Boka kotorska, hrvatska baština bez baštinika!?

 

Rijetko se danas čovjeku pruži prilika obići Kotor, pogotovo cijeli bokokotorski zaljev. Ovih dana bila je prava prilika za to, prigodom proslave jednog velikog jubileja: 1 200 godina od kako su kosti svetog Tripuna-mučenika iz Carigrada prenesene u Kotor gdje se nalazi i prekrasna katedrala jednakog imena.

Toj fešti prisustvovao je i, svaka mu čast, Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović a sa službene hrvatske strane nazočio je, eto, ministar Petar Čobanković uz mnoštvo hrvatskih biskupa i crkvenih velikodostojnika drugih zemalja kao i izaslanik svetog oca, kardinal Franc Rode.

Koliko god je ta svečanost bila dojmljiva toliko je nakon nje u nama hodočasnicima ostao gorak okus u ustima i tuga u srcima…pogotovo nakon obilaska uistinu predivnog zaljeva Boke kotorske; zašto?

Navest ću tek jedan primjer:

Posjetili smo jedno lijepo mjesto bokokotorskog zaljeva, Prčanj, gnijezdo pomorskih kapetana-Bokelja u kojem smo imali svetu misu u velebnoj katedrali Presvete Bogorodice. Milodare je tijekom mise skupljao jedan postariji čovjek koji nije mogao skriti suze u očima kad je vidio ‘mnoštvo’ od nas osamdesetak Hrvata-hodočasnika! Naime, u toj se velikoj crkvi na nedjeljnjoj misi rijetko okupi više od desetak vjernika, Hrvata-katolika, a mjesni župnik nam reče da ove godine nije imao ni jedno krštenje ali je zato imao pet pogreba.

Nekad, ne tako davno Prčanj je bio grad napučen samo s Hrvatima, i ne samo Prčanj nego i mnogi drugi primorski gradovi bokokotorskog zaljeva, od Tivta preko Kotora pa sve do Perasta i otočića Gospe od Škrpjela…a čak i Hercegnovi je prije ‘oslobođenja’ bio pretežno ‘hrvatski grad’.

Prisjetimo se….

Fra Andrija Kačić-Miošić ovako je pjevao:

‘Ej Kotore, gnizdo sokolova,

na visokoj grani savijeno,

di se legu zmaji i sokoli,

koji caru puno dodijaše!

Svijeno je na jeli zelenoj

ter pokriva Boku od Kotora,

kojano je dika od Hrvata

i viteško srce od junaka…..’

Pa, vratimo se malo u povijest:

Na krajnjem jugoistoku Jadrana nalazi se prelijepi zaljev-Boka kotorska (na talijanskom Bocca = usta, otvor). Njen pjesnik, Kotoranin Viktor Vida, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, za nju će reći: 'Ništa ne može pokolebati moga uvjerenja, da je Boka kotorska ostvarenje božanske priče, koja se tu više nego i u jednom kraju svijeta dotakla zemlje i ostavila na tom moru i u tom kamenju svoj vječni trag.' Boka kotorska zahvaća čitav zaljev s okolnim kopnom, a njeno ime je zamijenio antički naziv Risanski zaljev. Na tom prostoru, području nekadašnjih Ilira, sačuvano je dosta kulturnih tragova još iz IV. stoljeća prije Krista a u Boki kotorskoj sklonila se pred Rimljanima ilirska kraljica Teuta, koja je bila udovica osnivača ardijejske države Aragona.

Rimljanima je kao izlika za napad na Teutu poslužilo ilirsko gusarenje, ali je zapravo pravi razlog bila želja Rimljana da unište prekojadransku državu. To im je i pošlo za rukom 168. g. prije Krista. Na ovim područjima Rimljani su vladali do 476. g. Za to vrijeme dosta ih se doselilo tako da se latinski utjecaj toliko uvriježio i duboko obilježio kasnija bokeljska stoljeća a sačuvan je i veliki broj spomeničke baštine iz rimskog doba. Već u tom periodu nastala je različitost samog bokokototskog zaljeva od zaleđa kako u mentalitetu, tako i u kulturi, običajima i izvanjskim obilježjima. Tijekom provala Gota, Avara i Slavena mnogobrojno romansko stanovništvo je stradalo, a preostali su pobjegli u Kotor, koji je tada postao glavni grad Boke. U tom razdoblju podlogu za autonomnost Kotora tvorio je poseban status grada, gradski politički te crkveni ustroj. Upravo tada i počinje povijest bokeljskih Hrvata.

Najstariji domaći ljetopis Popa Dukljanina spominje na tom području Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju, u kojoj su, među ostalima, utemeljene biskupije u Kotoru i Budvi i koja je do polovice X. st. bila zajednička država sa zapadnom Bijelom Hrvatskom ili Donjom Dalmacijom. Sve do XII. st. tu je bio dominantan (ponekad s prekidima) utjecaj i vlast Bizanta, ali nije zanemariva niti uloga zapadne hrvatske države i njezinih kraljeva.

