Mjesec dana poslije Titove odluke da ih "s veseljem" potjera iz svoje partije i anatemizira kao izdajnike komunističke utopije, u Moskvi su u roku od samo nekoliko minuta strijeljana trojica osnivača KPJ. Zbilo se to 19. travnja 1939. kada su pripadnici strijeljačkog odreda Staljinovog NKVD-a po kratkom postupku likvidirali Kostu Novakovića, Simu Miljuša i dr Simu Markovića. Kosta Novaković je jedno od najkrupnijih imena srpske ljevice 20. vijeka. Rođen je u Čačku 1896. godine. U Beogradu je završio Filozofski fakultet i postao član Srpske socijaldemokratske partije. Bio je sekretar Radničke komore Srbije, urednik listova "Budućnost", "Radničke novine", "Radnik" i "Borba". Na osnivačkom kongresu KPJ izabran u njezino najuže rukovodstvo. Jugoslavenske komuniste je zastupao na dva kongresa Kominterne.

Zatezanje omče

Novaković je osuđen na pet godina robije. Pobjegao je iz kaznionice i tražeći spas u "prvoj zemlji socijalizma" obreo se u SSSR. U Moskvi je živio i radio s promijenljivom srećom, a crno mu se počelo pisati kada su ga vodeći staljinisti Kominterne optužili za frakcionaštvo. Tito je među njima igrao sve važniju ulogu već od 1935. godine, prvog dolaska u Kominternu. Novakovićeva pozicija bila je iz dana u dan sve teža. To potvrđuje i njegov dosije koji je "Novostima" nedavno stavljen na uvid u Moskvi. Iako je imao završen Filozofski fakultet iz njega se vidi da je prije hapšenja radio kao pomoćni tiskarski radnik, da je živio u jednom zajedničkom stanu u Moskvi i da su ga tamo zvali Petar Petrovič Dragačevac. Uhićen je 19. srpnja 1938. godine a likvidiran devet mjeseci kasnije, upravo kada je Tito javio Kominterni da ga je proglasio velikim griješnikom i izbacio ga iz partije koju je Novaković osnovao.

Istog dana, 19. travnja 1939. ugasio se život i bivšeg pripadnika revolucionarne organizacije "Mlada bosna" Sime Miljuša. Rođen je 1894. u Bosni, kao osamnaestogodišnjak 1912. godine se pridružio srpskoj vojsci i s majorom Vojislavom Tankosićem sudjeovao je u ratu protiv Turaka u Prvom balkanskom ratu. Bio je predsjednik akademske socijalističke omladine na Zagrebačkom sveučilištu, gdje je završio Pravni fakultet. Izabran je za poslanika Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS-a, organizacionog sekretara KPJ i lidera Nezavisne radničke partije Jugoslavije za Srbiju. Jedno vrijeme bio je i vođa komunista Hrvatske i Slavonije, kada se sretao i s Titom, koji je u partijskoj nomenklaturi zauzimao znatno niže mjesto od Miljuša. U SSSR je emigrirao 1933. godine, gdje je dobio ime Ilja Georgievič Kuburić. Uhićen je 19. srpnja 1938. kao predavač Međunarodne lenjinske škole i urednik izdavačkog poduzeća "Strani radnik" u Moskvi. I njega je Tito, čim se vratio u Jugoslaviju, ožujka 1939. proglasio štetočinom i isključio iz KPJ, a kad je taj glas stigao do Moskve Miljuš je odmah streijeljan.

Dozirana smrt

Istog dana od iste ruke skončao je i dr Sima Marković4, jedan od osnivača KPJ i jedan od njezinih generalnih sekretara. Doktorat matematike stekao je 1913. kada je postao asistent čuvenog srbijanskog matematičara akademika Mihaila Petrovića, Mike Alasa. Poslije Prvog svjetskog rata, Marković je napustio sveučilišnu karijeru i posvetio se politici i filozofiji. Bio je poslanik Ustavotvorne skupštine i jedan od rijetkih komunističkih funkcionara među Srbima koji nije ignorirao nacionalne interese vlastitog naroda i koji je smatrao da bi razbijanje Jugoslavije bila previsoka cijena za uvođenje komunizma u prvu tek stvorenu jugoslavensku državu. Zbog toga je polemizirao čak i sa Staljinom, pa je 1929. isključen iz KPJ, ali je u nju vraćen 1935. Odmah po dolasku na rad u Kominternu, Tito je rezidentima Staljinovog NKVD-a skrenuo pozornost na to da se oko Sime Markovića, "kao što je poznato, okupljaju mnogi nezadovoljnici". Sugerirao je da u njega "ne treba imati povjerenja", jer je "očigledno da nije iživio svoje frakcionaštvo". Tri godine kasnije, kada je Sima Marković već bio uhićen u Moskvi, Tito je, boreći se za vrh KPJ, Staljinov represivni aparat ponovo huškao na jednog od najobrazovanijih jugoslavenskih komunista. Krajem rujna 1938. agente NKVD pismeno podsjeća da je Marković bio "vođa desne frakcije" i s neskrivenim prjezirom ističe da s njime nikad nije vodio "nikakve razgovore". - Nije imao povjerenja u mene, jer je znao da sam ja jedan od boraca za likvidaciju frakcija - piše Tito u ovoj izjavi.

