Velikosrpska politika i Jasenovac

Hrvati i Srbi dva su naroda čiji su odnosi već dugo vremena opterećeni mnogim ranama iz prošlosti koje se još duboko osjećaju i svake godine iznova povrjeđuju na komemoracijama za žrtve međusobnih sukoba i ratova. Posebice onim u kontroverznom ustaškom logoru Jasenovac iz 2. svj. rata.

Naravno, sasvim je u redu odavati sućut žrtvama tog mračnog simbola ustaške vlasti, ali nije u redu kada se žrtve jednog marionetskog režima iz 2. svj. rata na perfidan i duboko uvrjedljiv način zlorabe za ignoriranje i sotonizaciju hrvatskih žrtava u dva druga totalitarna režima propalih Jugoslavija.

Još je gore kada se stvarne žrtve logora u Jasenovcu zlonamjerno obeščašćuju divljačkim prenapuhavanjem njihove patnje i broja da bi poslužile kao oružje za ocrnjivanje cijelog hrvatskog naroda fašizmom. Što je u suprotnosti sa svakim načelom pravde i morala.

Točno, Jasenovac je bio koncentracijski logor u kojem su patili i stradali mnogi Srbi, ali možemo li dopustiti da se tendencioznom konstrukcijom i održavanjem jasenovačkog mita o stotinama tisuća ili preko milijun srpskih žrtava prekriju i opravdaju svi monstruozni zločini nad hrvatskim narodom prije, za vrijeme i nakon 2. svj. rata? Poglavito onaj zvjerski i zaista genocidnih razmjera na Bleiburgu i Križnim putovima.

Jasenovac između činjenica i političkog mita

Svako ubijanje bespomoćnih civila u ratu ili nakon što se rat završi nebranjivo je i odvratno. Takva vrsta zločina mora biti osuđena i kažnjena na najstroži način. Jednako oni nad srpskim civilima u Jasenovcu, za koje su krivci, ali i mnogi nedužni Hrvati, masovno i okrutno kažnjeni, kao i oni nad hrvatskim civilima na Bleiburgu i Križnim putovima (po Ženevskoj konvenciji svaki vojnik od trenutka kada se razoruža postaje civil), za koje krivci nikada nisu kažnjeni. I ne samo da nisu kažnjeni, već su, naprotiv, bogato nagrađivani i slavljeni kao heroji, a njihove žrtve prikazane kao dehumanizirana čudovišta koja bez milosti treba tamaniti.

Kada danas slušamo o ustaškom logoru Jasenovac iz 2. svj. rata, prvo što moramo znati jest da se, uslijed zabrane pristupa izvornim logorskim dokumentima koji se kriju u Beogradu i sveobuhvatnog znanstvenog istraživanja na samoj lokaciji, svi do sada objavljeni podatci o broju žrtava i onome što se zapravo događalo u njemu mogu uzimati samo kao nagađanja i pretpostavke.

Zahvaljujući tome, jugo-velikosrpski umjetnici laži mogli su pustiti svojoj bujnoj mašti na volju i u tom smislu pokazali su zaista impresivan kreativni napor. Posebice u konstruiranju i lansiranju u svijet monstruoznog mita o „preko milijun pobijenih Srba u Jasenovcu”.

Suvišno je uopće spominjati da sva relevantna istraživanja uglednih povjesničara i demografa, poslijeratni popis stanovništva, kao i službeni popis žrtava u memorijalnom centru Jasenovac (Srba nešto oko 47 tisuća), pokazuju da je to jedna groteskna budalaština i besmislica. Ukratko, zlonamjerna antihrvatska propagandna laž koja je jednako idiotski prozirna i uvrjedljiva danas kao što je bila sve ove godine od kraja 2. svj. rata.

Sva sreća pa su velikosrpski političari, „istoričari” i propagandisti postali banalni i izvan Srbije potpuno beznačajni jer se odavno zna da se njihov rad svodi na manipulativnu laž i makijavelističku maksimu: cilj opravdava sredstvo. A taj je cilj uvijek isti:  izokretanjem povijesne istine u srpsku „istinu” opravdati grabežljivu velikosrpsku politiku, genocidne zločine i osvajačke ratove.

