Only zunzarije&vuvuzele

Samo san ili, morti, početak buđenja

Već sam na Fejsu objavio da se u posljednje vrijeme od dvije godine, od kada me nije bilo, u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Stubičkim Toplicama dogodila velika stvar. U sklopu bolnice, na bolničkom zemljištu, izgrađen je novi lijepi veliki bazen za neplivače i djecu, ali i za plivače. Objavio sam i fotku. Bazen je otvoren u svibnju, u vremenu ravnateljevanja ravnatelja bolnice dr. Davora Gredičaka, koji je nakon toga otišao u zasluženu mirovinu. Izgradnja bazena uz niz ostalih akcija modernizacije bolnice njegova je zasluga, zajedno sa svima koji su u tomu sudjelovali.

U četvrtak 12. kolovoza i moja je malenkost pridonijela povišenju razine mineralne bazenske vode. Prvi kupanac u ganc novom bazenu nakon petnaestak godina, otkako je pet ili šest malih i velikih vanjskih bazena bivšeg kupališnog središta počelo zbog neodržavanja, a vjerojatno i drugih razloga propadati i završilo kao sramotne ruševine. To sam smetlište također snimio i objavio pretprošle godine i zato danas teško vjerujem da sam pokušao plivati u termalnoj, kristalno čistoj vodi koja računalno upravljano utječe iz izvora u bazen, koliko istječe u potok, zapravo rječicu koja teče uz hotel „Matija Gubec“. Bazen je pun protočne vode.

Teško je reći je li to promjena i ne baš mali povratak tradiciji Stubičkih toplica kao za Zagrepčane nekad važnom izletištu. Mali bi početak mogao biti. Iako bolnički objekt, kao obogaćivanje usluge bolesnicima od reumatskih bolesti i brojnih vrsta rehabilitacije, bazen je otvoren i za građane otkuda god dolazili. I danas smo vidjeli da već dolaze. Naravno da pri tomu treba imati u vidu da se turistička, kupališna i izletnička ponuda i praksa promijenila, odredišta su se prvo bila okrenula prema moru, a sada jača kopneni turizam, ovisno i o umijeću stvaranja ponude. Jaki termalni izvori Stubičkih toplica izviru još iz vremena starog Rima, pa nikad ne reci nikad, moguć je novi razvoj jer reume i potrebe za rehabilitacijom sve je više.

Ipak, osvrnimo se malo unatrag. Poznato je da smo nas većina, kao „pučkoškolci“, još od završetka Drugog svjetskog rata dolazili na kupanje u topličke bazene. Sjećam se da je u jednom bio drveni pod. U početku dva ili tri mala i jedan veći, s termalnom vodom. Prijevoz je bio vlak s parnjačom, a poslije motorka. Neki su dolazili i preko Slemena, planinarski pjehe i zatim se umor namakalo u toploj vodi. Poslije Drugog svjetskog rata izletnici su dolazili s ruksakima i brocakima i različitim torbama i košarama, a u aluminijskim kutijama nosili su se pohani piceki, špek u sedam slojeva, čvarki, kuhana jaja, rotkvice, mladi i stari luk... Gemištacija je također išla u pletenkama, poznatim kao demižoni ili demižonke, Bilo je i domaće ponude direktora, tuduma... Gitare su zvonile već od polaska iz Zagreba. Deke su bile na travnjacima oko bazena, a na dekama izletnici oko aluminijskih kutija... Uz zvon gitara i domaće pjesme i šlagere. Izletnička idila.

Teško je da se može očekivati povratak takvoj tradiciji jer je to vrijeme prošlo, ali svako vrijeme nosi nešto novo, pa i, danas moderno rečeno, novo vrijeme. Okoliš bazena još nije dovršen pa treba kao iznenađenje dočekati i to novo dovršenje. Čuje se da će biti i natkrit... Danas nema bertije. Postoji velika škrinja za sladoled i nekoliko automata za kavu i sokove. Još nema ni garderobe za ostavljanje stvari. Za presvlačenje ima. I tuširanje. Bumo videli.

Zakaj Zagrepčani ne bi opet jednom pokušali poslije mora, u serijskim toplinskim valima, oprati sol s kože u slatkoj termalnoj vodi? Ako netko ima još u špajzi, na tavanu ili u podrumu stare aluminijske kutije, zakaj ih ne poglancati da se bleščiju ko nove, utrpati nuter nove pohance i ostale asesoare i sve to u rashladne torbe? Pa opet na deku, ako bi bilo travnjaka. Romantika kasnih četrdesetih i nastavak prema pedesetima prošlog stoljeća i dalje do danas.

Namakanje nikad nije zaboravljeno i paše i penzićima i fizikalcima, bakicama i dedicama, a da o kikićima i ne govorimo. Svima. Ponuda dubine – od plićaka za djecu do dubine 180 cm. Pa ti biraj o'š se samo namakat ili i zaplivat... Put i ulaz za građane isti je kao i za bivše bazene. Moguće je da sljedeće godine na tom putu prorade sada ruine od starih kioska. I stari restorani... Još 1992. sam jel sir i vrhnje s domaćom šunkom u Slamnatim krovovima, kao onda elitnom restoranu... Danas slame nema, a jesu li ostali kosturi krovova, ne znam zato što se iz bolnice zbog „božice“ corone ne smije vun. Osim u bolnički park.

Budi li se ipak usnuli izletnički div, pokušajmo dati i ime - Stubaki Novi?

Tekst: DRAN
Fotkala: Lorena Benko