Uhićenje u Podmoskovlju

Istog dana je uhićen i istog dana ubijen i bosanski komunist profesor Akif Šeremet. Rođen je 1899. u Kladnju a član KPJ je bio od njezinog osnivanja, 1919. Završio je Pedagoški fakultet u Zagrebu. Zbog komunističke aktivnosti interniran je u Livno i Gospić5, odakle je 1930. emigrirao u Beč. Tu je radio u emigrantskoj komisiji CK KPJ i bio dopisnik Telegrafske agencije Sovjetskog Saveza, TASS. Tu je ubrzo postavljen i za organizacionog sekretara CK KPJ, da bi krajem 1931. bio pozvan u Moskvu, gdje počinje najdramatičnije razdoblje njegovog života. Zbog optužbi za trockizam, koji je bio najopasnija komunistička hereza, isključen je iz KPJ i protjeran u Kazahstan, pa u Dnjepropetrovsk i Alma Atu. Kasnije su mu 1935. dozvolili povratak u Moskvu. Stavljen je na raspolaganje Kominterni, a stanovao je u podmoskovskom odmaralištu Lenjinskoje, zaselak Zeleni bor broj 4. i tu je 19. srpnja 1938. i uhićen. Strijeljan je kad i Kosta Novaković, Simo Miljuš i dr Sima Marković, 19. travnja 1939, čim je u Moskvu stigla poruka da ga je Tito proglasio balastom svoje partije i štetočinom koja je "varala Kominternu".

Uloga Staljinove punice

Tragičnom kraju Titovog prethodnika Milana Gorkića (Josip Čižinski), kojega doživotni predsjednik Jugoslavije nikad nije rehabilitirao, po svemu sudeći doprinijela je i Staljinova punica. U bivšem Arhivu CK SKJ o tomu je jednu zanimljivu priču ispričao Titov suradnik Nikola Kovačević, crnogorski učitelj i novinar, kome se svojevremeno u New Yorku povjerio sovjetski general Mustafa Golubić.

- Reći ću ti nešto - počeo je Golubić - ali ako komu kažeš, ubit ću te.
- Nu, komu ovdje mogu reći - uzvratio je Kovačević.
- Tada mi je Mustafa opet napomenuo da šutim - nastavio je Kovačević - i rekao da je Gorkić špijun.
Upitao sam ga: - "Tko ti je kazao?" Rekao je: - "Sada mi valjda možeš vjerovati, to sam čuo od Filipa (Filipovića, jednog od osnivača KPJ). Upitao sam:- "A tko je rekao Filipu?"
- Čuo je od Staljinove punice - odgovorio je Mustafa Golubić, kojega su njemački agenti pod čudnim okolnostima uhitili i likvidirali u Beogradu u ljeto 1941.

Posmrtni linč u dva čina

Boreći se za Staljinovu naklonost, Tito se u jesen 1938. godine, čim je došao u Moskvu, počeo žustro obračunavati čak i s onim svojim partijskim drugovima koje je već bio progutao mrak staljinističkih pogroma u SSSR. Najviše se okomio na šefa jugoslovenskih komunista Josipa Čižinskog, koji je godinu dana ranije, 1. studenoga 1937. strijeljan u Moskvi. Veliki obrat Čižinski je bio prvi Titov promotor. Izvukao ga je iz anonimnosti, ugurao ga u najuže rukovodstvo KPJ, biranim riječima ga preporučio početkom 1935. za rad u Moskvi. - On predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva - pisao je tad Čižinski, i kao neka dobra vila uzimao u zaštitu svog štićenika: "Prema njemu se nitko ne smije odnositi kao prema nekom sitnom činovniku, nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih rukovodilaca naše partije." Josip Čižinski, koji je bio poznatiji po pseudonimu Milan Gorkić, imao je hrabrosti da svom predstavniku u Moskvi naredi da sve ovo "službeno kaže" liderima Kominterne. Kad je saznao šta se dogodilo sa Čižinskim, Tito piše Kominterni: "On je, po mojemu uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi", odnosno partiji. Boreći se da naslijedi tu štetočinu, kako je u međuvremenu počeo da naziva Čižinskog, Tito je s jeseni 1938. godine, čim je došao u Moskvu, Staljinovim povjerenicima u Kominterni pisao:

