Only zunzarije&vuvuzele 

Na marginama uglavnom marginalnog i marginaliziranog Dana muškaraca prema Večernjaku

Da Dan muškaraca malo je muškaraca čulo, ali o tomu i malo zna, a ni dame ga previše ne abadivaju. Vozeći jednu damu toga, općenito i uglavnom, nepoznatog dana na kavu, ona zapita: znaš li koji je danas dan? Grunuh k'o iz topa - Dan muškaraca!, o čemu sam „na pola uha" dok sam se spremao na izlazak, čuo na nekoj od radio postaja, ali me ona ispravi da se radi o Danu zahoda (WC-a, nužnika, ćenifa...op.p.). O Danu muškaraca ni riječi ni tijekom ispijanja kave i uobičajenog ćakulanja MuškarciVozeći jednu damu toga, općenito i uglavnom, nepoznatog dana na kavu, ona zapita: znaš li koji je danas dan? Grunuh k'o iz topa - Dan muškaraca!, o čemu sam „na pola uha" dok sam se spremao na izlazak, čuo na nekoj od radio postaja, ali me ona ispravi da se radi o Danu zahoda (WC-a, nužnika, ćenifa...op.p.). O Danu muškaraca ni riječi ni tijekom ispijanja kave i uobičajenog ćakulanja Dan muskna temu tko, u ritmu Davora Gopca, točnije, koji kandidat na izborima, „mora pobijediti". Ni čestitanja, ni protokolarne puse...na temu tko, u ritmu Davora Gopca, točnije, koji kandidat na izborima, „mora pobijediti". Ni čestitanja, ni protokolarne puse...

Pokušajmo objasniti što smo saznali iz Večernjaka gdje je tog dana – 19. studenoga - objavljeno da se Dan muškaraca, pazi sad, obilježava, a ne slavi, u čak 50 država svijeta. To – pazi sad – moramo objasniti, jer se 8. ožujka slavi i proslavlja Dan žena. Ovo također samo radi spina o ravnopravnosti, kako o tomu pišu dvije Večernjakove novinarke i dame u zajedničkom članku, jer živimo u okružju koje zagovara jednakost.

Tim više što spomenute novinarske dame, naglašavamo, u svojem članku, ne slave ni Dan muškaraca, ni muškarce općenito, nego uglavnom pišu o sebi kao ženama i svojem ženskom statusu jamrajući kako su muškarci i dalje bolje plaćeni za iste poslove, da im u roditeljstvu dopadne ugodniji dio posla, a to je, po njihovu stavu, zabava s djecom što bi, valjda, trebali, (nameće se misao piscu) obavljati susjedi, dok bi muževi trebali obavljati 50 posto svih ostalih poslova u domaćinstvu u fightu da onih jedan posto prevagne glede ravnopravnosti ravnopravnije/g. Najviši doseg jamranja dosegnut je konstatacijom da su daljinski upravljač i mjesto na kauču muškarcima zajamčeni nekim, ženama nerazumljivim, nepisanim pravilom.

Dame su u svojem jadanju nad svojom ženskom sudbinom išle novinarski tako daleko da su se iz svakodnevnih razgovora o muškarcima uz kavu izdigle na razinu socijalne psihologije i citirale stručnjakinju tog visokog ranga, profesoricu socijalne psihologije, koja drži da je emancipacija (misli se na žene kao spolnu, a valjda i rodnu kategoriju), više utjecala na žene koje su morale, citiramo, „u okruženju razviti androginiju stranu i zadržati ženskost u sebi". Novinarske dame ipak, na kraju članka ( koliko je to iskreno, a moguće i zavidljivo, pita se p. ), dakle uz uobičajenu ljutu i dobro začinjenu „juhicu" čestitaju muškarcima u stilu – kako god bilo, gospodo, sretan vam Dan muškaraca.

Nikakve promjene

Kakva je to ravnopravnost i jednakost okružja u kojem se nešto, zavidljivi smo i mi misleći na 8. ožujka, na veliko i šušurski slavi uz vagonske kompozicije proljetnog cvijeća, i vinove loze pretvorene u nektar iliti žesticu, a nešto samo obilježava, razmišljamo PoštedaSvega toga su muškarci za svoj dan, Dan muškaraca, bili i ostali pošteđeni, točnije iz toga su isključeni. Njima nitko ne poklanja cvijeće u bilo kojem obliku. Ne vodi ih se ni u skupe birtije, niti u pajzline. Ne iskazuje im se, predmnijevamo jer nemamo dokaza, osim na uobičajeni način, nikakva posebna ljubav, radost, strast...Ne vodi ih se u skupe ugostiteljske objekte. Doma za ručak ili večeru dobiju i u daljnjem slijedu aktivnosti ako ih bude, uobičajeno sljedovanje, nemaju poseban tretman u svojim poduzećima, na radnim mjestima, burzama, boćalištima, društvenopolitičkim organizacijama i institucijama. Čak ni kao obiteljski navijači hokejskog Medveščaka.gazeći prema autobusnom stajalištu za Špansko i Malešnicu veličanstvenim trgom No.1 demokratski izabranog hrvatskog predsjednika i posklizavajući se uz mogućnost pada po divljim kostanjima u blatnjavoj travi, ali i da se nagazi na nešto pasje, brojno, prikriveno u travi. Jer ZET ne čeka?