Manipulacija žrtvama i propagandni narativi

U svojoj knjizi Serbia's Secret War: Propaganda and the Deceit of History (Tajni rat Srbije: Propaganda i manipuliranje poviješću) američki povjesničar i publicist Philip J. Cohen navodi da „nitko kao Srbi nije tako dobar u manipuliranju poviješću i propagandi”.

Svatko tko se barem površno bavio poviješću srpsko-hrvatskih odnosa ostaje zapanjen time gdje je, u prikazu uzroka međusobne netrpeljivosti, ratova i tragedija poput Jasenovca i Bleiburga, nestala golema odgovornost grabežljive velikosrpske politike i zločinačkog nasilja nad Hrvatima u namjeri da ih se okupira i teritorijalno prošire granice Srbije na njihov račun?

Zlorabeći svoje ekskluzivno pravo na pisanje i tumačenje hrvatske povijesti II. svjetskog rata od njegova završetka, jugo i velikosrpski „istoričari” i političari nametali su nam, a to rade i danas, uporno forsiranje samo jedne strane priče: one o zločinima koje je počinio marionetski ustaški režim nad Srbima u Jasenovcu.

Očito, njima su monumentalni mit i „kameni cvet” u Jasenovcu bili potrebni kao paravan kojim će prekriti i opravdavati sav onaj užasni teror i zločine nad Hrvatima prije rata, u ratu i nakon njega. Utočiti ih u prošlost II. svj. rata i fašističke paranoje, ugušiti im želju za slobodom i svaki njihov novi naraštaj vezati u lance nametnute krivice.

Svaka bi ozbiljna rasprava o jasenovačkom logoru trebala obuhvatiti i dovesti u uzročno-posljedičnu vezu više od dva desetljeća neizdržive velikosrpske represije i zločina nad Hrvatima u prvoj zajedničkoj državi između dva svjetska rata.

Naravno, zločine koji su se nakon toga dogodili u ustaškom logoru Jasenovac ni sa čim se ne može opravdati, ali se može analizirati i objašnjavati vrijeme i okolnosti koje su dovele do tog tragičnog događaja. Odmah, dakle, budimo jasni: reći da ima smisla tragati i raspravljati o uzrocima koji su doveli do pojave jasenovačkog logora ne znači opravdavati zločine koji su se u njemu dogodili.

Kontekst vremena kao ključ razumijevanja

Naime, nijedan povijesni događaj ne može se ozbiljno razmatrati ni razumjeti ako se ne stavi u kontekst vremena i okolnosti koje su do njega dovele. Kontekst je ključ razumijevanja svega. Iz jednostavnog razloga što komplicirana povijest srpsko-hrvatskih odnosa ne započinje niti se završava II. svjetskim ratom i Jasenovcem.

Pogrješno je, dakle, promatrati jasenovački logor samo u vremenu njegova trajanja i onoga što se događalo u njemu jer to onda ništa ne objašnjava. Svatko može o jednom izoliranom događaju, istrgnutom iz konteksta, ispričati priču koja njemu odgovara.

Da bismo pokušali razumjeti srpsko-hrvatsku netrpeljivost te uzroke pojave ustaškog pokreta i jasenovačkog logora, moramo uzeti u razmatranje širu povijesnu sliku i vratiti se natrag u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i diktature srpskog Aleksandra Karađorđevića.

Ako tako postupimo, vidjet ćemo da je sama priroda brutalnog velikosrpskog zlostavljanja hrvatskog naroda u diktaturi prve Jugoslavije stvorila poticaj za rađanje radikalnog pokreta koji će se istom takvom brutalnošću suprotstaviti svojim zlostavljačima. Opće je poznato da nasilje i zločini nad potlačenim narodom uvijek izazivaju reakciju i osvetu. Nažalost, kao i puno puta u povijesti ili u privatnom životu, tako se i na primjeru jasenovačkog logora pokazalo da je lekcija koju ugnjetavani najbolje nauče od svojih ugnjetavača: kako ugnjetavati druge. „Na ljutu ranu ljutu travu” bio je ustaški moto.

Ako jasenovački logor gledamo u tom kontekstu, onda bi se moglo reći da je on prije svega bio osvetoljubivi refleks nagomilanog bijesa i očaja nakon više od dva desetljeća nepodnošljivog velikosrpskog terora i zločina, koje je ubojstvom Radića prešlo crtu s koje više nije bilo povratka.

