Srbija i ratni zločini

Poštovanje načela vladavine prava jedan je oduvjeta za pristupanje Srbije Europskoj uniji. Suđenja za ratne zločine u Srbiji traju deset godina, ali službena priznanja da su neki od tih zločina počinjeni nije uradila niti jedna srpska Vlada. Mjereći prema razmjerima i karakteru počinjenih zločina u ratovima vođenim na teritoriju bivše Jugoslavije tijekom 1990-ih, izvođenje odgovornih za te zločine pred lice pravde imalo je skromne rezultate u Srbiji. Neka pitanja za srpsko društvo u suočavanja s prošlošću su otvorena - primjerice, suđenja za ratne zločine neprati i službeno priznanje da su neki od tih zločina počinjeni iako postoje pravomoćne sudske presude.

Tijekom 90-ih godina, u vrijeme ratova, kaznena djela počinjena su i protiv pripadnika manjina na svom teritoriju i još uvijek se nisu procesuirali. Paralelno s "oslobađanjem" srpskih zemalja dolazilo je do protjerivanja hrvatskog stanovništva iz Srijema, do različitih oblika fizičkih napada na pripadnike ostalih manjinskih zajednica koja su za rezultat imala nasilnu promjene strukture stanovništva Vojvodine.

U mjestima stradanja i mučenja u logorima Stajićevo i Begejci ne dopušta se postavljanje spomen-ploče, kao uvažavanja dostojanstva žrtava tih logora i njihovih obitelji. Nespremnost institucija da pred lice pravde izvedu veći broj počinitelja kaznenih djela, produbljuje sumnju u iskrenost političkih predstavnika Srbije, unatoč njihovom deklarativnom zalaganju.

Protjerivanje uz šutnju države

Srbija se sprema za pridruživanje europskom društvu i mora se suočiti sa svojim naslijeđem iz svoje prošlosti. Jedno od njih je i protjerivanje ljudi zbog različite nacije ili vjere na svoom teritoriju. ProgoniTijekom 90-ih godina, u vrijeme ratova, kaznena djela počinjena su i protiv pripadnika manjina na svom teritoriju i još uvijek se nisu procesuirali. Paralelno s "oslobađanjem" srpskih zemalja dolazilo je do protjerivanja hrvatskog stanovništva iz Srijema, do različitih oblika fizičkih napada na pripadnike ostalih manjinskih zajednica koja su za rezultat imala nasilnu promjene strukture stanovništva Vojvodine.Potpirivana je nacionalna netrpeljivost i mržnja prema nesrpskom stanovništvu. Mnogima je jedini grijeh bio što nisu "Srbi" i "pravoslavci" i što su imali lijepe kuće i stanove.

Tortura srpskih i vojvođanskih vlasti 90-tih, je počivala na strahu i nehumanom vojačenju Hrvata i svih drugih pripadnika nacionalnih manjina. Na prostorima u "državi koja nije bila u ratu" pucalo se, prijetilo, ubijalo, protjerivalo, otvarani su logori... Mnoga vojvođanska mjesta više nisu ista, kao prije vladavine Slobodana Miloševića i djelovanja memorandumske Srbije.

Vojvođanski Hrvati bili su nedužna žrtva besmislene agresije i rata. Prije 22 godine, 6. svibnja, u srijemskom selu Hrtkovcima na zboru građana, a u nazočnosti Vojislava Šešelja, tadašnjeg predsjednika Srpske radikalne stranke, čitanjem spiska nepodobnih Hrvata praktično je ozvaničeno protjerivanje Hrvata iz Vojvodine.

Većina Hrvata iz Hrtkovaca je zbog prijetnji i maltretiranja bila prisiljena zamijeniti kuće i otići iz sela. Hrtkovci nisu jedini primjer zlostavljanja građana hrvatske nacionalnosti u Srijemu i u cijeloj Vojvodini. Tih devedesetih godina pod pritiskom, i uz šutnju države, iz mnogih do tada većinski hrvatskih mjesta u Vojvodini - Slankamen, Golubinci, Nikinci, Kukujevci... - se iselilo blizu 30 000 vojvođanskih Hrvata. Protjerani Srijemci uglavnom se nikada nisu vratili svojim domovima.Većina mjesta u Srijemu odavno nisu s većinskim hrvatskim stanovništvom.

