Performans: Forza Fiume

Ako želite teško povrijediti bilo koju naciju, izrugati se s njenim državnim simbolima tada izviždajte njenu himnu, popljujte joj državni grb ili pogazite njenu državnu zastavu. Prisjetimo se samo kako je Vlado Divac 1990. gazio hrvatsku zastavu na košarkaškom prvenstvu u Argentini ili kako su Zvezdine 'Delije' zapalile hrvatsku zastavu na 'Marakani', 26. kolovoza 2006. prigodom utakmice Inter-Zvezda. A nije na odmet spomenuti i fizički napad na naše Veleposlanstvo u Beogradu nakon priznanja Kosova uz obvezno, ritualno paljenje hrvatske državne zastave u veljači 2008. Ovih dana neki od nas - ognjištara - sa zebnjom pratimo iskaze tužiteljstva na političkom suđenju našim generalima - herojima u Haagu. Među ostalim u optužnici za zločinački pothvat stoji i slijedeće: Odgovorni su i zato jer (su mogli a) nisu spriječili kaznena djela.

S druge strane, veliki ljubitelj suvremene i moderne umjetnosti, riječki gradonačelnik Vojko Obersnel mrtav-hladan sjedi u MMSU i pasivno promatra kako jedan samozvani 'umjetnik-performer' (ali i publika) izvodi(e), blago rečeno, neobičnu performansu: kazneno djelo-rezanja državne zastave. I to se 'računa' kao suvremeno umjetničko djelo!? Bi li riječki gradonačelnik reagirao da je publika palila primjerice talijansku ili slovensku zastavu, ili, da je kojim slučajem rezala onu, Josipovićevu: 'lijepu trorogu partizansku kapu'? Kako to piše riječki 'Neue blatt' našeg ljubitelja takvih 'kontroverznih' performansi, Vojka Obersnela - zbog pasivnosti - prozivalo se sa svih strana pa je i on dao svoj 'objektivni komentar' o tom događaju iz prve ruke.

«Prije komentara svakako bih htio znati što javnost misli o tome da su čak tri policajca poslana u (samo) jedan MMSU. Za razliku od toga, kad god tražimo hitnu intervenciju vezanu uz remećenje javnog reda i mira ili zbog prebrze vožnje, odgovor je da nema dovoljno policajaca. A sad su u riječki muzej došla tri policajca kako bi priveli jednog umjetnika. Mislim da je tim činom definitivno ugrožena hrvatska državnost. Čudi me da nije intervenirala i vojska», ironično kaže taj crveni riječki gradonačelnik i nastavlja: «Onima koji me prozivaju da nisam reagirao tijekom umjetničke izložbe, mogu odgovoriti da sam tamo bio kao običan posjetitelj. Moram priznati i to da sam se posljednjih desetak godina nagledao raznih performansa na umjetničkoj, ali i političkoj sceni. Umjetnost nam se može sviđati ili ne. Indikativno je da je Janšina izložba bila prikazana i u Sloveniji, i u Njemačkoj, i u Austriji i Brazilu i nigdje nije bilo problema».

Koliko iz Obersnelova komentara možemo shvatiti 'gaženje' hrvatskog stijega postalo je hrvatski brand-artikl u izvozu, međunarodni performans. U Srbiji takva performansa još nije održana a stvarno nema ni potrebe jer tamo ne režu nego pale hrvatske zastave kad god im to padne na pamet. E sad, što je Vojko ovim komentarom htio reći? Pa, njemu je jako zasmetalo to što su čak tri policajca upala u muzej i to na temelju dojave jednog hrvatskog branitelja ogorčenog zbog skrnavljenja stijega pod kojim su na bojištu ginuli naši najbolji sinovi kod stvaranja ove države. Po riječkom gradonačelniku, Vojku Obersnelu, može se zaključiti da su ti policajci remetili javni red i mir a pritom omeli i njega u užitku tog 'umjetničkog performansa'.

Nu, možda idući put u Muzej moderne i suvremene umjetnosti nahrupi i 'vojska hrvatskih branitelja' kako bi zaštitila hrvatske svetinje od 'crvenih performatora' i njihovih pasivnih obožavatelja. Istini za volju, treba Obersnelu priznati da smo se u zadnje vrijeme 'nagledali raznih performansi kako na umjetničkoj tako i na političkoj sceni', od inkriminiranih ustaških kapa na Bleiburgu do lijepih i nedodirljivih crvenih zvijezdi u Titovom Kumrovcu, i jednako im 'lijepih partizanskih kapa u ustaničkom Srbu'.

Jedno ljepše od drugoga

Performans odnosno predstava, predstavljanje, izvedba označava umjetnost bunta, ekstremizma, interakcije, reakcije. Primjerice, Tomo Čaleta je 1972. godine počinio samoubojstvo u Splitu skočivši sa zgrade i, navodno, držeći u rukama natpis 'Ja sam umjetnik'. To je proglašeno ultimativnim performansom u povijesti hrvatske suvremene umjetnosti; veličanstveno i poučno! Vlasta Delimar je projahala gola Zagrebom i zaklala pijetla u Klovićevim dvorima, a društvo za zaštitu životinja pritom nije reagiralo. Tomislav Gotovac je koketirao sa seksom i rigidnom pornografijom naočigled širokih narodnih masa pokazujući bez srama svoj veliki performans, a Slaven Tolj sat je vremena šetao metropolom s crnom kacigom na glavi glumeći Pukanićevog ubojicu. Marko Marković je pio svoju krv, a Siniša Labrović vlastitu mokraću. Jedno ljepše od drugoga, zar ne? Prava umjetnost!

Javno skrnavljenje ponosnog hrvatskog stijega pred očima pasivnog riječkog gradonačelnika svakako ne spada u nabrojene 'performancije'. Prije bi se moglo svrstati pod adekvatnijim nazivom 'deforma(n)cije' duha i svijesti. Ali ne samo 'umjetnika-performatora' nego i sudionika kakav je i Vojko Obersnel, kojem ni hrvatski državni stijeg nije vrijedan toliko medijske buke.

Damir Kalafatić