Regija i novi balkanski projekti

Veći dio hrvatskog stanovništva, nažalost ne i uvjerljiva većina, iz razumljivih je razloga rezerviran spram mogućnosti obnove Jugoslavije. Znajući za takvo raspoloženje, veliki su svjetski politički igrači iz sjene, svoj projekt povezivanja bivših jugoslavenskih republika, odlučili nazvati drugim imenom. Tako je nastala regija koju se piše malim, RegijaRegionalnom se povezivanju tako tepalo da je razumno i tolerantno jer pridonosi miru i dobrosusjedskim odnosima, da je ekonomski isplativo jer "čega lošeg ima u razvoju gospodarstva", itd. Kako je međutim "klistiranje" regijom počelo prelaziti zadane granice i otkrivati obrise neojugoslavenskih planova njegovih tvoraca, tako je kod već spomenutog spram regije kritički nastrojenog dijela hrvatskog stanovništva i ovaj zamjenski pojam postajao sve nepopularniji.ali misli velikim slovom.

Ovaj je paravan dosta dugo vremena uspješno funkcionirao na način da se protiv sumnji o obnovi Jugoslavije koristio argument regije koja je "nešto sasvim drugo". Regionalnom se povezivanju tako tepalo da je razumno i tolerantno jer pridonosi miru i dobrosusjedskim odnosima, da je ekonomski isplativo jer "čega lošeg ima u razvoju gospodarstva", itd.

Kako je međutim "klistiranje" regijom počelo prelaziti zadane granice i otkrivati obrise neojugoslavenskih planova njegovih tvoraca, tako je kod već spomenutog spram regije kritički nastrojenog dijela hrvatskog stanovništva i ovaj zamjenski pojam postajao sve nepopularniji.

Raspre oko regije posebno su se razbuktale u vrijeme završnih pregovora oko ulaska Hrvatske u EU. Tada je postalo jasno da ako želimo ući u Europu, a s obzirom da su susjedne exjugoslavenske države prema stupnju pridruživanja toj zajednici bile daleko iza nas, posljednji dio integracijskog puta moramo proći kao samostalna država, a ne kao dio balkanskog "paketa".

Posljedično, to je značilo da ćemo u znatnoj mjeri oslabiti intenzitet dotada izgrađenih regionalnih veza. Regionalni projekt, slijedeći diktat kojega smo došli pred vrata EU-a, u posljednjih je dvije - tri godine pristupnih pregovora tako počeo proturječiti hrvatskim namjerama za priključenjem toj zajednici.

Zapadnobalkanski pristup: od prikrivanja i negiranja do priznanja

S obzirom da su se europska integracija Hrvatske i njezino regionalno "sidrenje" počeli očito razilaziti, zagovornici južnoslavenskih povezivanja, kako inozemni, tako i domaći, nisu više mogli govoriti da "put u Europu vodi preko regije". Izlaz iz te za njih neugodne situacije počeli su tražiti u perfidnim manipulativnim istupima. Aktivirali su se razni, prije svih inozemni, uglavnom britanski "kočničari" Hrvatskog pristupanja EU-u.

Njihovi su nastupi bili vrlo zanimljivi. Varirali su od neokolonijalno kritički intoniranih govora koji su tvrdili da Hrvatskoj s obzirom na njezinu nerazvijenost nije mjesto u Europi, pa do istupa u kojima su odjednom počeli veličati ljepote naše zemlje i čak hvaliti hrvatsku borbu za nezavisnost, nakon čega su se himbeno čudili, kako nam pada na pamet sve to žrtvovati zbog Europe?

Kidanje formalnih neojugoslavenskih veza kao nužna posljedica hrvatskog ulaska u EU i domaćim je zagovornicima te političke opcije u velikoj mjeri ograničilo politički manevarski prostor. I dalje inzistirati na regionalnom povezivanju značilo je prisiliti Hrvatsku da čeka barem do tad, dok sve druge KidanjeJakovina je izrekao ono što se znalo, ali se iz oportunih razloga prešućivalo. Potvrdio je naime, da "je postojao plan da do 2014. cijeli Balkan počne pregovore s Europskom unijom i da je tim zajedničkim činom trebalo završiti 20. stoljeće. To se na kraju nije dogodilo", tužno je zaključio Jakovina, dodavši "ipak će neke republike (kao da nije riječ o samostalnim državama, op. E.K.) do 2014. imati otvorene pregovore."države bivše Jugoslavije ne otvore pristupne pregovore s EU, a možda i nakon toga. S obzirom na nametnutu tezu o nepostojanju alternative hrvatskom ulasku u EU, takva stajališta nisu bila baš popularna.

