Djeca revolucije

Kao svaka politička manipulacija i operacija Perković je započela medijskom pripremom. U ovoj se kampanji pokušalo relativizirati prije tridesetak godina počinjeni zločin i ublažiti očekivano negativnu reakciju javnosti na pokušaj vrha vlasti da zataška to nedjelo. U središnjem dnevniku HTV-a emitiranom prošle srijede, prikazan je tako prilog u kojem je kao glavni problem afere oko bivšeg obavještajca, istaknuto to da ni sam ulazak Hrvatske u Europsku uniju ne može proteći bez skandala. O zločinu, žrtvi ili još bolje žrtvama, jer kasnije su isti počinitelji ubili i Đurekovićeva sina, (ostale udbine "mete" da i ne spominjem), niti riječi.

Umjesto žestoke kritike nemoralnog pokušaja vlasti da abolira politička ubojstva jugoslavenskg režima, HTV-ov novinar je problem sveo na nelagodu izazvanu time što jednom "trivijalnom" aferom kvarimo idilu hrvatskog "upuzavanja" u EU. Time se javna televizija pridružila, u posljednjih desetak godina prevladavajućem trendu omalovažavanja udbaških ubojstava.

Opravdanje koje se u tu svrhu najčešće koristi, svodi se na tezu da su svi politički emigranti ionako ruralni i proustaški nastrojeni primitivci, koji nikada, a posebice nakon što su neki od njih ušli u "Tuđmanovu vlast", nisu radili ništa drugo nego krali te mrzili i ubijali (Srbe). Čemu se onda zamarati sitnicom kao što je ubojstvo nekakvog "emigrantčića"? Iako Đureković kao bivši partijski dužnosnik odudara od tog profila, uspješno je uklopljen u emigrantski stereotip, nad sudbinom kojeg, po HTV-u, ne treba jadikovati.

"Trivijalno" ubojstvo u Njemačkoj

Sljedeća obmana HTV-ova priloga očita je u prikazu Perkovićeva djelovanja u vrijeme nastanka samostalne hrvatske države. Njegov je politički uspon prikazan kao stvar Tuđmanove i Šuškove odluke, pri čemu je zanemaren rat kao razlog zbog kojeg je koncepcija pomirbe provedena u tako radikalnom, ponekad i karikaturalnom obliku varljivog hrvatsko - udbaškog zajedništva. Zaključak koji se iz HTV-ova priloga nameće sam po sebi, a glasi otprilike: "Tuđmanovi ubojice su nam pokvarili malograđanski užitak ulaska u EU", zvuči kao loš odjek Milanovićeve izjave o crkvi i HDZ-u koji već dvadeset godina štite zločince.

Jugoslavija njihove mladosti

Sljedeći bitan pokazatelj načina na koji aktualna vlast doživljava Perkovićev slučaj, vidljiv je iz izjava vodećih političara. Premijer je po običaju lupetao fraze koje nemaju puno smisla (od King HTVUmjesto žestoke kritike nemoralnog pokušaja vlasti da abolira politička ubojstva jugoslavenskg režima, HTV-ov novinar je problem sveo na nelagodu izazvanu time što jednom "trivijalnom" aferom kvarimo idilu hrvatskog "upuzavanja" u EU. Time se javna televizija pridružila, u posljednjih desetak godina prevladavajućem trendu omalovažavanja udbaških ubojstava.Konga, pa do tvrdnje da se navedenim zakonom u stvari štiti hrvatske branitelje), ali odaju duboku rastrojenost razvojem događaja.

Prave namjere vladajućih, otkrila nam je neuobičajeno zajedljiva reakcija predsjednika Josipovića. Osim jedva suspregnutog bijesa, iz nje se iščitavaju i jasna politička stajališta. Tvrdnjom da, ako se sudi političkim ubojstvima koja je izveo jugoslavenski režim, treba suditi i svim drugim politički motiviranim ubojstvima, predsjednik je izrazio emotivni stav koji bi se moglo opisati kao reakciju duboko povrijeđenog Jugoslavena.

