Međunarodni protektorat Bosna i Hercegovina, u kojoj žive Srbi, Hrvata i Muslimani Bošnjaci kao tri konstitutivna naroda, zbog međusobno nerazriješenih unutarnjih pitanja te isprepletenosti različitih međunarodnih interesa ponovno otvara pitanje stabilnosti europskoga jugoistoka. Pokušaj međusobnoga dogovora političkih vođa triju naroda o unutarnjem ustroju zemlje naišao je na popriličnu međunarodnu „nezainteresiranost“ dok je u BiH podijelio političke čimbenike unutar sva tri naroda. Politika bošnjačko-muslimanskoga vodstva oko Stranke demokratske akcije na čelu sa Sulejmanom Tihićem muči se oko prihvaćanja realnoga stanja u zemlji te nastoji uvažiti činjenicu kako u BiH osim Muslimana žive još hrvatski i srpski narod. To političko sazrijevanje potaknulo je gospodina Tihića na pregovore sa Srbima i Hrvatima, a možebitni uspjeh dogovora omogućio bi, kako Tihić ispravno zaključuje održivost zemlje, koja bi nakon unutarnjih trvenja napokon mogla krenuti na put euroatlantskih integracija. Opreku takvom Tihićevu političkom zaključivanju čini skupina politički isključivih muslimansko-bošnjačkih nacionalista koji u unitarnom uređenju zemlje vide dugoročni proces za odstranjivanje Srba i Hrvata iz političkoga života, a u krajnjem slučaju i njihov potpuni nestanak iz zemlje.

Na čelu ove frakcije nalazi se Haris Silajdžić i skupina bivših jugokomunističkih intelektualaca koji se nikako ne mogu odreći bivše Miloševićeve političke taktike u centralizaciji nekadašnje SFRJ. Unutar hrvatske političke elite, nasuprot Čovićevu sporazumijevanju stoje također skupine različitih političkih stajališta, koje federalizaciju zemlje doživljavaju kao gubitak vlastitih političkih uporišta. U hrvatskom spektru protivnika sporazumu, mogu se razaznati gotovo međusobno isključiva politička stajališta – od onih koji zbog iracionalne političke ideologije, bez obzira na to što uz njih žive i druga dva naroda, BiH gledaju kao ekskluzivno hrvatski prostor do političkih pristaša ideologije koja u Bosni i Hercegovini ne priznaje nikakve Hrvate. Unitarizam je jedini zajednički nazivnik koji bitno približava ove dvije političke struje, a njihovo djelovanje ima podjednako katastrofalne posljedice na Hrvatstvo u BiH. Politički život Republike Srpske također je obilježen određenim unutarnjim oprekama – skupina oko premijera Milorada Dodika realno prosuđuje vlastite nedostatke i mogućnosti. Položaj RS i relativna neovisnost od središnje sarajevske vlasti omogućila su tom entitetu znatan gospodarski razvoj, a geopolitički položaj srpske republike praktično otvara široku lepezu političkoga djelovanja.

Nasuprot Dodiku stoji stranka ratnoga vođe Radovana Karadžića, koja u svom političkom programu još uvijek ne želi odustati od prošlostoljetnih velikosrpskih planova oko uspostave zapadnih granica Velike Srbije. Posljedični rezultat takve mogao bi biti ponovno izbijanje rata, a u tom kaosu je pitanje kako bi novi požar preživjela Republika Srpska. Dakle, u Bosni i Hercegovini trenutačno se vodi borba između federalista i unitarista, a ne međusobno sukobljenih nacionalista kako to vole reći neki iz međunarodne zajednice. Pozadina takvoga stajališta je interes određenih međunarodnih krugova da bosanskohercegovački prostor i dalje ostane nestabilno područje. U takvim okolnostima BiH im pruža mogućnost da zemlju pretvore u deponij za odlagalište radioaktivnoga otpada kao i područje za širu destabilizaciju prostora. Valja se nadati kako će zbog sukobljenih interesa europskih zemalja na području BiH upravo nova američka administracija uvidjeti potrebu za stabilizacijom zemlje, kao što su to već razumjeli Dodik, Tihić i Čović.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

{mxc}