- Već 1937. godine ja sam bio veoma nezadovoljan politikom Gorkića. Nisam imao povjerenja u njega... Bio sam sumnjičav prema njemu - kaže Tito, a taj isti Gorkić je te iste 1937. svojim saradnicima brižno pisao da se "boji za Tita".
Na isti način ograđuje se i od svog mrtvog zagrebačkog druga Đure Cvijića:
- Nisam imao nikakvih ličnih veza s njim i nisam govorio s njim. Smatrao sam ga frakcionašem i nisam imao povjerenja u njega.
Još je određeniji u sotanizaciji svog druga Ivana Gržetića Flajšera, predstavnika KPJ u Kominterni, kojega je sve do njegove smrti, do kraja 1937. godine, oslovljavao kao "dragog prijatelja":
- Predložio sam 1936. Vilhelmu Piku (jednom od lidera Kominterne) da Flajšera skinu s rada kao partijskog predstavnika, jer je on sramotio našu partiju svojim držanjem koje sam okarakterisao kao štetočinsko – izvješćuje Broz, a samo neki dan prije Gržetićevog uhićenja tvrdio je da je on "jedan od naših najsposobnijih ljudi, dragocjen za našu Partiju".

Hladno doziranje

Za četvrtog svog tek strijeljanog druga, čačanskog komunistu Filipa Filipovića, nekadašnjeg generalnog sekretara KPJ, kaže da ga je "cijenio kao starog partijskog funkcionara" i da o njemu "nije imao loše mišljenje, jer ga je malo poznavao". Tito time priznaje da su njegovi i aršini NKVD-a bili isti, jer da je on Filipovića bolje poznavao, on bi u isto vrijeme kad i Staljinova tajna policija, a možda i ranije, prozreo smrtne grijehove ovog svog partijskog druga, koji je poslije Staljinove smrti odmah rehabilitiran u Moskvi. Sumnjičavost prema svojemu zagrebačkom drugu Antunu Mavraku-Kerberu imao je i prije njegovog pogubljenja u Moskvi:

- Kada sam 1937. saznao da je on bliski drug jednog trockiste, ja sam mislio da ni Kerber nije daleko od toga - piše Tito svejstan činjenice da je Staljinov režim trockiste stavio na prvo, počasno mjesto, svojih najvećih neprijatelja. Nešto više muke Tito je imao jedino sa mrtvim Stjepanom Cvijićem-Andrejom, s kojim se vrlo dobro poznavao iz Zagreba. Peklo ga je jedno pozitivno mišljenje koje je svojevremeno o ovom čovjeku dao u Moskvi. Zato je svoj iskaz o njemu počeo oprezno: "Moram priznati da sam se prevario u procjeni Andreja. Mislio sam da je on iživio svoje frakcionaške ostatke, da je predan Kominterni i partiji."

A onda je uslijedio obrt:
- Nu, ja mislim da je moja greška u tomu što ja s njim nisam radio pa ga nisam bolje upoznao. Drugim riječima, da ga je bolje upoznao sve bi bilo na svom mjestu, NKVD ne bi iznenadio Tita. Istog dana 27. rujna 1938. godine, kada je posmrtno žigosao Čižinskog, braću Đuru i Stjepana Cvijić, Gržetića, Filipovića i Mavraka, Tito se obračunao sa još jednim svojim mrtvim drugom. Bio je to Kamilo Horvatin-Petrovski, s kojim je Tito više od deset godina dijelio dobro i zlo. Kao bliski suradnici radili su u komunističkoj organizaciji Zagreba, zajedno organizirali demonstracije, zbog istih stvari uhićeni, u istoj ćeliji u Zagrebu robijali. Kad je čuo da je ovaj njegov drug strijeljan u Moskvi, Tito je specijalnim agentima Staljinovog NKVD-a godine zajedničkog rada sa Horvatinom ovako opisao:

- Naši odnosi su uvijek bili hladni.