Različiti oblici fizičkih napada na pripadnike ostalih manjinskih zajednica se bilježe u kontinetu. Zbog toga, je osim Hrvata i dio pripadnika ostalih nacionalnih manjina napustilo Vojvodinu što je dovelo do promjene nacionalne strukture stanovništava u Vojvodini. To dokazuju i pokazatelji, popisa pučanstva iz 1981.godine. Vojvodina je imala 2.034.772 stanovnika, od čega su Srbi činili 54,4 %, Mađari 18,9 %, Hrvati 5,4 %, Slovaci 3,4 %, Rumunji 2,3 %, Crnogorci 2,1 %, Rusini 0,9 % i drugi.

Prema popisu pučanstva iz 2002. godine, Vojvodina je imala 2.031.992 stanovnika, a etnički sastav je bio sljedeći: Srbi 65,05%, Mađari 14,28%, Slovaci 2,79%, Hrvati 2,78%, Crnogorci 1,75%, Rumunji 1,5%, Rusini 0,77%, Jugoslaveni 2,45%, neizjašnjeno 2,71%, nepoznato 1,17%, mjesno opredjeljeni 0,5%.

U Srbiji se pred„reformiranim" pravosuđem ne vodi ni jedan proces protiv onih koji su protjerivali samo one zato što su druge vjere i nacije.Samo se vodi postupak protiv jednog čovjeka pred Haškim tribunalom.

Vukovar-besmrtni grad

Na prostorima Hrvatske i Bosne Hercegovine,„oslobođani" su gradovi pod izlikom ugroženosti Srba, sa ciljem ujedinjenje svih srpskih zemalja. „Oslobodioci" su pljačkali prirodna bogatstava „oslobođenih" teritorija VukovarKalvarija Vukovara je 1991. trajala je punih 87 dana zbog opsade srpskih snaga, te je na tisuće žrtava i zarobljenika koji su odvedeni u logore u Srbiji. Te je tako već Vukovar ušao u popis onih besmrtnih gradova iz povijesti sa beskrajnim žrtvama, o kojima će se još stoljećima, a možda i milenijima učiti u školama, gimnazijama, fakultetima ili čak virtualnim putem u bližoj budućnosti! Ti gradovi su: Staljingrad, Dresden, Hirošima, Nagasaki, ali sada i hrvatski grad Vukovar.(primjerice: eksploatacija nafte te masovna sječa i preprodaja šume).

Jedan od od primjera „oslobađanja" je i Vukovar. Gotovo je nevjerojatno koliko čovjek može pasti ispod razine svog dostojanstva, koliko može biti nečovjek kad ideologija pomrači um. Ostat će u povijesti zapisane neke brojke, koje su nepobitne. Kalvarija Vukovara je 1991. trajala je punih 87 dana zbog opsade srpskih snaga, te je na tisuće žrtava i zarobljenika koji su odvedeni u logore u Srbiji. Te je tako već Vukovar ušao u popis onih besmrtnih gradova iz povijesti sa beskrajnim žrtvama, o kojima će se još stoljećima, a možda i milenijima učiti u školama, gimnazijama, fakultetima ili čak virtualnim putem u bližoj budućnosti! Ti gradovi su: Staljingrad, Dresden, Hirošima, Nagasaki, ali sada i hrvatski grad Vukovar.

Drugačije čitanje rata

Država Srbija nikada nije ispričala svojim bivšim državljanima koji su spašavajući život pobjegli iz nje, kao i onim vojvođanskim Hrvatima koji su ostali ovdje, a nikad neće zaboraviti muke i patnje koje su pretrpjeli zbog nacionalnog podrijetla.

Ako vjerujemo da je suočavanje s prošlošću u moralnom i političkom smislu suštinski značajno za žrtve i društvo u cjelini, kako njime više ne bi vladali navodni ratni zločinci ili ga optuživale žrtve. Može li se srpsko društvou kome su partizani i četnici kao sudionici Drugog svjetskog rata statusno izjednačeni, suočiti sa onim što se dešavalo tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća? Ili će i dalje u srpskom društvu preovladavati drugačije čitanje ratova iz 90-tih godina prošlog stoljeća?

Zlatko Ifković

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.