Henry Thode, Frankopanov prsten – Doživljaj, Preveo Ivo Horvat, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod – HIBZ, Zagreb, 1944.
U svoje vrijeme ugledni njemački povjesničar umjetnosti, mislilac i književnik Henry Thode (1857.-1920.) boraveći kao istraživač u venecijanskim knjižnicama otkupio je ApolonijaNu kako Venecija ima svoje, a car svoje interese pregovori su se otegnuli pa je Krsto Frankopan ostao u mletačkom zarobljeništvu pet godina. Upravo je kroz to razdoblje slažući Krstina i Apolonijina pisma zabilježena u mletačkim ljetopisima Thode ispleo jedinstvenu ljubavnu priču između odane i zaljubljene njemačke patricijke i divljega, vjerolomnoga, nerazboritoga i očajnog Hrvata. Unatoč zabrani Presvijetle Republike Apolonija dolazi u Veneciju i stupa u dragovoljno zatočeništvo sa svojim mužem.prsten, što su ga pronašli seljaci kopajući zemlju kod mjesta Prate pokraj Pordenona u današnjoj Italiji. Prepoznavši na njem kasnogotički stil augsburških majstora odgonetnuo je i poruku s prstena na kojem je gotičkim slovima bila ispisana poruka: „S drage volje tvoja".
Tako su prsten, njegova poruka i dnevnici mletačkih ljetopisaca, a ponajprije opširni zapisi Marina Sanuta, potaknuli ovoga historiografskoga detektiva na svojevrsnu pustolovinu u potrazi za davnim vlasnikom prstena, njegovom zaručnicom i njihovim životnim sudbinama. Kopajući po davnim i prašnjavim spisima auktor otkriva kako je riječ o prstenu Apolonije Lang, sestre kancelara njemačkoga cara Maximilijana, koja prstenom odgovara na prošnju careva vojskovođe Krste Frankopana, pristaje li poći za nj svojom voljom.
Ovaj silni vojskovođa najmoćnijega i najkršćanskijeg cara krenuo je preko Istre u pohod na Mletačku Republiku i za cara osvoji cijelu Furlaniju. Na tom pohodu izgubio je neku relikviju pa ga je zato prožimlje neka zla slutnja. Ubrzo je izgubio nekoliko gradova, a u nespretnoj potjeri za neprijateljem, upao je u zasjedu, gdje su ga ozlijeđena zarobili Mlečani. Frankopan završava u mletačkoj tamnici očekujući da će zbog sve snažnije turske prijetnje kršćanskom svijetu biti oslobođen.
Nu kako Venecija ima svoje, a car svoje interese pregovori su se otegnuli pa je Krsto Frankopan ostao u mletačkom zarobljeništvu pet godina. Upravo je kroz to razdoblje slažući Krstina i Apolonijina pisma zabilježena u mletačkim ljetopisima Thode ispleo jedinstvenu ljubavnu priču između odane i zaljubljene njemačke patricijke i divljega, vjerolomnoga, nerazboritoga i očajnog Hrvata. Unatoč zabrani Presvijetle Republike Apolonija dolazi u Veneciju i stupa u dragovoljno zatočeništvo sa svojim mužem.
Svetački lik Apolonije
Kad napokon diplomatskim igrama Frankopan umjesto na slobodu, bude izručen francuskom kralju pa ga ponovno zatoče u milanskoj tamnici Apolonija izmučena stradanjem umire. Krsto bježi iz tamnice i vraća se u svoju Hrvatsku, gdje sudjeluje u borbama za ugarsko prijestolje. Bizarno pogiba ranjen prigodom opsade Varaždina, a njegovi mu protivnici oskvrnjuju lijes, što je, kako auktor smatra, zbog načina života i zaslužio.
Nasuprot njemu izdiže se plemeniti i gotovo svetački lik njegove Apolonije. Sudbinu njezine obitelji u završnom poglavlju gotovo detektivski odčitava sa slika na pregradi oltara jedne crkvice u Gornjem Beljaku. Prateći sudbinu Krste Frankopana i njegove Apolonije Thode je dao i širu sliku tadašnjih diplomatskih i političkih nadmetanja u Europi. Uklopivši praktično u svoje djelo cijeli niz izvornih mletačkih dokumenata, neizravno preko njih doznajemo ne samo mletačko političko i diplomatsko-trgovačko umijeće, nego i njezin odnos prema Hrvatima, koji, unatoč svim svojim političkim slabostima, nikad nisu odustali od povratka na svoju obalu Jadranskoga mora, što je očito bilo jasno i Republici, ali nažalost ne i auktoru ovog djela.
StavOvako romansirana biografija nije doduše plod protuhrvatskoga stajališta njemačkog auktora, nego posljedak nepoznavanja hrvatskoga stanja u prvoj polovici XVI. stoljeća. Mletački stav je jasan i razumljiv zbog njezinih vlastitih interesa pa zato mletačke izvore valja znati čitati, što Nijemcu, koji je u Nehajev Vucisvoje doba na hrvatsko pitanje gledao i kroz sklop austrougraske politike, nije uvijek dobro polazilo za rukom. Unatoč svemu knjiga je doživjela desetak njemačkih izdanja, a prvi put je objavljena 1895.Ovako romansirana biografija nije doduše plod protuhrvatskoga stajališta njemačkog auktora, nego posljedak nepoznavanja hrvatskoga stanja u prvoj polovici XVI. stoljeća. Mletački stav je jasan i razumljiv zbog njezinih vlastitih interesa pa zato mletačke izvore valja znati čitati, što Nijemcu, koji je u svoje doba na hrvatsko pitanje gledao i kroz sklop austrougraske politike, nije uvijek dobro polazilo za rukom. Unatoč svemu knjiga je doživjela desetak njemačkih izdanja, a prvi put je objavljena 1895.