Prihvaćanje ponude

Smrt sedmorice ovih svojih drugova, među kojima su mnogi, posebno Čižinski, bili vrlo zaslužni za njegovu karijeru, Tito će uskoro još jedanput ovjeriti. Bilo je to u drugoj polovici ožujka 1939. kada su mu vodeći staljinisti Kominterne dozvolili da okupi svoje neformalno "privremeno rukovodstvo za tekuća pitanja dok naše pitanje ne bude riješeno u Kominterni". Pored niza drugih uvjeta vodstvo Kominterne je Titu i njegovoj omanjoj družini, koja tad nije imala više od desetak ljudi, ponudila da posmrtno isključe iz partije i anatemiziraju sve svoje partijske lidere koji su bez ikakve krivice u SSSR u to vrijeme bili streljani. Ako to učine onako kako se od njih očekuje, onda se i Tito i njegovi pomoćnici mogu nadati da uskoro ne će više biti samo privremeni, u biti uvjetni, već stvarni predvodnici Staljinovog udarnog ešalona u Jugoslaviji. Tito, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš su to objeručke prihvatili. Svu sedmoricu ovih nesretnika su posmrtno isključili iz partije i proglasili najcrnjim đavolima. Nazvali su ih "destruktivnim elementima", "izdajnicima i prevarantima", "štetočinama i tipovima", mračnjacima koji su "obezglavljivali pokret radničke klase Jugoslavije".

Time su Tito i njegovi najbliži suradnici “ozvaničili” i naknadno opravdali pomor ovih ljudi, koji su već odavno, Gorkić i Gržetić više od 500 dana, bili mrtvi. Sva sedmorica su u Moskvi strijeljani, jedino je Stjepan Cvijić kolovoza 1938. umro u logoru, a Tito je o svemu tome svakako bio na vrijeme obavješten. Posle Staljinove smrti sve su ove Titove "štetočine" bile u Moskvi rehabilitirane i proglašene nevinima. Iako se više od tri decenije kitio oreolom antistaljiniste, Tito ih istinski neće rehabilitirati do kraja života, a njegova partija ni do svojega sloma, 1990. Ponuda Stilizirajući izaslanicima Staljinovog NKVD-a u Kominterni karaktere sedmorice svojih nevino strijeljanih drugova, Tito, po svemu sudeći, nije imao nikakvih moralnih dilema. Svoj obračun s njima on je završio rečenicom u kojoj je Staljinovim glavešinama u Moskvi ponudio produžetak suradnje:

- Ako je potrebno da dam mišljenje i o nekima koje ovdje nisam pomenuo, molim da mi se to kaže. Spaljivanje “Novih putova” Nekoliko mjeseci prije nego što će svog prethodnika na čelu KPJ proglasiti "najvećim štetočinom u historiji KPJ", Tito je najistaknutije jugoslavenske komuniste, koji su robijali u Srijemskoj Mitrovici, obavijestio da je upravo izašla iz tiska Gorkićeva knjiga "Novim putovima". Svojim partijskim drugovima biranim riječima je preporučio da obrate "naročitu pozornost" na ovo Gorkićevo djelo, a kad je njegov prethodnik na čelu KPJ uhapšen u Moskvi Tito ga je proglasio provokatorom, izdao nalog da se odmah zabrani distribuiranje njegove knjige, a cijea tiskana tiraža spali.

Marić brži od Tita

Sve svoje partijske drugove, koji uoči njegovog osvajanja vrha KPJ nisu bezrezervno podržavali Staljinovo satiranje stotine tisuća ljudi "prve zemlje socijalizma", Tito je godinama proglašavao oportunistima i tipovima, štetočinama i varalicama. Sve ih je, što sâm, što uz pomoć moskovskih rezidenata Staljinove tajne policije, šikanirao i progonio, sumnjičio i anatemizirao. Podilazeći Staljinu, po mnogo čemu najvećem diktatoru 20. vijeka, Tito se s posebnom pizmom okomio na trockiste, koji su proglašeni za najveće neprijatelje boljševika.

- Često ćeš čuti mnoge prikrivene trockiste kako govore: "Ja nisam trockist, ali ni staljinist." Tko ovako govori, on je sigurno trockist! - piše Tito 1938. godine. Spreman je, izgleda, na sve.

