Što se sve slavi petog kolovoza?

Evo današnjeg 'e-maila' jednog mog prijatelja, pravog zagrebačkog purgera: «Ujedno, makar sa zakašnjenjem idu i moje čestitke za Oluju. Žalostan je bio moj Zagreb ovog dana, tužan i tmuran bez i jedne zastave ili nekog drugog znaka o obilježavanju 'Dana pobjede', kao da smo mi dobili po glavi!» E, moj prijatelju, izgleda da i jesmo!

Gledam jučer standardnu blic-anketu jedne televizijske kuće po ulicama naše metropole, glavnog grada svih Hrvata, a nitko od anketiranih 'glavno-građana' ne zna ni približno što to njegova Domovina Hrvatska slavi petog kolovoza? Ama baš nitko od njih desetak na ulici slučajno-bez izbora anketiranih, mahom mladih ljudi. Tugo moja!

Gdje su ti pobjednički barjaci sa 'šahovnicama', gdje ti je glazbena budnica u rano jutro, gdje su počasne topovske salve gradonačelniče Bandiću Milane, sjećaš li se još Titove Jugovine i '29. novembra' kad si morao na prozor objesiti trobojku s petokrakom i učvrstiti je s dva 'pitara' crvenog cvijeća. Inače bi ti drug 'organ' s narodnom palicom odmah na vrata pokucao.

Uostalom, kako bi narod i znao što se točno praznuje tog dana, jer petog kolovoza slavi se štošta. Neki rijetki Hrvati slave ga kao 'Dan pobjede', neki drugi-također rijetki, nazivaju ga 'Danom domovinske zahvalnosti' a za treće, sudionike Domovinskog rata to je 'Dan hrvatskih branitelja'.

Od samog početka naopako

Doduše, proslava je od samog početka naopako počela, na Mirogoju, dan ranije. Visoko izaslanstvo u punom institucionalnom sastavu, Predsjednik, Vlada i Sabor, položiše vijence na Spomen-križu u Aleji branitelja. Nakon toga, ode svak na svoju stranu. 'Desni' odoše odat počast 'svom' prvom Predsjedniku, a 'lijevi', na čelu s drugim Predsjednikom svih građana ove jadne države, odoše 'svojima' mrtvim narodnim herojima kako bi još jednom apostrofirali tko je to udario temelje, eto, hrvatskoj neovisnosti i slobodi.

Predsjednik države još jednom namjerno (i s gnušanjem) zaobilazi grob svog prethodnika. Uzgred, upravo na televizijskim vijestima objaviše kako je američki predsjednik Obama zahvalio Clintonu na oslobađanju dviju novinarki iz sjevernokorejskog zatvora, naglasivši s dužnim štovanjem: hvala Predsjedniku Billu Clintonu, i to bez pridjeva 'bivši'.

Ali, to nije sve, za našeg Predsjednika proslava 5. kolovoza je lijepa prigoda za javno isticanje kako su tijekom i poslije 'Oluje' izvršeni zločini nad nedužnim Srbima 'u ime hrvatstva'. Istovremeno, Milorad Pupovac i njegovo 'SN-Veće' državni praznik 'Dan pobjede' nazivaju 'Danom tuge i žaljenja' za srpski narod u Hrvatskoj. Službenih predstavnika srpskog naroda u Hrvatskoj nije naravno ni bilo na državnoj svečanosti, iako dobro znaju tko ih je u agresiju gurnuo i kakva su sve zla svojim 'dobrim komšijama počinili'. Nije bilo čak ni potpredsjednika hrvatske Vlade, nije bilo ni reformiranih komunista, rado viđenih 27. srpnja u četničko-ustaničkom Srbu, kao ni Vesne Pusić.

Zločine počinjene u 'Oluji' ne smijemo nikada zaboraviti, poručuje Mesić braniteljima. A što to moramo zaboraviti, druže Predsjedniče? Pa, valjda onih mračnih pet godina veliko-srpske okupacije, pljačke, paleži, progona i ubojstava, miniranje Peručke brane? Reklo bi se, bravo Vrhovniče, dočekajmo još samo hašku presudu pa da možeš oduzeti odličja Čermaku, Markaču i Gotovini. Ima, doduše, Mesić i pravo, jer za razliku od naših hrvatskih branitelja 'njegovi' narodni heroji, kojima do danas nitko ni sudio nije, niti će im ikad makar i verbalno suditi, izvršiše teške poratne zločine nad hrvatskim narodom, a sve u ime jugoslavenstva, Tita i Partije.

