Optužba protiv vojnog vrha

Kako znatan dio hrvatske političke elite svoju moć nastoji temeljiti na opreci nacionalnom i nacionalizmu, najbolje je pojam nacije pojasniti Klaićevim Rječnikom stranih riječi, objelodanjenim u više izdanja do 1990. godine. On, naime, naciju definira kao historijski formiranu stabilnu zajednicu ljudi, nastalu na temelju zajednice jezika, teritorija, gospodarskoga života i psihičke konstitucije, a prožetu sviješću o zajedničkoj pripadnosti i cjelovitosti.

Nacionalizam pak kao svojevrsno ponašanje pripadnika određene zajednice Bratoljub Klaić definira na tri razine. U prvoj napominje kako je to zapravo nacionalna svijest povezana s borbom mlade građanske klase protiv feudalizma odnosno apsolutizma. Naš jezikoznanac nije izostavio ni marksističku definiciju nacionalizma, koji kroz naočale klasika revolucije izgleda kao agresivna i osvajačka pojava prema slabijim narodima i internacionalizmu revolucionarnoga radničkog pokreta. U tom je smislu nacionalizam reakcionarna buržujska ideologija i politika. Po trećoj definiciji koju navodi, nacionalizam znači voljeti svoj narod, boriti se za njegova prava i nezavisnost, a što podrazumijeva služiti ne samo svome narodu nego i svim narodima i općem napretku.

U modernoj hrvatskoj povijesti svi narodni pokreti, od Hrvatskoga narodnog preporoda iz prve polovice XIX. stoljeća, preko pravaškoga pokreta Ante Starčevića, seljačkoga pokreta braće Radić, međuratnoga pokreta za uspostavu hrvatske državnosti, Hrvatskoga proljeća i Tuđmanova pokreta s početka devedestih godina XX. stoljeća bili su organizirani oblik političke i kulturne borbe protiv strane dominacije nad hrvatskim narodom i njegovom zemljom. Nasuprot spomenutim hrvatskim nacionalnim pokretima gotovo dva stoljeća stajao je organizirani državni aparat koji se u ime različitih imperijalnih ciljeva svojom policijom, vojskom, sigurnosnim službama, pravosuđem i režimskim medijima uglavnom obračunavao s hrvatskim nacionalistima. Tako je Gajev pokret okrunjen Jelačićevim pobjedama završio u mraku Bachova apsolutizma, demokratsko starčevićanstvo u Khuenovoj tiraniji, Radićev seljački pokret nakon podmukloga ubojstva u beogradskoj Skupštini završio je u karađorđevićevskoj šestojanuarskoj diktaturi, pristaše hrvatske državne neovisnosti nakon dolaska jugoslavenskih komunista u Titovim masovnim grobnicama od Bleiburga preko slovenskih jama, Maceljske šume, jazovki i križnih putova pa sve do Dakse. Pristaše pak Hrvatskoga proljeća utamničeni su u najgrozomornijim boljševičkim kazamtima dok je pokretu predsjednika Tuđmana bila namijenjena sudbina Vukovara i Škabrnje.

U obračunu s hrvatskim nacionalistima, nakon zatiranja kolektivne slobode režimi bi se svom silinom ustremili na pojedince koji su na moralnom ili kulturnom polju bili jedini glasnici potlačenoga naroda. Posebno okrutan i bešćutan odnos prema hrvatskim prvacima imale su beogradske vlasti, koje su mučile i na smrt prebile jednoga Stipu Javora, zatukle znamenitoga povjesničara Milana Šufflava i metalnim šipkama pokušale dotući izvanserijskoga pripovjedača hrvatske književnosti Milu Budaka. Jugokumunistički aparat, koji je Brozovu klaonicu naroda pokušavao održavati na životu, nije prezao ni od ubojstava nedužne djece, kad je dao likvidirati cijelu obitelj Ševo, a zbog tekstova koji su iseljeničkom tisku raskrinkavali zločinačku ćud beogradskoga režima, hitcima jednoga od mnogobrojnih Titovih krvnika likvidiran je hrvatski publicist Bruno Bušić. Uspješno realiziran projekt stvaranja hrvatske države devedesetih godina, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, naravno nije ostavio ravnodušnima sve one sile koje su stajale u stogodišnjoj opreci hrvatskoj državnosti. Zato je odmah nakon njegove smrti i pokrenut proces tzv. detuđmanizacije, koja je postupnim razaranjem novostvorenih državnih ustanova trebala pripremiti temelje za obnovu nove balkanske tvorevine. Kruna tog procesa jest podizanje optužnice protiv hrvatskoga vrhovništva na čelu s predsjednikom Tuđmanom pred Haaškim sudom, u kojoj je gotovo cjelokupni državni i vojni vrh optužen za zločinački pothvat.

Aktualno pak proširenje optužnice novim imenima nije ništa drugo doli najavljen londonski obračun s hrvatskim nacionalistima, kako bi se nasuprot američkoj strategiji što brže uspostavila nova Jugoslavija. Oni koji se danas bore protiv hrvatskoga nacionalizma, dakle pripadaju staroj boljševičkoj školi, koja u ime revolucionarne avangarde nastoji kotač povijesti okrenuti u suprotnom smjeru, računajući kako će ukidanjem države ponovno prigrabiti namjesničke "feudalne" povlastice, a njih što dulje očuvati uz pomoć apsolutističke vlasti. U protivnom njihova je politika također nacionalistička, samo što je onda riječ o državi i naciji koju su stvarali pripadnici nekadašnje Orjune, čiji je cilj bio, nasilno od više različitih naroda stvoriti novu jugoslavensku naciju.

Mate Kovačević
Fokus

{mxc}