- Treba znati ovo - kaže Tito, pa citira Staljinove riječi o tomu da je "isključenje iz Partije veliki prelom u životu čovjeka". - Treba razumjeti ovo: "Za redovne članove Partije biti u Partiji ili isključen iz Partije - to je pitanje života i smrti".

Drug, pa hohštapler

Svog kolegu, crnogorskog komunistu Adolfa Muka, proglašava hohštaplerom i izdajnikom, a režim ondašnje Jugoslavije je tom istom Muku izrekao kaznu zatvora od deset godina, jednu od najvećih koju je dobio bilo koji jugoslavenski komunist. Za Tita je Muk napravio neoprostivu grješku što nije podržavao monstruozne staljinističke procese u Moskvi i strijeljanja tisuće nevinih ljudi, već je govorio: "Nije trebalo baš sada strijeljati te ljude, jer će nam to samo škoditi6." Kada je Muk pošao na robiju, Tito je od svojih simpatizera u sremskomitrovačkoj kaznionici tražio da ga bojkotiraju i učine sve da mu još više otežaju život, "jer on je najveći izdajnik koji se do danas našao u našoj porodici", a pod pojmom porodice mislio je na partiju koju je pokušavao da uzme pod svoje. Tito će ga uskoro izbaciti i iz "naše porodice", nekoliko godina kasnije Muk će biti likvidiran, a okolnosti njegovog tragičnog kraja ni do kraja Titovog života nisu razjašnjene. Kod jednog njegovog druga, Karela Hudomalja, Titu smeta "stremljenje k vodstvu", a kod drugih kolega, članova najužeg rukovodstva KPJ, koje je predvodio Josip Čižinski (Gorkić), praktično sve. Gorkića proglašava "najvećom štetočinom u historiji KPJ", a za Rodoljuba Čolakovića, koji je imao duži partijski staž i bio obrazovaniji od njega, kaže da je "prerano došao na taj položaj". "Pao je", veli "pod uticaj Gorkića" i "ne može doći u obzir u budućoj kombinaciji". Na sličan način eliminira i Sretena Žujovića: "Imao je slijepo povjerenje u Gorkića." Pored sebe pozitivno govori samo o svojemu zemljaku Francu Leskošeku, koji mu nije mogao biti nikakav konkurent, jer nikada nije bio u Moskvi.

- Stalno se nalazi u zemlji i nikada nije ni vidio Gorkića - piše on o Leskošeku, a samog sebe preporučuje ovim rečima:

- Peti sam ja. O sebi neću ništa govoriti ovaj put, radije neka govore drugi. Mogu samo kazati to da nisam nikad bio ničiji čovjek, nego samo firme i takav ću ostati.

Neugodni svjedok

Samo nekoliko mjeseci ranije, dok još nije saznao da je Gorkić u Moskvi uhićen i likvidiran, Tito je na sva usta grdio i osuđivao sve svoje partijske drugove koji su na bilo koji način sumnjali u Gorkića. Najviše svog dalmatinskog kolegu Ivana Marića Željezara, koji je, za razliku od Tita, tvrdio da se Gorkić s puta u Moskvu, gdje je pozvan na hitno referiranje, nikad više neće vratiti.

- Drug Željezar je na pogrješnom putu - govorio je Tito.

Kad su se Marićeve riječi ipak obistinile, Tito ga je izbacio iz KPJ. Obrazloženje je glasilo: "Razorno antipartijsko djelovanje, grupašenje, unošenje zabune u redove Partije, širenje lažnih glasina i veze s trockističkim i drugim sumnjivim elementima, itd." A pravi razlog uklanjanja ovog, za Tita veoma neprijatnog, svjedoka je u tomu što Marić nije podržavao njegove aspiracije na vrh KPJ. Budući da je znao da Kominterna poslije likvidacije Gorkića nije postavila nikakvog svog novog komesara za Jugoslaviju, Marić je predložio Titu da njih dvojica zajedno s Lovrom Kuharom, Labudom Kusovcem i Dragutinom Marušićem, "privremeno preuzmu odgovornost za sav partijski rad". Tito je to glatko odbio, pa je Marić prihvatio prijedlog skupine partijskih funkcionara da sâm privremeno preuzme odgovornost za rad KPJ. Tako je Marić prije Tita postao makar i neformalni vođa jugoslavenskih komunista. Tito mu to nije oprostio, a tek pred kraj života je u jednom svom zapisu ostavio trag o tomu kako se Marić tijekom 1938. godine "samozvano proglasio za sekretara Partije".

