Hrvatsko-srpski Dubrovnik

Kakvom nas samo čašću obasiplju naši istočni susjedi iz 'regije', ni manje ni više nego kraljevskom. Princ-prijestolonasljednik Aleksandar II. Karađorđević sin je kralja Petra II., koji je bio vrhovnim zapovjednikom svih četnika 'raseljenih po svetu ali i u otadžbini'. Svakako, tu titulu 'tradicionalno', s koljena na koljeno, nosi i Petrov sin Aleksandar II. što danas nije nikakva politička sramota, štoviše i časti čast jer «četnički pokret je brat-blizanac antifašizmu», kaže Vuk Drašković.

Braća po oružju

Četnici i partizani su u Srbiji jednaka 'braća po oružju', odlukom Narodne skupštine potpuno su izjednačeni kako moralno tako i materijalno. Konačno i u žilama Ive Josipovića teče vrela antifašistička krvca, premda je ne tako davno, bilo sasvim drugačije; a evo i kako...

Split, 16. siječnja 1945.g.

Četnici i partizaniČetnici i partizani su u Srbiji jednaka 'braća po oružju', odlukom Narodne skupštine potpuno su izjednačeni kako moralno tako i materijalno. Konačno i u žilama Ive Josipovića teče vrela antifašistička krvca, premda je ne tako davno, bilo sasvim drugačijeOko 16 sati započele su demonstracije protiv kralja Petra II.(Aleksandrova oca) zbog njegovih izjava o sporazumu Tito-Šubašić i njegovih napada na tekovine NOB-a. Računa se da je u demonstracijama sudjelovalo oko 15.000 građana Splita. Duge su se povorke kretale ulicama grada na čelu kojih su nošene hrvatske, jugoslavenske i savezničke zastave, kao i velik broj transparenata na kojima je pisalo: «Dole razbijači bratstva i jedinstva», «Hoćemo Tita-nećemo kralja Petra», itd. Na Obali su održani kraći govori, a govorili su: Ivo Senjanović: «Nećemo više povratka na staro...»; Ante Roje: «Tekovine naše borbe stoje čvrsto u rukama naroda....»; Ivo Tijardović: «Politika kralja Petra II. Karađorđevića je izdajnička i možemo je usporediti s politikom izdajica u zemlji....» Govorio je još i Jure Bilić i neki drugi....(vidi: «Antifašistički Split-Ratna kronika»).... O tempora, o mores!, rekao bi Ciceron, čudnih li vremena, čudnih li običaja!

Hrvatsko-srpsko «pomirenje» u Dubrovniku

Na stranu veliki glazbeni događaj u Dubrovniku koji je upravo i promišljen kao 'simbol srpsko-hrvatskog pomirenja' ali delegirati srbijanskog princa iz kraljevske loze Karađorđevića za, makar i neformalni, susret s predsjednikom Josipovićem vrhunski je gaf srbijanskog predsjednika Borisa Tadića. Svakako, i još jedna pljuska hrvatskom narodu. Navodno je Tadić u posljednji tren bio spriječen zbog važne večere s Borutom Pahorom u Beogradu!?

Ta, mogli su večerati i u Dubrovniku zajedno s Ivom Josipovićem i princom Aleksandrom II. što bi yugo-nostalgičarima simboliziralo nekakvo novo SHS-ujedinjenje

Kraljevska obitelj

VečeraTa, mogli su večerati i u Dubrovniku zajedno s Ivom Josipovićem i princom Aleksandrom II. što bi yugo-nostalgičarima simboliziralo nekakvo novo SHS-ujedinjenjeInteresantni su neki detalji vezani uz kraljevsku obitelj. O uglednom Josipovićevu gostu, princu Aleksandru II. kruži jedna bizarna anegdota: Obzirom da još nije, u proteklih desetak i više godina, ni izdaleka svladao srpski jezik i srpsku povijest, prilikom posjete Čačku, travnja 2004., kažu da je okupljeno mnoštvo razdraganih Srbijanaca-monarhista pozdravio riječima «Dragi moji Čečeni» (umjesto Čačani)!?

Njega je u svojim dvorima na Pantovčaku, 2006.g., primio i Josipovićev predšasnik Stipe Mesić kako bi ga 'informisao' da njegov srpski narod ničim nije ugrožen na 'svojim vekovnim ognjištima', eto, trenutno okupiranim od strane hrvatske države.

Tko je uopće taj princ-prijestolonasljednik ex-ex Yuge?

Princ Aleksandar, sin kralja Petra II. (u egzilu), oženio se (drugi put) s grčkom princezom Katarinom (1985.) koja je, također, imala jedan propali brak iza sebe. Pretendent na srpsko/'jugoslovensko' prijestolje živio je prvo u Brazilu, a potom u SAD, gdje mu je poslije razgovora s 'Jugoslovenima' ponuđen posao agenta u osiguravajućem društvu. Sredinom 1984. kraljevska obitelj Karađorđević preselila se, a gdje bi drugo doli u London, gdje se princ Aleksandar i dalje bavio osiguranjem. Kad je kompaniju otkupila britanska firma, ušao je u jednu privatnu korporaciju u kojoj se bavio raznim poslovima (mešetarenjem), uključujući brodski prijevoz, izgradnju, naftu i bankarstvo.