Peti kolovoza i budućoj «balkanskoj prestonici»

'Slavi se' na poseban način peti kolovoza i u budućoj «balkanskoj prestonici». U Beogradu se sastadoše prognani Krajišnici, 'zapevaše' valjda i onu poznatu-borbenu: «sprem'te se, sprem'te četnici», pa proglasiše peti kolovoza «Danom genocida» kojeg su ustaše počinile nad ugroženim srpskim narodom. Figurativno rečeno, «drugi Jasenovac».

Kako prenose beogradski elektronski mediji, predsjednik 'Udruge proteranih krajišnika' Rade Čubrilo poručio je vlastima u Zagrebu kako će se prognani Srbi «kad-tad, milom ili silom, vratiti u Hrvatsku» te zatražio da se majčica Srbija za to bori svim političkim i diplomatskim sredstvima. Okupljenim balvanašima, koji su do hrvatskog veleposlanstva došli nakon skupa posvećenog četnicima poginulim tijekom 'Oluje', obratio se i «predsjednik Skupštine srpske krajine u egzilu», poznati balvanorezac Rade Ležajić. On je istaknuo kako je jedini uvjet za konačno rješavanje «srpskog pitanja» u Hrvatskoj taj da se Srbima obvezno vrati status konstitutivnog naroda koji im je, kako je rekao, oduzet prekrajanjem hrvatskog Ustava bez njihove izričite suglasnosti. Po Ležajićevim riječima time će biti «omogućen povratak nedužnim Srbima svojim vekovnim ognjištima, kao i povrat imovine i svih drugih prava».

Zucker kommt zu letzt

I šećer dolazi na kraju. Sutlićeva dalekovidnica u strahu od mogućeg incidenta na svečanosti nije se usudila izravno prenositi 'predstavu državnog cirkusa' s nogometnog stadiona kninske 'Dinare' ali je zato izravno prenosila svečanu Misu zahvalnicu iz obnovljene - četnicima popaljene -crkve svetog Ante. I gle čuda, nema nigdje našeg Predsjednika - apstinenta crkvenog obreda u čast pobjede. Nije valjda kradomice otišao u Thompsonove Čavoglave?

Ne, ne, uvrijedio se on poput 'mile Gere' jer je u 'Glasu koncila' pročitao kako ga je Crkva (po Ivanu Fumiću: taj posljednji bastion ustaštva), osumnjičila za navodnu veleizdaju. Pa, pročitajmo jednu rečenicu u kojoj je Mesić odmah prepoznao sebe prema pisanju Ivana Miklenića, još od 21. lipnja ove godine:

«Važno je upozoriti da je ta potpora (biskupske konferencije!) iznesena neposredno nakon što je hrvatski visoki dužnosnik na veleizdajnički i krajnje sluganski način prema određenim političkim snagama zabio nož u leđa tim hrvatskim nastojanjima…»

S jedne strane Miklenić nam otkriva 'toplu vodu', jer taj je 'visoki dužnosnik' pokazao svoje pravo lice još davne 1967.g. svojim euforičnim govorom u Saboru tadašnje SRH, (veleizdajnički-)zabivši nož u leđa svim potpisnicima Deklaracije o hrvatskom jeziku:

«(...)Kad sam pročitao tu Deklaraciju, rekao je tada Stipe Mesić, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje, i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve (...)Bez obzira na to na koji način se postavljaju obranaški potpisnici i sugovornici tih potpisnika, na koji način oni branili sebe, da li su to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju(…)pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici Deklaracije (uključivo i Miroslav Krleža!) nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba.» (Vjesnik, 31.srpnja 1967., S. Mesić: «Apsolutni krah Deklaracije»)

Drago nam je da Predsjednik pomno prati vjerodostojni katolički tisak, divimo se njegovoj lucidnosti u prepoznavanju 'samog sebe' a s druge stane, svakom iole pametnom građaninu ove zemlje, bjelodano je tko je taj opaki nesretnik koji dijeli ovaj hrvatski narod, na 'lijeve' i 'desne', na 'partizane' i 'ustaše'; tugo naša i žalosti!

Damir Kalafatić

{mxc}