Legenda o farsi

Kada je ovo pisao, Tito je već uveliko bio antidatirao podatak o svom dolasku na čelo KPJ. Taj "najdraži datum u historiji naše Partije", "dan svih nas", kako su u Jugoslaviji decenijama govorili, dogodio se prije nego što je njegov "dragi drug i prijatelj" Milan Gorkić i uhićen i smijenjen! Čak prije nego što se Tito i zaputio u Moskvu da tamošnje vodeće staljiniste preklinje da ga izaberu za svog glavnog povjerenika za Jugoslaviju. Taj iskonstruirani datum, po komu se ovdje do kraja njegovog života, i sve do raspada bivše Jugoslavije, računalo vrijeme, bio je 17. kolovoza 1937. godine, kada je on iz Jugoslavije došao u Pariz, gdje je tada bilo sjedište CK KPJ. Navodno baš zbog toga, da bi po pozivu Rodoljuba Čolakovića i Sretena Žujovića "preuzeo rukovodstvo Partije". Samo zbog toga da bi se taj lažni okvir za Titovu sliku održao, sve do kraja njegovog života, čak ni do današnjeg dana, nikad nije objavljeno pismo koje je tri dana prije Titovog dolaska u Pariz Čolaković napisao Gorkiću. U tom pismu, koje je iz Moskve bivšem Arhivu CK SKJ dostavljeno prije četrdesetak godina, stoji da su Čolaković i Žujović Titu "javili da zbog pojačanog progona policije i velike racije u Srbiji napusti zemlju", a da je on odgovorio da će u Pariz "doći da posjeti Ivonu čim si nabavi zgodno odijelo", što će reći pasoš. Dakle, ne da bilo što od bilo koga preuzme, već da "posjeti Ivonu", a Ivona je bila njegova 20 godina mlađa suradnica Marija Habulin koja će nestati u Drugom svjetskom ratu.

Cenzura

Svom oponentu Ivanu Mariću Tito je ponajviše zamjerao to što je generalnom sekretaru Kominterne Georgiju Dimitrovu početkom 1938. skrenuo pozornost na uhićenje nekoliko stotina jugoslavenskih dobrovoljaca koji su se 1937. umjesto u španjolskom građanskom ratu obreli u rukama jugoslavenske policije. Uhićeni su na jadranskoj obali prije nego što su se i ukrcali u brod "La corse", koga je rukovodstvo KPJ iznajmilo u Marseillesu, a glavni organizator ove neuspjele akcije bio je upravo Tito. Marićevo podsjećanje vođa Kominterne na krah ove operacije moglo je Tita po kratkom postupku izbrisati sa popisa pretendenata na jugoslavensku komunističku krunu, ali netko se na vrijeme postarao da taj očajnički pokušaj doživi fijasko. U Marićevu izvješću, upućenom "štabu svjetske revolucije" 21. veljače 1938. godine, tajanstveno je nestao baš onaj dio koji je Titu mogao najviše nauditi. Na pitanje kada je ovaj dokument cenzuriran, saradnici Arhiva Kominterne su nemoćno širili ruke.

Obračun sa ženama

Da bi se dokopao titule prvog Staljinovog izaslanika za Jugoslaviju, Tito je prihvaćao praktično sve što su od njega tražili šefovi sovjetske tajne policije u Kominterni. Nije odbijao ni one najopskurnije, da isključivanjem iz KPJ i lažnim optužbama za izdaju ovjerava tragedije desetina najistaknutijih funkcionara svoje partije, koje su agenti NKVD-a što strijeljali, što strpali u logore širom SSSR. Na dugačkom popisu tih nesretnika, među kojima su mnogi skončali bez traga i glasa, našle su se i supruge dvojice Titovih bliskih drugova. Bile su to Zora Miljuš i Jovanka Horvatin. Sovjeti strijeljaju – Tito ovjerava Prva je bila poznato ime u beogradskim ljevičarskim krugovima. Zbog progona policije emigrirala je u Beč, a 1935. godine, baš kad i Tito, obrela se u Moskvi. Radila je u izdavačkom poduzeću Kominterne "Strani radnik" čiji je urednik jedno vrijeme bio njezin muž Simo Miljuš, jedan od osnivača KPJ i Titov poznanik iz Zagreba. Zora Miljuš je živjela u Gogoljevskom bulevaru broj 14, stan 59, u Moskvi. Tu su je 1938. i uhitili, a uskoro i na osnovu izmišljenih optužbi likvidirali. Čim se kandidirao za novog generalnog sekretara KPJ Tito je Zoru Miljuš po povratku u Jugoslaviju, ožujka 1939. godine izbacio iz svoje partije i proglasio ju "destruktivnim elementom".

