Hoće li Tadić doći u Vukovar s platežnim nalogom?

Sedam stotina radnika 'Borova', srpske nacionalnosti, ponovno će tužiti hrvatsku državu da im prizna radni staž za vrijeme srbo-četničke okupacije Vukovara. Dakle, od dana okupacije do dana takozvane 'mirne reintegracije'... Za to vrijeme, punih sedam godina, 'Borovo' ništa nije ni proizvodilo! Upitajmo se. Tko je do temelja razorio Vukovar uključivo i kombinat 'Borovo', tko je protjerao sve ne-Srbe iz tog grada, pješice s bijednim zavežljajem u rukama, tko im je do WC-školjki opljačkao razorene i spaljene domove, tko je pobio hrvatske branitelje na Ovčari ili u skladištu Veleprometa....

Ako to i nisu učinili 'srpski' radnici 'Borova', oni su sve to 'mirno promatrali' i ništa nisu poduzeli da bi svoje dojučerašnje kolege s posla barem zaštitili od pokolja i (č)etničkog čišćenja, od progona!? Najblaže rečeno, ponašali su se poput 'navijačke skupine' na strani srbo-četničkog agresora kod prizora neviđenog zločina koji se odvijao pred njihovim očima punih 90 dana. Ni prstom nisu makli osim što bi kojeg nepoćudnog 'ustašu' svojim kažiprstom prokazali.

Uostalom, oni su sve to vrijeme pripadali jednoj drugoj para-državi, nazvavši je 'SAO Krajina Istočne Slavonije' i time se i de iure-punopravno odrekli svog, 'hrvatskog državljanstva'! Pritom treba istaknuti da su rijetki neoštećeni strojevi iz kombinata 'Borovo' prebačeni u Sombor gdje, valjda, i dan-danas rade. Dakle, u sedam godina agresorske okupacije zaposlenici 'Borova' srpske nacionalnosti nisu bili u stanju niti ruševine počistitik a kamoli proizvodnju pokrenuti, ali su zato dobro znali dio upotrebljivih strojeva prebaciti preko Dunava, u vojvođanski pogon kombinata 'Borovo'; u tvrtku 'Boreli'-dioničko društvo, Sombor.

«Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti»

A što se to desilo njihovim dobrim 'komšijama', citiram:

«Velepromet-Vukovar je skladišni prostor istoimenog poduzeća. Sastoji se od zidanih skladišnih zgrada i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara osnovan logor. Kako su padali rubni dijelovi grada tako su se punili objekti Veleprometa od 18. do 20. studenoga 1991.g., uglavnom ne-Srbima. U tom logoru bilo je zatočeno oko deset tisuća muškaraca, žena i djece, neki nekoliko dana, a većina mjesecima. S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice: vojnici JNA, Teritorijalne obrane-četnici Gorana Hadžića, šešeljevci, arkanovci... U prva tri dana od pada Vukovara četnička banda odvodi ljude kojima se gubi svaki trag. Stalno su se čuli jauci, zapomaganja, pucnjava. U Veleprometu su vladali strah, jeza, smrt. Ljudi su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Zatočenike su bajunetama boli po nogama, rukama i tijelu, a krvnici su komentirali: 'Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti'. Iz ovog je logora 'nestalo' 1.200 osoba.... Otvoren je polovinom rujna 1991., a zatvoren u ožujku 1992. godine.

Ovčara se nalazi pet kilometara od Vukovara. Bila je to farma VUPIK-a s hangarima za skladištenje. U tom dijelu Ovčare napravljen je logor jer su hangari ograđeni sa svih strana i lako se čuvaju. Ovčara je otvorena početkom listopada 1991. i kroz logor je prošlo gotovo četiri tisuće zatočenika. Svi uniformirani agresori iz okolnih srpskih sela došli su na Ovčaru, kao i u Velepromet. Krvožedni, razulareni, pijani, bez obzira na to jesu li bili u JNA, TO, četnici, šešeljevci ili arkanovci. Premlaćivanje, jauci, masakriranje, odvođenje na strijeljanja... Ovčara je zatvorena 25. prosinca 1991. nakon što je zvjerski likvidirano 200 muškaraca i žena, najvećim dijelom ranjenika, ali i medicinskog osoblja, dovoženih iz vukovarske bolnice. Ostatak zatočenika odveden je u Sremsku Mitrovicu, a dio u vojarnu, odakle su kasnije sprovedeni dalje u srpske logore Stajićevo, Begejci, Srijemska Mitrovica, Beograd, Niš» .

(Autor: Ana Diklić)

Ispijajući jučer mliječnu kavu s građanima, 'mliječni' nam je predsjednik komentirao kako je neobično važno da je poziv Borisu Tadiću uputio i gradonačelnik Vukovara, jer su taj grad i njegovi građani najviše stradali u ratu(od divljačke agresije Tadić/Pupovčevih sunarodnjaka, dakako!, nap. a.). Josipović je kazao i kako je dolazak Tadića važan za budućnost Hrvatske, balkanske 'regije' i Europe (skoro pa 'vascelog sveta', nap. a.) te da se nada da će to hrvatski narod razumjeti. Dodao je da se baš zato intenzivno na diplomatskoj razini radi na dolasku srpskog predsjednika kako bi se osiguralo da 'posjet bude na najboljoj mogućoj razini i da se njime prenesu najbolje poruke i za građane Hrvatske, posebno za stradalnike u Vukovaru, a naravno, i za Srbiju'.

Čitajući izvještaje s onog nedavno održanog foruma REKOM (regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o žrtvama rata na prostoru bivše SFRJ), o nekakvoj 'novo-komponovanoj' tranzicijskoj pravdi (-bolje rečeno: izjednačavanju agresora i žrtve, nap. a.), nije isključeno da nam predsjednik Tadić donese jedan račun-Pezetu za sve one bombe-krmače, granate, mine i streljivo koje je srpska soldateska zajedno s domaćim četnicima utrošila, tranzicijski gledano, kod 'srpskog oslobađanja' Vukovara od 'hrvatskih ustaša', sic!

U Spomen-domu na Ovčari nalaze se i 'spomen'-čahure s masovnog strijeljanja zatočenika na toj svinjogojskoj farmi.

Zalivene su u beton pa se i danas mogu prebrojiti te račun poslati ožalošćenim roditeljima ili rodbini!?

Ako Tadić, kojim slučajem i dođe u Vukovar, trebao bi barem u znak dobre volje podmiriti potraživanja ovih 700 'radnika' Borova, srpske nacionalnosti jer oni su sve do mirne reintegracije 'radili' u srpskoj para-državi a ne u Hrvatskoj. A to bi itekako pomoglo uzlaznoj putanji srpsko-hrvatskih odnosa, zar ne?

Ma, šipak, donijet će on i opet nekakvu 'opljačkanu' ikonu ili će ponuditi povratak spomenika Draže Mihailovića, srbijanskog antifašista, koji je i bio u Vukovaru sve do 1996.g., a nakon toga preko Srbije stigao do pravoslavnog groblja u distrikt-Brčko!

Damir Kalafatić