Hrvatski kralj Tomislav je na cijeloj istočnojadranskoj obali pa i u Boki imao jaku mornaricu od 180 brodova s više od 5000 mornara. Tako poznavatelj bokeljske povijesti Peraštanin Pavao Butorac piše o crkvenim vezama:

’Drevnu je crkvenu povezanost grada Kotora sa zapadom, a time i sa zapadnom civilizacijom, definitivno učvrstio moćni utjecaj prvoga hrvatskog kralja Tomislava.’

Povjesničar dr. sc. Vanda Babić piše:

'Ne smijemo zaboraviti da unatoč svim previranjima, svim događanjima i događajima, danas u Boki kotorskoj živi još ponešto Hrvata koji zajedno s Crkvom i kamenom odolijevaju svim neverama i olujama. Uostalom, kako je rekao jedan Hrvat i Bokelj, akademik Josip Pečarić, 'u Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski.' Bokelji su uvijek odlazili na more loviti ribu, trgovati, ploviti, boriti se. Ali su majke ostajale na ognjištu, da nekada dočekaju sigurnu starost ili da bodre djecu kako nebi zaboravili da je Boka velika hrvatska baština, da su tamo grobovi otaca, da su tamo svetinje i da se treba vraćati.

Krajem drugog svjetskog rata odnosno nakon 'oslobođenja’, političkom kuhinjom partijskih glavešina Boka je postala dio Crne Gore iako je i tada postojala dilema u odvajanju Crne Gore od barem 'autonomne Boke kotorske’. Pa, sjetimo se uzgred da je u to vrijeme nakon rata Hrvatska kao jedina republika bivše države jednakom političkom kuhinjom bukvalno raščerečena u odvajkada hrvatskom gradu Neumu!

Malo po malo Boka je ostajala bez baštinika, uistinu velike hrvatske kulturne baštine u njoj.

Naime, bokokotorska priobalna naselja, koja su bila nastanjena uglavnom Hrvatima, bila su žarište pomorstva, koje je stoljećima bilo pokretač razvoja toga područja. To stanovništvo bilo je i nositeljem kulture, koja je dosegla zavidnu razinu. Ta je kultura iznimno važna za hrvatski narod.

Najstarija hrvatska katedrala je upravo ona iz 1166. godine-katedrala Sv. Tripuna u Kotoru ispred koje je i održana ovogodišnja proslava. Ili pak Gospa od Škrpjela, otok preko puta Perasta, koji su Hrvati toga grada izgradili u moru, da bi na njemu sagradili veličanstvenu crkvu, svetište Majci Božjoj, gdje je smješteno životno djelo najvećega hrvatskog baroknog slikara, Peraštanina Tripa Kokolje.

U samom Perastu kao svjedok proteklom vremenu još uvijek postoje 22 katoličke bogomolje, što crkve, što kapelice.

Sama crkva Majke Božje na otočiću ukrašena je slikama tog velikog majstora, Tripa Kokolje, a na zidovima crkve nalaze se dvije tisuće zavjetnih pločica iskovanih u srebru, kao i prekrasne orgulje stare 350 godina.

A kolika je velika baština hrvatskog naroda najbolje svjedoče službeni crnogorski izvori koji kažu da se 40 posto nepokretnog i 66 posto pokretnog spomeničkog blaga Republike Crne Gore nalazi u Boki kotorskoj. Zato slobodno možemo konstatirati da više od 50 posto spomeničkog blaga današnje Crne Gore pripada upravo hrvatskom narodu, tj. hrvatski je narod Boke baštinik toga blaga.

Treba li uopće i spominjati svetog Leopolda Mandića iz Herceg-Novog?

Stvaranjem neovisne hrvatske države, 1990.g., bratovština 'Bokeljska mornarica 809' krenula je u 'borbu' kako bi se o toj situaciji mnogo više saznalo u samoj Hrvatskoj. I rezultati nisu izostali. Članovi Bratovštine dali su niz intervjua hrvatskim medijima, pisali po novinama. Akademik Josip Pečarić, rođeni Bokelj skupio je sve svoje objavljene članke u knjigi figurativnog naziva 'Borba za Boku kotorsku', što je ustvari borba za očuvanje hrvatske baštine.

Mnogi u Hrvatskoj već vjeruju da je podnaslov te knjige: 'U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski', u stvari stara hrvatska izreka. Ta naša 'borba' nije ostala bez odjeka ni među rijetkim Hrvatima u Boki.

Ipak, s promjenama u Crnoj Gori i proglašenjem njene neovisnosti stalno se poboljšavao i položaj tamošnjih, doduše, malobrojnih Hrvata. Prilikom svog posjeta Zagrebu, predsjednik Crne Gore Mile Đukanović sastao se i s nekim članovima Hrvatske bratovštine 'Bokeljska mornarica 809’.

Otvoren je i Konzulat RH u Kotoru.

Obnovljeno je Hrvatsko kulturno društvo ’Napredak’, a 23. 6. 2001. je osnovano u Kotoru i Hrvatsko građansko društvo Crne Gore.

Ovo Društvo je tom prigodom izdalo i knjižicu o sebi u kojoj piše:

Čuvajmo barem bogatu baštinu hrvatskog naroda i, kao što reče jedan svećenik s hodočašća, nemojmo dozvoliti da nam se tako nešto dogodi i u ovoj našoj Hrvatskoj....da baština ostane bez njenih baštinika!

 

Damir Kalafatić

{mxc}