'Croatia-kape', made in China

Iako bi ova 'priča' trebala biti tek o uvezenoj 'hrvatskoj kapi' za početak bi ipak nešto trebalo kazati o našem odnosu uopće prema bogatstvu koje imamo i načinu kako se prema njemu odnosimo. Ima jedna jako lijepa bajka po kojoj je dragi Bog, stvarajući planet Zemlju, njen najljepši komad podario dragom hrvatskom narodu. Ali danas nismo sasvim sigurni je li to bio dar ili kazna Božja. Evo i zašto....

Vjerujem da svakoga prođu trnci od straha kad pročita gorku istinu o tome kako Hrvatska ima oko 840.000 hektara neobrađene zemlje s daljnjim 'trendom porasta' tih površina obraslih korovom, šipražjem, ševarjem i šikarom. Dodamo li k tome da je naša zemlja svojim vodenim tokovima i izvorištima čiste, pitke vode jedna od najbogatijih u Europi (zauzima visoko peto mjesto), tim više zaprepašćuje činjenica da Hrvatska proizvede hrane u vrijednosti od oko pet milijardi kuna, a isto toliko proizvedu i seljaci, dok nam je uvoz iste dostigao impozantnih 15 milijardi kuna.

Dakako, to je puno više od aktualno 'potrebnog' rebalansa za krpanje 'budžetske rupe' od 8,5 milijardi kuna. U pogledu navodnjavanja čvrsto držimo nezahvalni 'fenjer' u Europi (blizu smo Albanije) s mizernih 7% u odnosu na za tu svrhu potencijalno povoljnih površina kojima bi se takvim putem prinos popeo za velikih 50%. Za razliku od Europske unije, gdje uvoz hrane čini najviše osam posto vrijednosti tržišta, u nas se ta brojka vrtoglavo penje na nevjerojatnih 40 posto. Smanjenju toga, čini se, ne pridonose niti izdašni poticaji, koje država daje na proizvodnju prehrambenih proizvoda.

A Hrvatska je ne tako davno bila čak i izvoznik hrane, a posljednji je put to bilo, nevjerojatno, ratne 1993. ('mračno' Tuđmanovo doba?) kada smo ostvarili čak i višak izvoza nad uvozom od 30 milijuna dolara. Zanimljiva je priča vlasnika maslinika iz doline Neretve, kod Opuzena. Iako je nudio 400 kuna dnevnicu, plus dobra marenda, nije mogao pronaći zainteresirane berače-najamnike, pa je oko 2.000 kg zrelih maslina ostalo neobrano i negativno utjecalo na prinos u ovoj godini. A to je bio i 'budžetski manjak' od ca. 400 litara djevičanskog maslinova ulja (randman je oko 20%).

A uvozimo sve i svašta, od graha iz Peru-a, stolnog grožđa lipanjske berbe s diskretnim okusom herbicida iz suptropskih krajeva, pa sve do bijelog luka-češnjaka iz daleke nam Kine. 'Uvezli' smo čak i granitni kamen iz susjedne nam Srbije za temelj onom četničkom spomeniku u Srbu. Ali, ipak ima nešto što nadmašuje i najbogatiju 'uvozničku maštu'.

Stoga se vratimo na početak naše 'priče':

Tako smo lijepo, kroz ovih dvadesetak godina, 'sredili' hrvatsku tekstilnu proizvodnju da u našoj zemlji više nemamo ni krpica iz danas propale 'Nade Dimić' ili košulja iz netom 'preminulog' 'Kamenskog', niti prediva i konca iz legendarne, danas upropaštene 'Dalmatinke' iz ponosnog, alkarskog Sinja. Uvozimo, stoga, i 'Croatia-kape' s hrvatskom 'šahovnicom' i hrvatskim državnim grbom na kojima stoji: proizvedeno u N.R. Kina.

Čovjeku jednostavno stane pamet, zemlja koja broji 1,2 milijarde žitelja našla je interes izvoziti čak i 'hrvatske kape', i to u Hrvatsku, zemlju koja ima tek nešto više od 4 milijuna žitelja (prodajna cijena kape na divljim štandovima diljem Dalmacije, jasno, bez računa, iznosi 50 kuna). Zahvaljujući, eto, bezbrojnim putovanjima 'našeg bivšeg' predsjdnika, kao i brojnoj delegaciji jednakih mu gospodarstvenih stručnjaka iz Nadanove PKH toliko smo vrata svijetu (uzalud) otvorili, a rezultat svega toga upravo sramotno simbolizira uvoz ovih 'Croatia-kapa', made in China.

Damir Kalafatić