Stoga su zagovornici regionalnog pristupa morali preći u "ilegalu", tj. javno tvrditi da u pitanju pridruživanja Hrvatske Europi nema regionalnog uvjetovanja, a potajno usporavati hrvatsku integraciju, sve ne bi li očuvali regiju. One koji su upozoravali na postojanje ove prikrivene političke igre, diskvalificirali su tvrdnjama da je riječ o običnim tlapnjama.

Da su unatoč upornom negiranju, mnogi u Hrvatskoj svim silama i nauštrb hrvatskog individualnog pristupa EU-u podupirali zapadnobalkanski "paket aranžman", svjedoče riječi Tvrtka Jakovine. Nakon što su uspješnim završetkom hrvatskih pristupnih pregovora takva nastojanja propala, zagrebački je profesor priznao da je istina ono što je ne tako davno diskvalificirao kao "teoriju urote".

Predstavljajući svoju knjigu na prije skoro godinu dana održanom "subverzivnom", odnosno (o, kako to lijepo hrvatski zvuči) "Subversive festivalu" u Zagrebu, uz već poslovične pohvale jugoslavenskoj režimskoj ideologiji (kakav li je to subverzivni festival koji hvali vrijednosti nedemokratskog društva?)

Jakovina je izrekao ono što se znalo, ali se iz oportunih razloga prešućivalo. Potvrdio je naime, da "je postojao plan da do 2014. cijeli Balkan počne pregovore s Europskom unijom i da je tim zajedničkim činom trebalo završiti 20. stoljeće. To se na kraju nije dogodilo", tužno je zaključio Jakovina, dodavši "ipak će neke republike (kao da nije riječ o samostalnim državama, op. E.K.) do 2014. imati otvorene pregovore."

Regija danas

Nerealno je bilo očekivati da će nešto u što je od 1918. uloženo toliko inozemnog i domaćeg novca i (većinom domaće) ljudske energije kao u projekt Jugoslavije/zapadnog Balkana, nestati samim činom hrvatskog ulaska u EU. Zagovornici jugoslavenskih integracija samo su promijenili pristup. Kako više ne mogu tražiti zajednički ulazak čitavog bivšeg jugo prostora u EU, sada počinju zagovarati ubrzani pristup ostatka regije toj zajednici.

Niti ovaj put ne otkrivaju svoje istinske namjere (što čvršće međudržavne veze zemalja zapadnog Balkana), nego čitav projekt prikrivaju patetičnim frazama poput međunacionalne pomirbe i tolerancije, težnje za stabilizacijom regije, otvorenog tržišta i gospodarskog napretka ili težnjom da se Srbiju preotme utjecaju Rusije.

No hoće li ovakva regionalna politika Hrvatskoj donijeti prethodno navedeno? Za odgovor na to pitanje treba analizirati izjave vodećih hrvatskih ZenitVeć legendarne komentare predsjednika Josipovića na ovu temu ("konglomerat loših politika") nije potrebno ponovno "secirati", no zanimljivo je osvrnuti se na izostanak reakcije Pantovčaka na svojedobnu provokaciju bivšeg srbijanskog predsjednika. Podsjetimo se: Boris Tadić je prigodom jednog od njihovih susreta, svom intimusu Ivi poklonio, a on zahvalno prihvatio reprint časopisa „Zenit" iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, u kojem se pod firmom izlaganja avangardnih umjetničkih pravaca šovinistički vrijeđalo Hrvate i negiralo hrvatski nacionalni identitet.zagovornika jugo integracija, primjerice ministrice Pusić koja se gotovo redovito javlja s regionalno usmjerenim komentarima i prijedlozima. Nedavno je, želeći potaknuti neojugoslavenske inicijative zastale hrvatskim pristupanjem EU-u, rekla da današnje hrvatske i srpske vlasti nemaju veze sa zločinima iz prethodnog rata i time višestruko iskrivila činjenice.

Kao prvo snažno je naglasila svoju sklonost ka izjednačavanju krivnje Hrvatske i Srbije za nedavni rat. Kao drugo implicirala je da su zločini koji su se u ratu nažalost dogodili s hrvatske strane, bili uobičajeno sredstvo kojim se služila onovremena hrvatska vlast. Osim toga šutke je prešla preko toga da su gotovo svi, što bivši, što sadašnji vodeći srpski političari (od Malog Slobe, preko Vučića, pa do vojvode Nikolića) prije dvadesetak godina bili duboko upetljani u ratnu velikosrpsku politiku.

Već legendarne komentare predsjednika Josipovića na ovu temu ("konglomerat loših politika") nije potrebno ponovno "secirati", no zanimljivo je osvrnuti se na izostanak reakcije Pantovčaka na svojedobnu provokaciju bivšeg srbijanskog predsjednika. Podsjetimo se: Boris Tadić je prigodom jednog od njihovih susreta, svom intimusu Ivi poklonio, a on zahvalno prihvatio reprint časopisa „Zenit" iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, u kojem se pod firmom izlaganja avangardnih umjetničkih pravaca šovinistički vrijeđalo Hrvate i negiralo hrvatski nacionalni identitet.

