Priče iz davnine

U neka davna vremena, za neke možda i ne baš tako davna, pričale su se priče. Uz ognjište kakve peći u dugim zimskim noćima ljudi su kratili vrijeme pripovijedajući anegdote iz života PričaUnutar priča najveća uloga pripada prirodi koja je prikazana kao pokretač radnje, a koja je nerijetko spoj pozitivnog i negativnog te se mijenja ponašanjem likova. Zatim do izražaja dolaze elementi majčinstva koje je ponekad stavljeno iznad božanstva. Sam pojam majčinstva je problematiziran, nema samo pozitivnu konotaciju. Priče sadrže i dosta kršćanskih elemenata, a priča Ribar Palunko izražava nadmoć muškarca (patrijarhat), odnosno žrtva zaboravlja sve nevolje i oprašta.doradujući ih koje kakvim maštarijama. Kako su u strahu i mraku oči velike tako je i ljudska mašta bogatija, te su onako, kao od šale, nastajali „domaći“, „tintilinići“ i druga bića. Mogu li „priče iz davnina“ nastajati i danas, a koje će onda netko nekada pričati? Imamo li za to potencijalne stvaratelje i potencijalnu publiku? Je li nas ovo digitalno doba otuđilo od maštanja i od kreiranja vila i vilenjaka?

Zamislimo samo koliko bi slobodnoga vremena bilo da digitalno doba, koje svakako ima svoje prednosti, toliko ne napreduje. Večeri zimske, a ljetne duge dane kratili bi u društvu priča koje bi se uvijek nanovo gradile, izokretale, dorađivale... Jednostavno, prilagođavale publici. Rijetko tko se još danas može sjećanjem vratiti u doba kada su kao djeca slušali priče koje imaju fantastičan svijet, nadnaravne likove...

Kako se ove godine obilježava 100 godina od objavljivanja Priča iz davnina Ivane Brlić-Mažuranić, ovo je pravo vrijeme koje nas potiče na to da se prisjetimo kakve su bile hrvatske bajke, koliko su one stvarne ili pak nestvarne, ali i na to da sami pokušamo saznati kakve su se priče nekad pričale.

Priroda kao pokretač radnje

Priče iz davnine I. B. M. ne izlaze u kontekstu dječje književnosti, osim što ih je autorica tako doživljavala. Upravo su te priče koje su izašle 1916.godine razlog što je bila nominirana za Nobelovu nagradu, a kritika ih je pozitivno ocijenila. Priče su raznolike, svaka priča ima svoju temu. Poneke se čak podudaraju, ali one nisu na isti način prikazane. Priče koje čine Priče iz danina su: Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova, Lutonjica Toproko i devet županića, Bratac Jaglenac i sestra Rutvica, Neva Nevčica i Sunce Djever, Jagor.

Unutar priča najveća uloga pripada prirodi koja je prikazana kao pokretač radnje, a koja je nerijetko spoj pozitivnog i negativnog te se mijenja ponašanjem likova. Zatim do izražaja dolaze elementi majčinstva koje je ponekad stavljeno iznad božanstva. Sam pojam majčinstva je problematiziran, nema samo pozitivnu konotaciju. Priče sadrže i dosta kršćanskih elemenata, a priča Ribar Palunko izražava nadmoć muškarca (patrijarhat), odnosno žrtva zaboravlja sve nevolje i oprašta.

Kao što je već spomenuto na početku, priče koje nam netko priča, nekako nam se najviše usjeku u pamćenje. Priče koje se prenose s koljena na koljenu uvijek imaju nekako čudesne elemente. Tako su ove priče I. B. M. bajke koje su, pak, produkt usmene književnosti, koja orginalna i uvijek „živa“. U bajci se uvijek postavlja pitanje stvarnosti, pitanje realnih i nerealnih likova, vrijeme nam nije naročito važno, ponekad ni mjesto, uvijek se nekako dovodi u pitanje dobro i zlo, a zlo se uvijek savlada. Sve ovo susrećemo u bajkama našega „hrvatskoga Andersena“.

I danas se mi pitamo koje su realne, a koje nerealne mjere naših poslodavaca, političara, svih ljudi ovoga svijeta. Stvara li naše društvo moderne bajke, možda i ona prepucavanja koja svakodnevno čujemo na vijestima samo oživljuju usmenu književnost, a mi je nekako prihvaćamo s nadom da će se nepravda pobijediti, baš onako kako je savladiva i u bajkama.

Lucija Fosić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.