Hrvatsku pak inačicu Frankopanova života obradio je na istim i novim izvorima hrvatski književnik Milutin Cihlar Nehajev u svom povijesnom romanu „Vuci" 1928. Kako je Krsto Frankopan Brinjski (1482. -1527) bio pripadnik jedne od vodećih hrvatskih obitelji, koje su u svoje doba bile i nositelji hrvatske državnosti njegovo ratovanje pod zastavom cara Maximilijana protiv Mletaka ni danas nije nerazumljivo, tim više što je nakon povratka u domovinu postao i hrvatski ban.
Vrijeme je to osmanske opasnosti i osvajanja sultana Sulejmana Veličanstvenoga (1520.-1566.) kad je Osmansko Carstvo na vrhuncu svoje moći. Upravo u tom razdoblju Sulejman zauzme Beograd 1521., što je bio ključ za osvajanje Ugarske i Slavonije. Unatoč hrabrom banu Ivanu Karloviću na hrvatskom jugu Turci zaposjedaju Knin i Skradin 1522. te Ostrovicu 1523. Turskim je napadajima odolijevao samo još Klis kojeg je branio Petar Kružić, a u toj se obrani protivila Mletačka Republika.
Osjećaj za hrvatsku cjelovitost
U tim se nevoljama Hrvati priklanjaju Ferdinandu Habsburškome, koji ih je zbog sigurnosti svojih zemalja Koruške, Kranjske i Štajerske novčano i vojnički pomagao. Upravo tada, nemajući PothvatU višednevnom pohodu Frankopan je na udivljenje cijeloga kršćanskoga svijeta izgubio samo tridesetak ljudi dok je poginulo više stotina turskih bojovnika. Istim putem, dolinom Vrbasa, vratio se natrag, nu neodlučni i slabi ugarsko-hrvatski kralj Ludovik, zaokupljen unutarugraskim sukobima i strahom od Turaka nije previše mario za ovaj hrvatski uspjeh pa su Hrvati već na početku 1526. sazvali sabor u Križevcima, gdje su neki velikaši na čelu s Krstom Frankopanom odlučno zahtijevali da se Hrvatska odcijepi od kralja Ludovika i sebi potraži drugoga gospodara.dovoljno hrane i vojske u pogibelji se našlo Jajce kojeg su Turci opsjedali čekajući njegovu predaju. Vojskovođa Krsto Frankopan, sin kneza Bernardina, zato je u lipnju 1525. krenuo u pohod na Jajce probivši se do hrvatske posade u gradu uz neprekidne bojeve takvim vojničkim umijećem, koje je zadivili cijeli tadašnji kršćanski svijet.
U višednevnom pohodu Frankopan je na udivljenje cijeloga kršćanskoga svijeta izgubio samo tridesetak ljudi dok je poginulo više stotina turskih bojovnika. Istim putem, dolinom Vrbasa, vratio se natrag, nu neodlučni i slabi ugarsko-hrvatski kralj Ludovik, zaokupljen unutarugraskim sukobima i strahom od Turaka nije previše mario za ovaj hrvatski uspjeh pa su Hrvati već na početku 1526. sazvali sabor u Križevcima, gdje su neki velikaši na čelu s Krstom Frankopanom odlučno zahtijevali da se Hrvatska odcijepi od kralja Ludovika i sebi potraži drugoga gospodara.
Pri tom su očito mislili na Ferdinanda, koji bi ih mogao potpomagati u obrani hrvatskoga kraljevstva. Na saboru je Krsto Frankopan poručio kako je spreman osvojiti Bosnu „budući da Bosna pripada Hrvatskoj". Upravo se iz navedenih dokomenta jasno odčitava Frankopanov osjećaj za hrvatsku cjelovitost i žrtva, koju je smjelo uložio za spas i opskrbu Jajca.
Vjerolomnost koju mu predbacuje Thode nije vjerolomnost prema Hrvatskoj, nego u potrazi za njezinim spasom, vjerolomnost prema onima koji kao hrvatski kraljevi nisu ispunjavali svoje obveze prema kraljevini. Upravo u toj potrazi Frankopan se okrenuo i protiv Ferdinanda Habsburškoga te stao na stranu Ivana Zapolje.
Braneći njega kao hrvatskoga kralja, ranjen je i preminuo, što je bila najveća tragedija za Hrvatsku, sad prepuštenu na milost i nemilost osmanskih napadača. Nu početak opadanja te osmanske moći, koju je svojim osvajanjima nosio sultan Sulejman, označena je veličanstvenim vojničkim pothvatom na čelu s još jednim Hrvatom – potomkom onih silnih banova Šubića i gospodara Bosne - Nikolom Šubićem Zrinskim, pod zidinama Sigeta, gdje je 1566. život okončao i sam Sulejman Veličanstveni.
Mate Kovačević
Hrvatsko slovo