Sovjeti su ju poslije Staljinove smrti rehabilitirali, a Tito i njegova partija to nisu nikad učinili. I Jovanka Mileusnić-Horvatin je poslije emigriranja iz Jugoslavije, uhićenja i protjerivanja iz Beča 1935. godine spas potražila u Moskvi. Tu je već od ranije bio i njezin muž Kamilo Horvatin, koji je već desetak godina surađivao s Titom. Horvatini su stanovali u sobi 261 Kominterninog hotela "Luks". Kamilo Horvatin uhićen je 7. veljače 1938. kao Boris Nikolaevič Petrovski. Vojni kolegijum Vrhovnog suda SSSR osudio ga je na smrt 15. ožujka 1938. godine a strijeljan je istog dana. Njegova supruga je imala nešto više sreće. Osuđena je na osam godina robije, a u Jugoslaviju se vratila 1946. Smrt njezinog muža i njezino robijanje Tito je ovjerio odmah po povratku u Jugoslaviju, kada ih je potjerao iz KPJ i optužio ih za "obezglavljivanje pokreta radničke klase Jugoslavije". Kad se iz jednog sovjetskog logora vratila u Jugoslaviju, Jovanka Horvatin nije zatekla svog sina Damjana. U tek minulom Drugom svjetskom ratu pridružio se Titovom pokretu i krajem 1944. godine poginuo kao politički komesar jedne njegove jedinice.

Nemoralna bezprijekornost

Slično su stradale i dvije Titove supruge, Pelagija Belousova i Lucija Bauer. Prva, s kojom se vjenčao 1918. godine, kada je imala 14 godina, bila je uhićena 1938., upravo kad je on doletio u Moskvu da Staljinovom režimu ponudi svoju kandidaturu za novog vođu KPJ. Druga, s kojom se u Moskvi vjenčao dvije godine ranije, listopada 1936., već punu godinu dana je bila zatvorena u jednom moskovskom zatvoru. Kad su mu rezidenti NKVD-a u Kominterni krajem rujna 1938. ponudili da kaže sve što zna o svojoj prvoj supruzi, koja mu je rodila sina Žarka i još dvoje djece, koja su umrla u Svetom Velikom Trojstvu, i o drugoj, koja je "pristala da bude majka" tog njegovog sina, Tito je i to prihvatio. Govorio je o njima praktično sve najgore (o čemu su "Novosti" prve obavijestile svoje čitatelje), pa su njih dvije tek poslije višegodišnjeg robijanja na jedvite jade izvukle žive glave iz moskovskih kazamata. Pola godine kasnije, kad se vratio u Jugoslaviju, Tito će u "Proleteru", službenom glasilu svoje partije, pisati:

- Od svakog člana Partije traži se u prvom redu bezprijekornost u njegovom osobnom životu.

Potom i ovo: - Karakter čovjeka je važniji od sviju njegovih ostalih vlastitih osobina.

Rezanje vena u Parizu

Sličnoj anatemi Tito će izložiti još dvije žene, Margitu Marić i Kristinu Kusovac, supruge članova CK KPJ, dalmatinskog tribuna Ive Marića i crnogorskog advokata Labuda Kusovca. Njih i njihove muževe, koji su bili članovi KPJ od njezinog osnivanja 1919. godine, Tito je ožujka 1939. izbacio iz KPJ "zbog razornog antipartijskog djelovanja, pokušaja obnavljanja frakcijskih borbi u KPJ, unošenja zabune u redove partije u zemlji i širenja lažnih glasina iz inozemstva te zbog veza s trockističkim i drugim sumnjivim elementima itd.". Iza ove pogromaške birokratske formulacije krio se jedan iskonstruirani grijeh kojeg Tito bračnom paru Marić i Kusovac nije mogao oprostiti. Oni su znali ono što se nije smjelo znati. A nije se smjelo znati da Tito tijekom 1938. i početkom 1939. još nije bio dobio nikakav mandat Kominterne za novog lidera CK njezine jugoslavenske sekcije, niti je ta sekcija u to vrijeme uopće imala svoj Centralni komitet, koji je poslije strijeljanja Milana Gorkića bio raspušten u jesen 1937. godine.