U političkom je životu nemoguće pronaći analogiju ovakvom postupku, pa su autori koji su komentirali ovakav postupak u pomoć prizvali maštu. Akademski slikar Antun Mateš napisao je da se simboliku ovog poteza može dočarati tako da zamislimo situaciju u kojoj Angela Merkel Benyaminu Netanyahuu poklanja primjerak Mein Kampfa, a on to oduševljeno prihvaća.

Podređivanje Hrvatske Srbiji

Ovakvo ponašanje vodećih političara aktualne vlasti, kao i istim duhom vođena nastojanja da se povuče tužba protiv Srbije, zanemare otvorena pitanja na koja ta država treba dati odgovor (sudbina nestalih Hrvata, ukradenih umjetnina), prešute huškačke izjave predsjednika NIkolića o mjestima žrtvama srpskog nasilja ("Vukovar kao srpski grad") ili isposluje ničim zasluženi ubrzani ulazak ostalih država bivše Jugoslavije, a prije svih Srbije u EU, izgledaju kao u stvarnost pretočena načela srpskog Memoranduma 2.

Stoga je i odgovor na pitanje hoće li nam ovakva regionalna politika donijeti mir, toleranciju i stabilnost nažalost negativan. Naprotiv, nesuočavanje Srbije s posljedicama velikosrpske politike što im velikodušno omogućuje sadašnja hrvatska vlast, samo će ojačati uvjerenje srbijanske javnosti da u zločinima koje su počinili nema ničega lošeg i ohrabriti ih na nova nasilja. Hrvatska u odnosu na takvu Srbiju nikako ne može nikako biti ravnopravna, nego samo podređena strana, a neki u Hrvatskoj odnose dviju zemalja mogu izgleda zamisliti jedino na taj način.

MilanovićBraneći uvođenje ćirilice u Vukovar, Milanović je krajem prošle godine izjavio da se od zaštite manjinskih prava (što je kontekst u koji on stavlja uvođenje ćirilice u Vukovar) ne smije odustati jer "mi smo zbog toga išli u rat, zbog toga smo napadnuti !" Eto, to je premijerovo viđenje Domovinskog rata koje s njim dijeli većina njegove stranačke baze i koalicijskih partnera, a posljedično i onaj dio hrvatskog biračkog tijela koji im je dao povjerenje.Normalna reakcija napadnutog pojedinca ili države jest prirodni oprez prema strani s koje je napad došao. Otkuda onda trčanje u zagrljaj nereformiranom neprijatelju, tako očito u postupcima trenutnih hrvatskih vlasti? Svi u Hrvatskoj moraju biti svjesni da ovakva regionalna politika, osim vanjskih britanskih mentora, svoj autohtoni izvor ima u naslijeđenom neo/jugoslavenskom uvjerenju dionika aktualne vlasti, da je sve što ima hrvatski predznak zloćudno, te da se tu urođenu hrvatsku "mračnu stranu" može držati pod nadzorom jedino u savezu s nadređenom Srbijom.

Jedan od najočitijih dokaza jugoslavenskim drilom usađene nesvjesne mržnje prema vlastitom narodu, predstavljaju brojne izjave premijera Milanovića. Od svih njegovih umotvorina na temu hrvatskog naroda (poput onih o apsurdnoj naciji i slučajnoj državi) najviše ipak odskače premijerovo objašnjenje uzroka koji su doveli do srpskog napada na Hrvatsku.

Braneći uvođenje ćirilice u Vukovar, Milanović je krajem prošle godine izjavio da se od zaštite manjinskih prava (što je kontekst u koji on stavlja uvođenje ćirilice u Vukovar) ne smije odustati jer "mi smo zbog toga išli u rat, zbog toga smo napadnuti !" Eto, to je premijerovo viđenje Domovinskog rata koje s njim dijeli većina njegove stranačke baze i koalicijskih partnera, a posljedično i onaj dio hrvatskog biračkog tijela koji im je dao povjerenje.

Ova izjava, koja je zbog mnoštva Milanovićevih ispada nepravedno pala u zaborav, najbolje oslikava osnovu naslijeđenog jugoslavenskog mentaliteta koji će, ma kako to bilo neutemeljeno, u svemu pronaći hrvatsku krivnju i razlog za podređivanje Srbiji. Imajući sve to u vidu ne preostaje ništa drugo nego parafrazirati jednu od "vječnih" Titovih parola: narod koji sebi izabere ovakvu vlast, (i te kako) ima razloga biti zabrinut za svoju budućnost.

Egon Kraljević