Iako imate, obraćam se sada već u autobusu muškom dijelu čitateljstva, blatnijeh cipela, svoj dan - Dan muškaraca, ništa vam (nam) se u životu nije promijenilo, ne mijenja se, niti će se promijeniti, svim vapajima za promjenama usprkos.. Sve je isto kao i prije. Za Dan žena vas se društveno-politički podsjeća i priprema, kroz citate poznatih žena i filozofkinja u medijima, da kojim slučajem da uvijek svojim drugaricama, gospođama, damama, djevojkama, curama dugujete ne samo poštovanje za njihov status, a toga dana pogotovo (ali i inače) cvijeće - od kite/kitice do buketa i cvjetnih aranžmana.

Cvjećari, ali i sve vrste ostalih trgovinskih kapaciteta od mega robnih kuća- nadalje i naniže, trljaju ruke gotovo kao za Dan mrtvih, koji je ipak lukrativniji jer se onda uz cvijeće mora kupovati i lampaše, ali događanja su ograničena područjem groblja, dok za Dan žena aktivnost iskazivanja ljubavi i simpatija, ponekad pod moraš, traje na otvorenom, pogotovo u ugostiteljskim objektima kao znak imovinskog statusa muškaraca u bilo kojem statusu, gdje ugostitelji, od vrhunskih do pajzlina, isto kao i cvjećari trljaju ruke, jer potrošnja raste i lova ne samo kaplje nego se slijeva poput Nijagarinih slapova, a sve se nastavlja i doma uz konzumaciju svega što je još nakon slavlja preostalo. Kao završnica i uvijek novi početak kulta Dana žena.

Treba li reći tko oštrim kritičkim okom, ponekad i uzdignutim kažiprstom ocjenjuje za Dan žena ponašanje, aktivnost i zalaganje muškaraca u svim situacijama koje smo pokušali navesti, ali i onima zaboravljenima. Od svih inačica zadovoljstva, nezadovoljstva do onoga – popravi se, imaš za to vremena godinu dana...Naravno kritičke drugarice, žene, dame, djevojke, cure...Muškarcima preostaje samo mahati repom, ako ga imaju...

Svega toga su muškarci za svoj dan, Dan muškaraca, bili i ostali pošteđeni, točnije iz toga su isključeni. Njima nitko ne poklanja cvijeće u bilo kojem obliku. Ne vodi ih se ni u skupe birtije, niti u pajzline. Ne iskazuje im se, predmnijevamo jer nemamo dokaza, osim na uobičajeni način, nikakva posebna ljubav, radost, strast...Ne vodi ih se u skupe ugostiteljske objekte. Doma za ručak ili večeru dobiju i u daljnjem slijedu aktivnosti ako ih bude, uobičajeno sljedovanje, nemaju poseban tretman u svojim poduzećima, na radnim mjestima, burzama, boćalištima, društvenopolitičkim organizacijama i institucijama. Čak ni kao obiteljski navijači hokejskog Medveščaka. Sve pet.

Manipulacija

Ipak, zagrebački mainstream list Večernjak uvijek pokazuje točno vrijeme i okruženje i htio ne htio daje odgovor na pitanje: Koja je ura? U istraživanju kako u praksi funkcionira novi Obiteljski zakon koči se naslov „MAJKE NAJČEŠĆE MANIPULIRAJU DJECOM KAD JamranjeZanemarujući Večernjakovo damsko jamranje u povodu Dana muškaraca, je li dovoljno u skladu s okruženjem navesti činjenice da se političko mantriranje glede povišenja broja žena u političkim institucijama sigurno ne odnosi na kadrovski sastav sudova, javnih odvjetništava, koje se bave odnosima roditelja i djece, jer su u tim zajednicama žene, kao međusobno solidaran lobi, u većini, u odnosu na broj muškaraca, što se, sukladno, odražava, htjelo se to priznati ili ne, i na rezultate njihova rada. Institucija.IH OČEVI NAPUSTE". Autor je naravno opet dama. Ne znamo je li sadržaj naslova namjerno zamućen jer nije jasno na što se odnosi manipulacija i koga otac napusti ili napušta.