Kad im je to u Parizu potvrdio i sovjetski general Mustafa Golubić, dobrovoljac srpske vojske iz Balkanskih i Prvog svjetskog rata, Marići i Kusovci su tu inforamciju saopćili i drugim jugoslavenskim komunistima. Tito im to nikako nije mogao oprostiti, jer on se već uveliko predstavljao kao novi generalni sekretar CK KPJ, a pošto njegovi oponenti nisu popuštali, samozvani šef KPJ im je objavio otvoreni rat. Upotrijebljena su sva raspoloživa oružja. Došlo je i do fizičkih obračuna, a u jednom trenutku Tito se, da bi neutralizirao svoje oponente, koristio uslugama čak i francuske policije, koja je Kusovce i Mariće protjerala iz Pariza gdje se tada nalazilo sjedište KPJ. Bježeći od sudbine koja im je bila namijenjena, neki Titovi suparnici su tada "sjekli vene", ali čim je pretendent na titulu mandatara Kominterne dobio dozvolu Moskve da ožujka 1939. održi prvi sastanak "privremenog rukovodstva KPJ dok naše pitanje ne bude riješeno u Kominterni" sudbina Marića, Kusovca i njihovih simpatizera bila je zapečaćena. Proglašeni su okorjelim frakcionašima i označeni za "unošenje zabune u redove Partije". Po povratku u Jugoslaviju Ivan Marić je "zaglavio" u jednom koncentracionom logoru u Italiji, a Labud Kusovac je poslije rata vraćen u KPJ, ali je 1948. odveden na Goli otok.

Budžet

Poslije svojih nesporazuma sa Staljinom 1948. godine, Tito je pričao prave bajke o tomu kako on i njegova partija po njegovom dolasku na njezino čelo uopće nisu živjeli na jaslama Moskve, a mnogobrojni dokumenti moskovskih arhiva svjedoče suprotno. U jednom od njih on 1940. postavlja pitanje "zašto smo već nekoliko mjeseci ostavljeni bez sredstava" i preklinje da mu se što prije pošalje "budžet za tekuću godinu i ostatak".

Visoki položaj

Iako nije bila mačji kašalj, od Titovih represalija nije se uspjela spasiti ni Kristina Kusovac, koja je bila pod posebnom zaštitom NKVD-a. U pismenoj izjavi danoj ministru unutrašnjih poslova Crne Gore Veljku Mićunoviću ona je 1945. "otkrila stvari strogo konspirativne prirode". Rekla je da je kao sekretarica Milana Gorkića "bila ujedno i tajni suradnik" sovjetske tajne policije i da su joj njezini moskovski šefovi šifriranim pismom javili kada je uhićen Gorkić. - Između ostalog saopćili su mi - rekla je ona - da su im pri tomu moji podatci bili dragocjeni. Bez obzira što je u Moskvi vrlo dobro kotirala, njezini zaštitnici ju nisu uspjeli obraniti od Titove odmazde, verojatno zato što su njegove usluge NKVD-u bile još krupnije, a položaj viši.

[4] Jedna kćer Sime Marković, Davorjanka Paunović, bila je ljubavnica upravo Josipa Broza za čitavo vrijeme Drugog svjetskog rata i imala je konspirativno ime «drugarica Zdenka». Umrla je 1946. od tuberkoloze pluća, nakon čega se Broz oženio partizanskom iz Like, Jovankom Budisavljević. Druga kćer Sime Markovića je majka supruge Slobodana Miloševića, Mire Marković-Milošević. Zanimljivo! (op.pis.)

[5] Za vrijeme boravka u Gospiću zarazio je komunizmom čitav niz gospićkih mladića, među kojima je najkrvoločniji bio kasniji partizanski ratni zločinac Blažević Jakov. (op.pis.)

[6] Zanimljivo da je to isto, za vrijeme takozvanog sukoba na književnoj ljevici, govorio i “bard hrvatske književnosti Miroslav Krleža (Fryges Krlesza)» kako «sada(!) ta strijeljanja mogu samo štetiti našoj stvari». Znači, kasnije, kada više ne budu mogla štetiti «našoj stvari»,može se strijeljati. Je li to predskazivanje Bleiburga i silnih Križnih putova? (op.pis.)

Kraj drugog dijela

Josip Hečimović Nikšić
Hrvatsko slovo

{mxc}