Njegova odlučnost da uspije u biznisu tumačena je kao pokušaj da sebi osigura budućnost, dakle sve ono što njegov otac, pokojni Petar II. Karađorđević, nije imao i nije uspio realizirati. Prisjetimo se one nostalgične četničke pjesmice «Oj, Hrvati al' ćemo vas klati kad se Pero iz Londona vrati» ili njene inačice «Slobodane, šalji nam salate, bit' će mesa klat' ćemo Hrvate!»

Princ Aleksandar II. prvi put se oglasio odmah po smrti komunističkog diktatora Josipa Broza-Tita pa počujmo kako to lijepo zvuči:

«I sad i ubuduće bit ću podjednako spreman da prihvatim slobodnu volju jugoslovenskih naroda u željama i odlukama koje se tiču sudbine (moje) zemlje i uloge dinastije Karađorđević u svemu tome. Čak, i ako ta odluka, eventualno, ne bude išla u prilog povratku ustavne monarhije, siguran sam da ćemo moji nasljednici i ja nastaviti igrati aktivnu i konstruktivnu ulogu u političkom i javnom životu zemlje čija historija izražava nesebične napore moje porodice u stvaranju ove države», napisao je to današnji Josipovićev gost u tekstu 'Posle Tita-monarhija', objavljenom 5. svibnja 1980. u listu 'New York Times'.

Neprimjetni «nitko i ništa»

Britanski tjednik 'Spectator' svojedobno je rekao za Aleksandra Karađorđevića da je on 'neprimjetni nitko i ništa, poput osobe koju biste mogli naći na čelu privatiziranog plinskog poduzeća'!? Međutim, nije samo taj Karađorđević bio gost u Hrvatskoj, bilo je i takvih koji su umjesto 'muzike' htjeli osluhnuti grmljavinu topova u SAO Krajini.

Posjet Tomislava Karađorđevića

"Nitko i ništa"Britanski tjednik 'Spectator' svojedobno je rekao za Aleksandra Karađorđevića da je on 'neprimjetni nitko i ništa, poput osobe koju biste mogli naći na čelu privatiziranog plinskog poduzeća'!?Nema tome dugo kada je za vrijeme Domovinskog rata, s početka devedesetih, stric princa Aleksandra, Tomislav Karađorđević (sin kralja Aleksandra I. Ujedinitelja SHS-a, umro 2000.-te u Beogradu), 'posjetio' po zlu poznate paravojne 'Alfe' kapetana Dragana Vasiljkovića kako bi srpskim bojovnicima, koljačima i palikućama, podigao borbeni moral. Dakako, nije se radilo o glazbenom spektaklu beogradske filharmonije niti o turističkom Dubrovniku, bio je to inspekcijski obilazak para-vojnih, četničkih postrojbi na obuci u do temelja razrušenom selu Bruška nedaleko Benkovca.

Ali ima nešto od čega tek pamet staje..

Gabrijela Bijelić piše u 'Slobodnoj Dalmaciji', 28. kolovoza og. a prenosi Portal HKV-a, skraćeno:

«Dok predsjednik Ivo Josipović slavi svoj (54.-ti) rođendan u društvu srpskih prijatelja i Beogradske filharmonije, Dubrovački simfonijski orkestar je, u najboljem komercijalnom terminu, na prinudnom godišnjem odmoru. Iako je kraj kolovoza i početak rujna za simfoničare tradicionalna top-sezona, ove godine ravnatelj Pero Šiša dao je umjetnicima slobodno, uz obrazloženje da zbog održavanja Festivala komorne glazbe 'Julian Rachlin & friends' (JRF) u Kneževu dvoru-nemaju gdje nastupati!?»

Ravnatelj DSO-a Pero Šiša je ogorčen pa prosvjeduje:

«Dubrovački simfonijski orkestar netko već dulje vrijeme ružno podcjenjuje i marginalizira. Prošli smo pola svijeta i uspjeli nemoguće. Gradimo novi orkestar, DSO postaje biser Dubrovnika i nije zaslužio biti dijelom nečije sluganske politike i politike nezamjeranja. Iz Indonezije nas drugi put u godinu dana pozivaju na turneju te plakatima orkestra i Grada Dubrovnika obljepljuju pročelja nebodera u glavnom gradu, ne zbog toga što sam ja mađioničar, nego zato što je orkestar kvalitetan. Što će biti ako se ovakvo što dogodi Igrama, 'Linđu', kazalištu, muzejima?! E, a nama se događa. I sada bih ja trebao šutjeti, ali nema šanse. Upravo sam se vratio iz Jakarte s potpisanim projektom za nastupe u Indoneziji vrijednim 1,25 milijuna kuna, da bi me kod kuće dočekao šok. Dobro je poznato da ovoga nema nigdje u svijetu, čak nigdje u Hrvatskoj osim u Dubrovniku. Kada gostujemo u inozemstvu, kao, primjerice, nedavno u Ženevi, treba godinu dana prije zamoliti i platiti, a ugovor se može potpisati tek ako orkestar iz Švicarske toga dana nema koncert. Pa živim li ja u svojoj državi, u svojem gradu ili na Marsu?»

U Dubrovniku kao da opet odjekuje ona zlokobna: «A sa Srđa vila (opet) kliče: đe si srpski Dubrovniče!»

Damir Kalafatić