Djeci se od strane majke servira da ih je otac, njih, napustio, čime se krivnja za rastavu/razvod i posljedično napuštanje prebacuje na oca, koji je na taj način u očima djece etiketiran kao krivac za napuštanje, i djeteta i majke, čime majke, najblaže rečeno, zamućuju svoje sudioništvo i svoj komad, ponekad komadinu odgovornosti za čin očevog „napuštanje". Obučena (od obuka op.p.) djeca onda tu formulaciju serviraju pred nos očevima/krivcima, koji onda moraju djetetu objašnjavati da ga oni nisu napustili nego samo nisu više mogli živjeti s njihovom majkom.

A država je putem svojeg organa ili institucije, u ovom slučaju suda i ostalih hijerarhijski ulančanih organa u oko 90 posto slučajeva donijela odluku o dodjeljivanje djeteta ili djece na skrb majci, pridonoseći na taj način mitu o napuštanju. Komu će dijete u dvojbi povjerovati? Naravno goebelsovskom (najmanje sto puta) ponavljanju majke.

Zanimljiv je bio i autoru poznat slučaj kada je majka, inače visoka pravosudna dužnosnica, danas u mirovini, netom po završetku postupka razvoda/rastave prišapnula, da ne bi bilo svjedoka, friškom bivšem mužu u uho da dijete nije njegovo. I poslije uredno dobivala alimentaciju, uz, redovno, od strane sudova prihvaćanje zahtjeva za njeno povećanje, pa i osvetljivo enormno... Za dijete koje je napustio, a nije njegovo. Jer žena uvijek zna, po onoj pravničkoj. Mater semper certa est.

Zanemarujući Večernjakovo damsko jamranje u povodu Dana muškaraca, je li dovoljno u skladu s okruženjem navesti činjenice da se političko mantriranje glede povišenja broja žena u političkim institucijama sigurno ne odnosi na kadrovski sastav sudova, javnih odvjetništava, koje se bave odnosima roditelja i djece, jer su u tim zajednicama žene, kao međusobno solidaran lobi, u većini, u odnosu na broj muškaraca, što se, sukladno, odražava, htjelo se to priznati ili ne, i na rezultate njihova rada. Institucija.

Još nemamo međunarodni dan žrtava laži

Ne zaboravimo i na sastav novinarskih uredništava, gdje su dame, usuđujemo se gatati, u velikoj većini. Sve lobi do lobija. A nagradno je pitanje: na čiji račun? Muškaraca ili žena? Odgovor ne smijem ni napisati da ne budem etiketiran kao seksist. Zato je i njihov (naš) dan tako traljavo obilježen da se za njega seksistički ni ne zna!

Da je i moja sudjelatnica u ispijanju kave iz početka kolumne bila u pravu i da je toga dana, bio i, ne znamo je li samo obilježen ili proslavljen, Dan zahoda, pokazuje opet Večernjakova kolumna od 25. studenoga - „Svijet u zrncu pijeska", gdje je, opet dama, novinarka, navela da 2,5 milijarde ljudi, više od trećine ukupne populacije koja živi na planetu Zemlja, zahod u kući ili uz nju može samo sanjati, i da je to nešto o čemu mogu samo maštati. Ovo pitanje sigurno zaslužuje mnogo značajniji i trajniji praznik od samo jednog, bilo čijeg, dana.

U trenutku pisanja ove kolumne na radiju se vrte vijesti o današnjem (srijeda 25. studenoga) Međunarodnom danu protiv nasilja nad ženama. S mišlju da cijelu zemaljsku populaciju treba zaštitit od nasilja i, s ravnopravnošću spolova u vidu, žarištu štoviše, pitamo se ponizno, ( nadam se) i mi muškarci- imamo li šansu dobiti barem najmanji mogući postotak sućuti glede zaštite od lingvističkog zlostavljanja na temelju narodne predaje koja je negdje zabilježila, ne zna se gdje, da jezik kosti nema, ali kosti lomi.
Još nemamo, koliko je autoru poznato, međunarodnog dana žrtava laži bilo koje provenijencije. Ni međunarodnog dana dugih nosova, dana istine. Kaj se čeka?

Za desert - prijedlog o formuliranju dana šmarna, opet jednom na poticaj ili Portala ili Večernjaka i njegova subotnjeg ilustriranog priloga gdje, napokon, jedan muškarac, tjedno piše odličnu kolumnu o nepčanim gastro užitcima, s nedavnim posebnim osvrtom na kraljevsku legendu o nastanku šmarna. I receptom! U pripremi bi se natjecali muški kulinarski šefovi,od onih po doma do restoranskih i televizijskih, a o rezultatima bi odlučivale, zna se, drugarice, dame, supruge, djevojke, cure sve, u načelu, ženskog roda. Da se zna tko je gazdarica u ravnopravnosti...

DRAN