Proturječiti Josipovićevoj tezi je lako, jer tko je još osim jugoslavenskih agenata, u vremenu od 1945. do danas ubijao iz političkih razloga? Ukoliko u obzir uzmemo i razdoblje Drugoga svjetskog rata, kao potencijalni počinitelji pod udar bi mogli doći i pripadnici ustaškog pokreta. No ustaše su, jednim dijelom (i to gotovo u cijelosti bez utvrđivanja njihove pojedinačne krivice) "istrijebljeni" nakon rata, dok su rijetki koji su preživjeli poraće, do danas većinom umrli. S njima je u poratnim pokoljima usmrćeno i mnoštvo Hrvata koji s ustaštvom nisu imali nikakve veze, a hipoteka ustaških zločina opteretila je čitav hrvatski narod.

JosipovićPrema jednom tumačenju predsjednik je na trenutak izgubio za njega karakterističnu promišljenost i smireni takt. Posljedica toga je emotivni i ishitreni istup tijekom kojeg je jednostavno zaboravio upotrijebiti tezu o zaštiti interesa hrvatskih branitelja, kao "kamuflažu" pravih namjera spornog zakona. Da stvar bude gora,izmišljanjem političkih ubojstava drugih političkih opcija, pokušao je umanjiti udbaške zločine.Ako je poneki ustaški osumnjičenik i danas živ, osuditi takvoga neće biti nikakav problem. Dovoljno je sjetiti se Dinka Šakića koji je - bez obzira na argumente koje se kasnije koristilo ne bi li se obesmislilo uhićenje Josipa Boljkovca (starost osumnjičenika, zločini su se dogodili "jako davno") - ekspresno "dovučen" iz Argentine i osuđen.

Postoji li dakle osim udbaša, još netko tko je u navedenom vremenskom okviru ubijao po političkim nalozima? Ne postoji. Zašto onda Josipović izmišlja? Očito je da je sve što se "valja" oko Perkovićeva slučaja predsjednika jako uzrujalo, u vezi s čim su moguća dva objašnjenja njegovih postupaka.

Prema jednom tumačenju predsjednik je na trenutak izgubio za njega karakterističnu promišljenost i smireni takt. Posljedica toga je emotivni i ishitreni istup tijekom kojeg je jednostavno zaboravio upotrijebiti tezu o zaštiti interesa hrvatskih branitelja, kao "kamuflažu" pravih namjera spornog zakona. Da stvar bude gora,izmišljanjem političkih ubojstava drugih političkih opcija, pokušao je umanjiti udbaške zločine.

Prema drugoj interpretaciji Josipović je pod "ostalim" političkim ubojstvima ipak podrazumijevao hrvatske branitelje, odnosno zbivanja vezana uz Domovinski rat. Ukoliko je to posrijedi stvari su još gore, jer izjednačavati sustavni mirnodopski politički teror jedne države s pojedinačnim zločinima hrvatske strane u Domovinskom ratu, može samo politički analfabet ili vrlo opasan čovjek.

Što god bilo posrijedi, predsjednik je nastojeći po svaku cijenu pronaći ekvivalente udbaških zločina, prilično neoprezno otkrio što ga uistinu boli. Njegovo bi se stajalište najkraće moglo izraziti riječima: ne dirajte mi Jugoslaviju!

Zločini "iz ljubavi" i zločini mržnje

Josipović i čitava jugofilna garnitura na vlasti i izvan nje, emotivno se ne mogu nositi s time da se o jugoslavenskom režimu govori u kontekstu zločina. Da je predsjednikova jugofilna paranoja duboka znali smo iz izjava o "lijepim partizanskim kapama" i značaju jugoslavenskog antifašizma, ali kako se ove doskočice odnose na razdoblje 1941-45, izgledalo je da se nedodirljivost jugoslavenskih zločina i zločinaca veže samo uz rat i neposredno poraće.

Novost je, međutim, revnost s kojom ideološki sljedbenici jugoslavenskih komunista brane i kasnija razdoblja Jugoslavije, inače ne toliko mitologizirana poput antifašističke borbe koja nam se cereka iz preambule hrvatskog ustava. Što nam to otkriva o onima, kako iz kruga vlasti tako i iz bliskih im nevladinih udruga, koji su, obračunavajući se s nedjelima pojedinih Hrvata u Domovinskom ratu, poručivali "zločin je zločin"?

