimanjem riječi Spremiću što je popraćeno zgražanjem nekolicine tamo prisutnih europarlamentaraca nad netolerancijom SDP-ova parlamentarnog asistenta. "Pravedničko antifašističko bjesnilo", koje preplavljuje naš javni prostor, izvan Hrvatske očito ne prolazi.

"Naprednjaci"

U Hrvatskoj se prijelaz u demokraciju odvijao s izvjesnim specifičnostima. Ovdje je nakon kratkog zatišja devedesetih godina prošlog stoljeća, početkom milenija reaktualizirana jugoslavenska paradigma, po kojoj sve tradicionalne vrijednosti, posebice nacionalni identitet, predstavljaju nešto nazadno. Kao što se svojedobno smatralo da ako ne "cenzurirate" hrvatski dio vašeg osobnog identiteta automatski štetite jugoslavenskoj državnoj cjelini, danas se podrazumijeva da ste - već samo zbog toga što posjedujete ništa više do umjeren hrvatski osjećaj - neprijateljski nastrojeni spram svih nehrvata.

Jednostavnije rečeno, na snazi je jednadžba po kojoj ako niste negativno nastrojeni spram vlastitog naroda ili barem ravnodušni prema njegovoj sudbini, odnosno ako ne dajete prednost interesima drugih naroda, ma kako oni bili neopravdani spram Hrvatske i Hrvata, vi ne možete biti humanist i kozmopolit, a upitnom se smatra i vaša "Naprednjaci"Čitava ova, u Hrvatskoj javnosti dominantna političko medijska skupina, baštini militantnost koja datira još iz vremena Jugoslavije, kada su kao apsolutni i ekskluzivni gospodari političkog života, odlučivali što je pravo i istina. Kako se po inerciji i dalje smatraju jedinim kompetentnim tumačima istine i morala, odnosno neupitnim vladarima prostora javne komunikacije, prema neistomišljenicima se odnose s istom mjerom netrpeljivosti kao prije, smatrajući ih smetnjom ostvarenju "naprednjačkih" vizija.sposobnost za donošenje moralnih prosudbi.

Ovakvo definiranje pravila političkog života, rezulitralo je neuravnoteženim odnosom prema različitim političkim opcijama u Hrvatskoj. Na jednoj su strani pristaše, u socijeldemokraciju/liberalizam presvučene jugo paradigme, koji su bez obzira na stajališta koja zastupaju i način na koji ih predstavljaju, u javnim glasilima redovito predstavljeni kao zagovornici humanizma i ljudskih prava. Ovima se, unatoč iskazanoj isključivosti, paradoksalno tepa da su antifašisti, iako bi kad se govori o toj političkoj grupaciji, zbog njihove jasno iskazane netrpeljivosti iz navedenog naziva bilo uputno ukloniti prefiks "anti".

Čitava ova, u Hrvatskoj javnosti dominantna političko medijska skupina, baštini militantnost koja datira još iz vremena Jugoslavije, kada su kao apsolutni i ekskluzivni gospodari političkog života, odlučivali što je pravo i istina. Kako se po inerciji i dalje smatraju jedinim kompetentnim tumačima istine i morala, odnosno neupitnim vladarima prostora javne komunikacije, prema neistomišljenicima se odnose s istom mjerom netrpeljivosti kao prije, smatrajući ih smetnjom ostvarenju "naprednjačkih" vizija.

A zna se što se sa smetnjama radi: njih se uklanja. Jedina je razlika to što svoje oponente više ne ušutkavaju silom, nego se za tu svrhu koriste agresivnim medijima. Postojanje huškačkih glasila već bi samo po sebi bilo žalosna stvar, no kada takvi mediji zauzimaju gotovo sav javni prostor, a uz to su još obojani istom političkom bojom, situacija postaje upravo katastrofalna.

Izvrnuta stvarnost medija u Hrvatskoj

Time je otvoren prostor za nesankcionirano i po raznim dijelovima društva ravnomjerno raspoređeno iskazivanje mržnje prema političkom hrvatstvu što je očito i u posljednjih nekoliko godina. Aktivisti lijevog sektora tako preporučuju "šmajseriranje" HDZ-a (Pavle Močilac iz udruge Protagora) i poručuju da je "Domovina u srcu, govno u glavi" (Građanska akcija, Antifa), političari se šprdaju s bleiburškim žrtvama kolektivno ih označavajući zločincima (izjava Nenada Stazića da bi mu najveća sramota bila da su ga - kada je kao član saborskog izaslanstva morao posjetiti Bleiburg - ubili tamo prisutni "neoustaški ekstremisti", jer bi mu onda kćer kao mjesto očeve smrti morala navesti "ozloglašeno mjesto stradanja ustaških zločinaca"), a angažirani znanstvenici, ne bi li minimizirali opseg počinjenog zla, bez ikakva utemeljenja u činjenicama umanjuju broj žrtava iste te bleiburške tragedije (Tvrtko Jakovina i njegova procjena o 30 tisuća stradalih na Bleiburgu).

I dok se onoj suprotnoj strani svaka izjava važe, pa pod udar javne kritike dolaze ne samo ekstremni izričaji, nego se iz konteksta vadi, mrcvari i već skoro četvrt stoljeća razvlači sasvim odmjerene izjave (poput Tuđmanove o karakteru NDH), ovakvi ispadi prolaze bez ikakve reakcije i gotovo nezamijećeno.

Unatoč tomu što bi se na ljevici moglo pronaći barem podjednak broj iskaza mržnje koji bi zavrijedili nesmiljenu kritiku, većina naših glasila poput pokvarene ploče, već više od dva desetljeća upozorava na "natražnjaštvo" i stalno bujajući fašizam (kako to da konačno ne nabuja?) u hrvatskom društvu. Očito je da posao glavnih medija u Hrvatskoj nije oslikavanje stvarnosti, nego njezina konstrukcija prema potrebama i interesima sljedbenika ideologije bivše države.

Egon Kraljević