Liberalizam i njegove mijene

Kroz američku Deklaraciju o neovisnosti i francusku Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, liberalizam je svoj svjetski uspjeh započeo još u drugoj polovici 18. stoljeća. Suverenost naroda (a ne od Boga postavljenog kralja), prava pojedinca, pravo na slobodu govora i političkog udruživanja, parlamentarizam, demokracija, sve su to pojmovi na koje se često pozivamo, a da nismo ni svjesni njihova podrijetla. Njih je, slijedeći vlastite interese, stvorio u to vrijeme novi društveni sloj, građanstvo.

Unatoč univerzalizmu pokliča buržaozije oličenog u paroli da su svi ljudi jednaki po rođenju, jasno je da taj slogan ne ocrtava ništa drugo doli partikularni interes građanstva koje je ukidanjem staleških razlika starog društva nastojalo stvoriti preduvjete za vlastiti pobjedonosni uspon na vrh hijerarhije društvenog poretka, tj. na položaj do tada rezerviran samo za plemenite "po rođenju".

Navedeni su pojmovi potom, kroz revolucije ili procese dubokih društvenih reformi, postupno primjenjivani na europske države. Osim liberalnih načela koja su izvorni doprinos građanstva, buržoazija nije imala potrebu"izmisliti" ostale elemente potrebne za organizaciju modernog političkog života. Njih je jednostavno naslijedila od prethodnih državnih struktura. Kako su stare monarhije svojim višestoljetnim postojanjem, do tada već bile stvorile gradivne elemente pojedinih nacija (osnovnu svijest o političkom jedinstvu pojedinih zemalja, državno - pravnu tradiciju, povijesnu predaju, a u nekim slučajevima i etničko - kulturno i jezično jedinstvo naroda) to su i liberalistički pojmovi, primjenom na konkretne prilike ovih zemalja, zadobili nacionalni sadržaj.

Moglo bi se čak reći da je sve opsežnije rasprostiranje liberalnih političkih prava - prije svih glasačkog prava - i u skladu s tim stalno širenje osnove narodnog suvereniteta, omogućilo nastanak i homogenizaciju suvremenih nacija. Sudjelovanje sve šireg kruga pojedinaca u političkom životu, jačalo je njihova svijest o pripadnosti određenoj državnoj zajednici i narodu. Dogodio se svojevrsni paradoks, očit u tomu da su naoko univerzalna liberalna načela stvorila mnoštvo nacija, od kojih je svaka bila prožeta partikularnim osjećajem vlastitog identiteta.

Mijene liberalizma

Od tada pa sve donedavno liberalizam i nacija živjeli su u simbiozi i miru. Naslijedivši identitetske osnove nacija iz starih društava, buržoazije su se oblikovale na nacionalnom principu. U početnom razdoblju, okvir građanskih država u ranom stadiju industrijalizacije, bio je dovoljno širok za sve poduzetnike koji su težili oplođivanju kapitala. Kasnije, kad je nacionalno tržište postalo preusko i zasićeno, liberalna je država postala servis kapitala u njegovoj međunarodnoj ekspanziji.

U tom vremenu bilježimo ratove kojima vodeće svjetske, kapitalističke sile, pod firmom zalaganja za liberalizaciju svjetske trgovine, pokoravaju u to vrijeme nerazvijene zemlje poput Kine i Japana. Znakovit je primjer tzv. Opijumskog rata koji su Britanci vodili protiv Kine. Naime, Velika Britanija je zbog uvoza ogromnih količina zelenog čaja iz Kine s tom zemljom imala izrazito negativnu ekonomsku bilancu. Taj su problem Britanci htjeli riješiti izvozom opijuma, kojeg su u izobilju proizvodili na svojim kolonijalnim posjedima u Indiji. Kad je Kina odbila postati kolektivnim ovisnikom o britanskoj drogi, bila je vojno poražena i prisiljena "liberalizirati" uvoz opijuma.

Puno se toga, vidimo, podrazumijevalo pod pojmom liberalizma. U osnovi bi se ipak moglo zaključiti da je liberalizam, kroz širenje političkih sloboda, pozitivne posljedice proizvodio u matičnoj državi - naciji, dok je u međunarodnim odnosima nerijetko služio kao opravdanje za surove ratove kojima su velike svjetske industrijske sile nametale svoju volju slabijim, agrarno feudalnim zemljama.