Otkriva nam njihovo licemjerje uzrokovano ideološkim ekstremizmom, zbog čega odbijaju prihvatiti mogućnost da se, bez obzira na inkriminirajuće činjenice, o bilo kojem razdoblju Jugoslavije govori u kontekstu zločina. U svom negacionizmu, pomalo sliče Carlosu, jednom od najozloglašenijih svjetskih terorista, s kojim su bili ne samo ideološki, nego i konkretno politički povezani, tj. srdačno su ga ugošćivali u Jugoslaviji, a on im je sa svojim ljudima, navodno pomagao osiguravati olimpijske igre u Sarajevu 1984.

CarlosU svom negacionizmu, pomalo sliče Carlosu, jednom od najozloglašenijih svjetskih terorista, s kojim su bili ne samo ideološki, nego i konkretno politički povezani, tj. srdačno su ga ugošćivali u Jugoslaviji, a on im je sa svojim ljudima, navodno pomagao osiguravati olimpijske igre u Sarajevu 1984.Taj je Carlos, na nedavnoj raspravi održanoj povodom razmatranje njegove molbe za ublažavanje kazne doživotne robije, francuskom sucu održao neprimjeren četverosatni govor, kojim ga je podučavao da on nije terorist nego borac za pravdu. Istu kombinaciju nesposobnosti suočavanja sa zločinačkom prošlosti vlastite političke opcije i njezina idealiziranja, iz čega izvlače pravo na moraliziranje o zločinima "onih drugih", pokazuje i Josipović.

Sada dolazimo do zanimljivog paradoksa jugofilne ljevice u Hrvatskoj. On se ogleda u tomu da, ma koliko iz pragmatičnih razloga težili postići državno pravni kontinuitet između bivše i sadašnje države (teze o utemeljenju Hrvatske 1945.), u pitanjima odnosa prema zločinima počinjenima u ime političkih projekata Jugoslavije i Hrvatske, domaći ljevičari istodobno oštro razlikuju ove dvije tvorevine.

U tom diferenciranju, riječi osude imaju samo za Hrvatsku i zločine počinjene u njeno ime i vrlo revno traže njihovo sankcioniranje. Na jugoslavenske zločine, nasuprot tomu, gledaju blagonaklono, pa čak ako ih kao pojedinačne incidente i priznaju, ne pada im na pamet zbog tih nedjela nekoga progoniti. Takvu mogućnost kao skandaloznu otklanjaju.

Uzrok tomu je u činjenici da predsjednik, ali i čitava bliska mu politička i nevladina scena, kao pravi slijednici mentaliteta bivše države, gaje činjenicama nepotkrijepljeno uvjerenje da su Jugoslaviji, zbog njezina višeetničkog karaktera, bili imanentni humanizam i univerzalizam. Istovremeno, slijedeći jugoslavenske paranoje o hrvatskoj krivnji (koje je, strahujući da će hrvatstvo razoriti Jugoslaviju, također pothranjivao Titov režim), samostalnu Hrvatsku već na razini ideje doživljavaju kao moralno dvojbeno zatvaranje u vlastiti nacionalni okvir.

Shodno navedenom, Jugoslaviju ne samo u teoriji, nego niti u praksi ne mogu povezati sa zločinom, nego samo sa incidentima u provedbi jedne pravedne političke ideje. Nezavisna Hrvatska im je, nasuprot tomu, već na razini pojma skučena, etnički nakostriješena i ksenofobna, a u praksi je doživljavaju kao entitet koji stalno balansira na granici zločina, pa ga u skladu s tim treba držati pod nadzorom.

Stoga je, po njihovu mišljenju, skandalozno uz Jugoslaviju vezati atribute smišljenih zločina i to ne samo zbog moralne neprihvatljivosti pojma zlodjela. Iz toga bi se, pravdajući jugoslavenske zločine višim svrhama (borbom protiv šovinizma, ksenofobije, fašizma i sl.), oni već izvukli. Ono što im je neprihvatljivo je to da bi se preko pojma zločina Jugoslaviju, na razini moralne prosudbe, moglo dovesti u istu ravan sa, za njih etički dvojbenim konceptom samostalne Hrvatske.

