Damir Pešorda, Nametnička kultura - ogledi o društevnim i kulturnim pitanjima, Interpublic/Hrvatski tjednik, Zagreb, 2014.

Rijetko se može pronaći autora koji iz tjedna u tjedan prati određene događaje i pojave, raščlanjuje njihovu pozadinu i komentira njihove moguće posljetke. Ipak, u tim rijetkim pojavama nije teško zamijeti pero Damira Pešorde, koji svojim stilom, zapažnjima, raščlambama i kometarima održava već dugi niz godina vrlo visoku i zahtjevnu razinu hrvatske publicistike. Nešto je teže u hrvatskoj književnoj tradiciji pronaći usporedbu s Pešordinim ogledima. S kim god bih ga pokušao uspoređivati, činilo mi se kao da je to nedostatna usporedba.

Ne mislim ovime reći kako u hrvatskoj tradiciji nije bilo autora koji su prepoznavali bit problema ili pak duh svoga vremena. Također ne smatra ni kako je Pešorda od svojih prethodnika bolji stilist, nu čini mi se kako je on, zaronivši u probleme svoga vremena, donio, ne možda tako iskristaliziran pogled, koliko je pak probleme iznimno uspješno osvjetljivao s različitih stajališta. Pešorda ne nudi gotove odgovore i recepte, ne zapomaže niti poziva u pomoć. On kao autor samo pita, a i kad nudi možebitno rješenje, on ga ne nameće.

UsporedbaNjegovu bih knjigu ogleda danas možda tematski i problemski mogao usporediti s knjigom Stjepana Zimmermanna "Kriza kulture" (1943.), samo što Pešordi, za razliku od Zimmermanna, nisu daleko obična, svakodnevna pitanja, koje on podiže i na razinu općega problema, a onda se iz cijeloga niza tih prijepora zagleda u nutrinu nagrizena duha, dijagnosticira njegovu bolest i posljedice koje iz duhovnoga karcinoma mogu nastati.Njegovu bih knjigu ogleda danas možda tematski i problemski mogao usporediti s knjigom Stjepana Zimmermanna "Kriza kulture" (1943.), samo što Pešordi, za razliku od Zimmermanna, nisu daleko obična, svakodnevna pitanja, koje on podiže i na razinu općega problema, a onda se iz cijeloga niza tih prijepora zagleda u nutrinu nagrizena duha, dijagnosticira njegovu bolest i posljedice koje iz duhovnoga karcinoma mogu nastati.

U našoj tradiciji još je tematski blizak Ladanovim esejima iz knjige "Parva mediavelia" (1983.), u kojima ovaj ruši prosvjetiteljske mitove, posebice drage hrvatskim jugokomunistima. Tematski i svjetonazorno možda je najbliži njemačkom misliocu Hansu Sedlmayeru, čiju knjigu "Gubljenje središta" imamo i u hrvatskom prijevodu, a na filozofskoj razini i Guardinijevoj knjizi eseja "Konac novoga vijeka".

Što se pak tiče problema o kojima piše, Pešorda je i tu poprilično osamljen autor. On, naime hrvatski događaj gleda u kontekstu širih europskih, odnosno zapadnjačkih problema, a zapadnjačke pak probleme, koji se do nas probijaju, otkriva u njihovoj izopačenoj naravi. Problem zapadne kulture, a onda i hrvatske, jer su Hrvati sastavni dio tog zapada, možda bi se moga pronaći u industriji instanta. Manje je važno, je li baš sve instant ili je to samo poželjno stanje za mase, odnosno silna mnoštva, kojima su materijalizam, hedonizam i potrošaštvo zamijenili vjeru i nadu, oduzeli sudioništvo u pravu na izbor ili možda sudioništvo u odlučivanju.

Dijagnoza stanja suvremenog svijeta

Bilo kako bilo, sve su to vanjska očitovanja današnjega duhovnoga stanja zapadnoga čovjeka. Za razumijevanje Pešordine "Nametnička kultura", uz naslov knjige koji svom svojom puninom otkriva dijagnozu stanja suvremenoga zapadnoga svijeta, dobro je pročitati uvodni esej u kojem autor potanje, preciznije i dublje obrazlaže dijagnozu, koja s obzirom na suvremena kretanja nije ni malo optimistična. Kako bi obrazložio sadašnje stanje Pešorda je zahvatio sam duh zapadnjačke kulture.

Možda je zato najbolje citirati samoga autora: "Suvremena je umjetnost zaglavila u rukavcu postmodernizma, i svi pokušaji da se različitim oblicima povratka realizmu iz toga slijepoga rukavca iščupa i vrati natrag u rijeku zasada ne djeluju obećavajuće. Suvremena zapadna književnost bezočno parazitira na tijelu ''zapadnog kanona'' i po istom obrascu složenih ''nacionalnih kanona'' pojedinih zapadnih književnosti. Srž postmodernističke poetike jest poigravanje obrascima tradicionalne književnosti bez imalo vjere da ti obrasci posreduju neki neupitan smisao ili, ne daj Bože, istinu. Dijagnosticirano je stanje svojevrsnog besmisla, u kojem nema životvornosti, nema keativnosti, nema radosti stvaranja, tek "egzistiranje" u opetovanju i potrošenosti, dakle, stanje u predvorju smrti, od koje nas dijeli tek vrmenski korak.