Globalizacija, manjinski identiteti i nacije "u ormaru"

Kapital, odnosno tradicionalni liberalizam kao njegova ideologija, nikada nije dovodio u pitanje svoj glavni izum: nacionalnu državu, iz razloga jer ju je trebao za KapitalKapital, odnosno tradicionalni liberalizam kao njegova ideologija, nikada nije dovodio u pitanje svoj glavni izum: nacionalnu državu, iz razloga jer ju je trebao za vlastito širenje. No u posljednje vrijeme i to se mijenja. Razvojem svjetskog gospodarstva stanje na tržištu postaje sve skučenije, pa tvrtke moraju surađivati ili se spajati s tvrtkama u raznim dijelovima svijeta. Još je važnije naglasiti da su multinacionalne kompanije do te mjere ojačale, da mnoge od njih svojim profitom nadilaze čak i gospodarsku snagu pojedinih visokorazvijenih država manje ili srednje veličine.vlastito širenje. No u posljednje vrijeme i to se mijenja. Razvojem svjetskog gospodarstva stanje na tržištu postaje sve skučenije, pa tvrtke moraju surađivati ili se spajati s tvrtkama u raznim dijelovima svijeta. Još je važnije naglasiti da su multinacionalne kompanije do te mjere ojačale, da mnoge od njih svojim profitom nadilaze čak i gospodarsku snagu pojedinih visokorazvijenih država manje ili srednje veličine. Stoga im granice, a s njima i države koje su im u prethodnim stoljećima davala sigurnost unutarnjeg tržišta i zaštitu od strane konkurencije, sada postaju prepreka za uspješno poslovanje.

Ne trebaju nas stoga čuditi promjene liberalne ideologije koje su s tim u vezi. Prije svega očita je kritika nacionalno identitetskog obrasca, kao temelja na kojem počiva zgrada moderne države. Naciju se sada prikazuje kao zastarjelu i što je još važnije kao protivnu univerzalnim ljudskim vrijednostima, a jednako loše prolaze i vjerske zajednice, koje je zalažući se za slobodu savjesti, a unatoč snažnoj sekularizaciji, tradicionalni liberalizam ipak čuvao.

Istodobno, snažno se potiču manjinski identiteti, među kojima se posebno ističu razne seksualne orijentacije, sve s namjerom da se ukine ili relativizira prevlast još uvijek snažnih nacionalnih i vjerskih obrazaca. Slikovito rečeno, nacionalni i religijski identitet treba pospremiti u isti ormar iz kojeg su u javnost puštene seksualne manjine.

Krajnji je cilj dekonstituirati/oslabiti države koje su sa svojim ustavima, zakonima i ostalim pravilima i demokratskim procedurama, postale smetnja sve moćnijem kapitalu. Slabljenje vjerskih osjećaja bitno je stoga što i velike religije kao organizirani sustavi, svojim društvenim utjecajem i moralnim nazorima također mogu ometati kretanje hedonistički usmjerenog kapitala. Osim toga, izolirajući ga od društvenih skupina kojima je pripadao, lišavajući ga širih osjećaja kolektivne pripadnosti i sustava moralnih vrijednosti, čovjeka se svodi na izoliranog pojedinca, na biće užitka koje postaje puno lakšim plijenom agresivnog konzumerizma.

Liberalizam koji zabranjuje

Liberalizam, odnosno kapital, koji je krajem osamnaestog i početkom 19. stoljeća stvorio moderne nacionalne države, očito smatra da te iste države, danas ima pravo razgraditi. Velike svjetske sile s ogromnim militarističkim sektorom su naravno izuzete, jer svojim sredstvima prisile, multinacionalnim tvrtkama još itekako mogu biti od koristi. Stoga će se proces denacionaliziranja država tj njihova pretvaranja u subjekte drugog reda, slično već opisanom u primjerima Kine i Japana, najčešće odvijati u nekom vidu dominacije velikih, superiornih država nad manjima/slabijima.

U potonjima će se normalne nacionalne osjećaje potiskivati i proglašavati nacionalizmom (koji je u međuvremenu postao istoznačnica sa šovinizmom) i poticati izdajničke elite koje će raditi na njihovu suzbijanju. Primjer za to već imamo i u Hrvatskoj: sjetimo se Sanaderova posjeta Velikoj Britaniji i njegove samohvale o suzbijanju nacionalizma kod nas.

Tako suvremeni, sve više ekstremni liberalizam, upada u još jedan paradoks: od teorije koja se svojedobno zalagala za prava i slobode, on se, potiskujući raspoloženje i želje većine, u sve većoj mjeri pretvara u ideologiju koja zabranjuje. Izgleda da od ekstremnog liberalizma do totalitarizma i nije tako dalek put.

Egon Kraljević