Za razliku od politički lukrativnog pokušaja povezivanja partizanske državno pravne tradicije s današnjom Hrvatskom, nije im prihvatljiv nikakav pokušaj njihova moralnog poravnavanja. Na jednoj strani su "incidenti" do kojih je došlo u provedbi jugoslavenske koncepcije "ljubavi" (bratstva i jedinstva), na drugoj hrvatski "zločini mržnje".

Selektivnost, zbog koje se u posljednjih petnaestak godina moralizira samo o zločinima počinjenima u hrvatsko ime, nedvojbena je posljedica prevladavanja mentaliteta mržnje, ali ne hrvatske nego (neo)jugoslavenske. U pristupu koji zločine dijeli na "naše" i "njihove", ne može biti pravde, nego samo licemjerja koje se prikriva plaštem pravednosti.

Unutarnja okupacija Hrvatske

Iza suprotnosti između inzistiranja na državno pravnom kontinuitetu 1945. i 1990. s jedne i moralnom diskontinuitetu Jugoslavije i Hrvatske s druge strane, naslućuje se jedna dublja namjera koja premošćuje ovaj prividni paradoks. Njome se Jugoslaviju i Hrvatsku želi dovesti u međuodnos, ali na način da se potonju podredi naslijeđu bivše države. To se odvija u dva samo naizgled kontradiktorna poteza.

ApsurdNa taj se način ideju Jugoslavije - odnosno njezina očuvanja pod svaku cijenu - u ime koje je Hrvatska napadnuta, od neprijateljske ideologije, preko noći promovira u vodilju suvremene Hrvatske. Prvi korak apsurdnog preobražaja je na taj način dovršen: po ovoj interpretaciji Hrvatska je ratovala protiv onoga što joj je u temeljima, odnosno protiv vlastite političke esencije.Prvo se tezom o kontinuitetu, partizansku Jugoslaviju nastoji prikazati ishodištem moderne hrvatske države, čime se otupljuje izvornu suprotnost između jugoslavenskog režima i samostalne Hrvatske. Time se usputno obezvrjeđuje i Domovinski rat kao nepotrebnu borbu za Hrvatsku, jer potonju nam je, eto, još 1945. godine dala Jugoslavija.

Na taj se način ideju Jugoslavije - odnosno njezina očuvanja pod svaku cijenu - u ime koje je Hrvatska napadnuta, od neprijateljske ideologije, preko noći promovira u vodilju suvremene Hrvatske. Prvi korak apsurdnog preobražaja je na taj način dovršen: po ovoj interpretaciji Hrvatska je ratovala protiv onoga što joj je u temeljima, odnosno protiv vlastite političke esencije.

Završni korak kojim se u cijelosti nastoji podčiniti Hrvatsku, sastoji se u nametanju teze o moralnoj nadmoći nadnacionalnog univerzalizma navodno oličenog u višeetničkoj strukturi propale Jugoslavije, u odnosu na "ksenofobnu" ideju hrvatske narodne samobitnosti. Ako, naime, prihvatimo pretpostavku da je sve što je učinjeno u ime Jugoslavije moralno opravdano ili barem nekažnjivo, a sve učinjeno u ime Hrvatske na granici zločina ili zločin, tada Hrvatskoj ne preostaje ništa drugo nego odustati od sebe i prihvatiti "visoke" jugoslavenske vrijednosti.

S obzirom da apsurdne interpretacije novije hrvatske povijesti - koje hrvatstvu neprijateljske ideologije stavljaju u temelje današnje hrvatske države - ne predstavljaju samo štivo za odvlačenje pozornosti od potpune nesposobnosti trenutne vlasti, nego srž njihovih uvjerenja, uopće ne djeluje čudno da Hrvatska donosi i zakone kojima štiti vlastite neprijatelje.

Po tomu smo, kako u svom nedavnom tekstu lucidno primjećuje Benjamin Tolić, jedinstven slučaj u svijetu. Slično grafitu "Sloboda Boljkovcu koji je u Zagrebu ispisala napredna "mladež", aktualna vlast, te njezini medijski i ini saveznici, samo što ne uskliknu: Perković, humanist, a ne zločinac!

Egon Kraljević