KršćanstvoKnjiga je doista, kako to autor sam ističe, plod zaokupljenosti paradoksom odustajanja od samoga sebe i sudbinom Hrvatske u tom kontekstu. Odustajemo li, pita Pešorda, kao dionici te zapadne kulture i mi sami od svojih korijena, vlastite slobode i dragovoljno pristajemo na egzistiranje? Otkrivši uvodno ključ svojih pogleda autor je u esejima "Kršćanstvo na raskrižju" duboko zašao u krizu kršćanstva i njegova opstanka. Dok istinski vjernik o tomu ne zdvaja, mnoštvo rascviljenih milenarista već se spremaju za posljednji boj.Održavanje pak takvoga stanja Pešorda odmjereno naziva nametničkim, a ono se nije zadržalo samo u području umjetnosti, nego se iz nje razlilo u sve vidove društvenoga života. Nametnička narav nije svojstvena samo književnosti i umjetnosti nego, kako kaže Pešorda, i gotovo svim drugim aspektima naše suvremene kulture. Tako moralni poredak "parazitira na klonulom korpusu kršćanstva ubijajući domaćina sve brže". Jednako tako će za pravni poredak ustvrditi da minhauzenovski navlači vlastiti perčin rugajući se razumu, moralu i naravi. U općem nijekanju života "čak se i uzgoj hrane digao protiv suradnje s Bogom i prirodom".

Zato Pešorda logično zaključuje kako je "parazitiranje elegantno i učinkovito evolucijsko rješenje", nu ono ima nezgodnu manu - "kada ubije domaćina, nametnik i sam ugiba". Cijeli niz hrvatskih problema, od pitanja izbora, vlasti, haaškoga suda, odnosa prema Hrvatima u BiH, podaničkoga mentaliteta, EU-a, NATO-saveza i balkanskih integracija, umiješno je logički složen i suvislo etički opravdan, a ujedno raščlanjen na političkoj i vlastitoj filozofskoj razini.

Knjiga je doista, kako to autor sam ističe, plod zaokupljenosti paradoksom odustajanja od samoga sebe i sudbinom Hrvatske u tom kontekstu. Odustajemo li, pita Pešorda, kao dionici te zapadne kulture i mi sami od svojih korijena, vlastite slobode i dragovoljno pristajemo na egzistiranje? Otkrivši uvodno ključ svojih pogleda autor je u esejima "Kršćanstvo na raskrižju" duboko zašao u krizu kršćanstva i njegova opstanka. Dok istinski vjernik o tomu ne zdvaja, mnoštvo rascviljenih milenarista već se spremaju za posljednji boj.

Globalizacija

Taj posljednji i odlučni boj, ne odnosi se samo na pripadnike pojedinih religiznih sekti, nego i na cijeli niz sekularnih pokreta, koji eshatološka rješenja pokušavaju naći na razini različitih materijalističkih filozofija. U poglavlju "Priroda i društvo" središnju je nametničku NadaPešorda je na kraju knjigu strukturirao poglavljem nade. Riječ je o nizu recenzija i izlaganja pod nazivom "Mimo struje". U njima otkriva nenametnički pristup društvu, umjetnosti i životu, koji bi, s obzirom na autorovu kršćansku i nacionalnu zauzetost, mogao otvarati izlazak iz t. zv. egzistiranja, odnosno iz "nametničke kulture".tezu eksplicirao kroz raščlambu društveno-političkih procesa i odnošaja u suvremenom svijetu. Ovo je posebno zanimljivo poglavlje, s obzirom na sve znatnije jačanje primitivističkih pogleda pojedinih pripadnika vladajućega režima.

Esejima "Polis i imperij" autor raščlanjuje posljetke globalizacije na nacionalne države, a naglasak, što je i razumljivo, stavlja na položaj Hrvatske, pri čemu posebice ističe parazitiranje Zapada nad bogatstvima Trećega svijeta. Ovaj imperijalistički odnošaj, unatoč globalizaciji demokracije, nije promijenio svoj karakter, ali jest zato svoj oblik i ustroj. Način na koji današnji zapadnjak preuzima vrijedna bogatstva, ne samo Trećega svijeta, nego i svojih eunijskih srodnika, preuzet je iz višestoljetne prakse zapadne gospodarske politike s Osmanskim Carstvom, a dobro je poznate pod nazivom Kapitulacija, koje su na kraju gospodarski urušile taj islamski imperij.

Posebno vrijedna pak su zapažanja u esejima "O hrvatskoj kulturi ili jezik nametnik". U njima se zrcali sva izopačenost medijske i kulturne hrvatske pozornice. Autor to dobro situira u sustav dvostrukoga nametništva - onoga proisteklog iz sve agresivnije globalizacijske paradigme, kao i naslijeđa jugoslavenske ideje na hrvatskom nacionalnom biću. Pešorda je na kraju knjigu strukturirao poglavljem nade. Riječ je o nizu recenzija i izlaganja pod nazivom "Mimo struje". U njima otkriva nenametnički pristup društvu, umjetnosti i životu, koji bi, s obzirom na autorovu kršćansku i nacionalnu zauzetost, mogao otvarati izlazak iz t. zv. egzistiranja, odnosno iz "nametničke kulture".

Pešorda je ovom knjigom dijagnosticirao paradigmu umiranja suvremenoga Zapada, a s njim i Hrvatske, nu unatoč tmurnom stanju, upozorio je i na mogući izlazak iz te izopačene paradigme. Na svakom je pak pojedincu, društvu, zajednici i narodu da sam izabere svoj put.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo