Katolik za Predsjednika
Lijepo je katoličkim vjernicima bilo čuti veoma nadahnutu propovijed Slobodana Štambuka, časnog biskupa bračko-hvarsko-viškog, 12. rujna og. na svečanoj misi u Udbini; i okorjeli ateisti bi to morali priznati.
Ali, avaj!
Nije prošlo ni par sati nakon svete mise kako smo čuli oštre kritike a od koga bi drugo doli 'naše', hrvatske televizije i pučko (školsko)g pravobranitelja Jurice Malčića o tome kako se biskup s oltara direktno miješa u politiku i, zamislite, 'potiče Ustavom i Zakonom zabranjenu diskriminaciju'?
A evo te njegove 'inkriminirane' preporuke vjernicima (želje, mišljenja, nap.a.) vezane uz predstojeće predsjedničke izbore (skraćeno):
«I ne bi li bilo normalno i poželjno da u katoličkoj Hrvatskoj njezin predsjednik bude katolik?! Ali ne samo po svjedočanstvu krsnog lista, nego po svjedočanstvu života po vjeri! Smiju li katolici ove Zemlje misliti tako, nastupati tako, postupati tako?!»
Dakle, u tim biskupovim riječima nije bilo nikakve isključivosti, nikakvog zahtjeva niti onog imperativnog 'Predsjednik mora biti katolik', bilo je to tek mišljenje i želja jednog crkvenog velikodostojnika, božjeg sluge ali i građanina ove zemlje koji po Ustavu ima i pravo glasovanja na izborima.
Međutim, takvom biskupovom izjavom osjetio se pogođen i naš Predsjednik na odlasku, pogodilo ga ono čega on nema ni u tragovima-'katolik po svjedočanstvu života'-pa na ručku u Američkoj gospodarskoj komori(?) po svom već uvriježenom običaju raspalio po nepoćudnoj mu katoličkoj Crkvi i njenoj 'gospodi-biskupima'.
Jer po njemu nitko ne smije miješati svoja privatna, religijska uvjerenja (ili mišljenja!) s 'časnom politikom' koja isključivo počiva na temeljima antifašizma čijoj ideologiji je religijski nauk u komunističkoj Hrvatskoj dugim desetljećima bio klasni neprijatelj poznat pod opskurnim imenom 'klero-fašizma'.
Zaboravlja pritom Mesić kako je nedavno s apsolutnom isključivošću izjavio da predsjednikom ove države mora biti samo antifašista poput njega a da bi, primjerice «izbor Andrije Hebranga značio moj osobni poraz ali i poraz uljuđene Hrvatske». Dodao bih ono što je mislio a nije rekao: bio bi to povratak Hrvatske mračnoj 'tuđmanovštini' i potpunom izolacionizmu!
A da bi bolje shvatili ove Mesićeve riječi treba pročitati paralelnu izjavu njegova odanog istomišljenika, istrijanskog jarčića Damira Kajina koja glasi:
«Ne mogu zamisliti da predsjednik Republike postane netko tko dodatno razrađuje uvredljivu tezu(?) Franje Tuđmana da je NDH bila težnja hrvatskog naroda, ali sada s tezom da se Luburić, kao i Hebrangov pokojni otac, borio za interese Hrvatske!»
Dakle, za razliku od časnog biskupa Slobodana Štambuka koji je tek izrazio želju riječima 'ne bi li bilo normalno i poželjno da predsjednik bude katolik' ovo dvoje zadrtih kripto-antifašista, Mesić i Kajin ne mogu ni zamisliti nekog drugog (pogotovo ne katolika-'klerofašistu'?) na kormilu države osim punokrvnih 'antifašističkih grla'; kao da se vraćamo tamo gdje smo bili prije dvadesetak godina…u vrijeme takozvane partijske podobnosti.
Nije li to rigidna politička diskriminacija, također Ustavom zabranjena a uz to još i navijački uvredljiva, nadasve neuljudna? Treba li uopće i spominjati totalnu 'medijsku diskriminaciju' prema predsjedničkom kandidatu Miroslavu Tuđmanu koja se slobodno može nazvati ignorancijom, očito politikantski…..namjernom! Ipak, neki dojučerašnji komunisti shvatili su biskupovu poruku iz 'mučeničke Udbine' da bi i religijska pripadnost mogla biti važnim čimbenikom kod predstojećih izbora za predsjednika države. I gle čuda, to ne smeta ni našem aktualnom 'antifašističkom lideru', ateisti u duši!?
O čemu se radi?
Uz 30 000 katoličkih vjernika u Mariju Bistricu hodočastio je i, još uvijek, neslužbeni kandidat za predsjednika države, 'ortodoksni katolik', Milan Bandić koji je na oltar donio veliku zavjetnu svijeću tešku čak sedam kilograma. Inače, hodočasnik Bandić je dopješačio u Mariju Bistrici u nedjelju ujutro, iako je noć prije do kasna bio na Krapinskome festivalu popevki.
Eto, što znači čvrsta vjera u Boga za razliku od našeg ateističkog Predsjednika: na aktualnom zagrebačkom gradonačelniku nisu bili primijećeni ni najmanji znaci umora…..reklo bi se prst Božji.
Figurativno rečeno:
Danas veliki katolik-partijski konvertit, Milan Bandić, umjesto nekadašnje Titove štafetne batine, nosi ovaj put prigodnu 'štafetnu svijeću' Majci Božjoj Bistričkoj ne bi li tim pobožnim činom pokore pridobio većinski hrvatski katolički puk da glasuje za njega…tako mu Bog pomogao.
Dodatak:
Uistinu bi bilo poželjno da predsjednikom ove pretežno katoličke države postane pravi katolik umjesto nekakvog religijskog licemjera pa da mu kod svečane inauguracije «tako mi Bog pomogao» asistira i zagrebački kardinal Josip Bozanić kako bi budućeg Predsjednika upozorio da će Hrvatska bez (Mesiću neprihvatljivog) križa potonuti u neprepoznatljivu ideologiju relativizma. A trebalo bi reći pravu istinu da se (Mesićev 'čisti') antifašizam bez neprovedene lustracije u demokratskom svijetu već osuđenog komunizma zatvara u prepoznatljivu ideologiju klasne mržnje i terora.
Damir Kalafatić
{mxc}