Korijeni neprijateljstva

Opisujući Pavelićevu političku karijeru, američki povjesničar i publicist židovskog podrijetla, profesor Michael McAdams, u knjizi Croatia: Myth and Reality (Hrvatska: Mit i stvarnost) navodi da je strijeljanje uvjerenog mirotvorca Stjepana Radića u beogradskoj skupštini nazočnom zamjeniku čelnika hrvatskih zastupnika dr. Anti Paveliću bilo neporeciv dokaz da se od velikosrpske okupacije, tiranije i uništenja hrvatski narod može osloboditi jedino oružanom borbom. „On se stoga povlači iz parlamentarnog života Kraljevine Jugoslavije, odlazi u ilegalu i osniva Hrvatski oslobodilački pokret: Ustaše, s ciljem da se za hrvatsku slobodu i neovisnost od Srbije i Jugoslavije izbori jedinim preostalim i mogućim načinom - silom oružja.”

Koliko je, dakle, Srba i Hrvata danas svjesno ili voljno prihvatiti činjenicu da ustaše i njihovo ekstremno neprijateljstvo prema Srbima nije proizveo „urođeni hrvatski fašizam”, kako se to neprestano i zlonamjerno podmeće iz Beograda, već neizdrživa represija i zločini nad hrvatskim narodom koji su svoj vrhunac dostigli ubojstvom hrvatskog vođe Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine?

Postavlja se, dakle, logično pitanje: da nije bilo užasne tiranije i likvidacija slobodoljubivih Hrvata, brutalnih pokušaja posrbljavanja i otimanja dijelova Hrvatske, bi li bilo ustaša, pozdrava „Za dom spremni”, Jasenovca, Bleiburga, Oluje, Thompsona i Bojne Čavoglave?

Zaključak se sam od sebe nameće: ne bi, jer je uzrok svih dosadašnjih srpsko-hrvatskih ratova i stradanja zločinačka velikosrpska politika i pohlepa za hrvatskim teritorijem i bogatstvom.

To je temeljna činjenica koja se iz konteksta priče o hrvatsko-srpskoj netrpeljivosti i Jasenovcu olako ili namjerno zanemaruje. Posebice kod onih srpskih „istoričara” koji taj ključni element u odnosima Srba i Hrvata potpuno isključuju iz područja svog interesa. Njihovo ignoriranje štete i posljedica koje je grabežljivo velikosrpstvo nanijelo hrvatskom i srpskom narodu obara s nogu.

Doduše, ima časnih iznimki. Primjer za to je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr. Nikola Samardžić, koji je na svom Twitter nalogu naveo da su Srbi počinili toliko jezivih zločina nad Hrvatima u diktaturi prve Jugoslavije da je Jasenovac bio samo osvetnički odgovor na pretrpljeno zlostavljanje i zločine.

Ili nedavno preminula, nekad vodeća srpska političarka i ugledna povjesničarka Latinka Perović, koja je u srpnju 2022. god. na skupu pod nazivom „Kuda ide Balkan” u Novom Sadu izjavila: „Uzrok svih ratova i strašnih zločina na prostoru bivših Jugoslavija je velikosrpska nacionalistička politika koja i danas djeluje destabilizirajuće u regiji i izaziva nepovjerenje kod drugih naroda i država u susjedstvu. To nije od jučer, velikosrpski nacionalisti su Jugoslaviju oduvijek shvaćali kao proširenu Srbiju. I danas, sva ta politička praksa i ideje o jedinstvu Srba, o zaokruživanju srpskog nacionalnog prostora, naoružavanje, odnos prema ratu u Ukrajini, sve je to manifestacija stanja tog duha, a glavni faktor nestabilnosti u regiji je Vučić” (Slobodna Dalmacija 16. 07. 22.).

Dakle, poruka je jasna: glavna uloga velikosrpske ideologije i politike u pojavi logora Jasenovac, kao i u svim drugim tragedijama koje su zadesile ne samo Hrvate i Srbe nego i druge narode u bivšim Jugoslavijama, ne smije biti zanemarena i zaboravljena.

Uvijek žrtve, nikada zločinci

Nažalost, velikosrbi, ali i većina Srba, poznati su po tome da apsolutno ignoriraju sve zlo koje su nanijeli drugima. Čak ga i glorificiraju. Dok, s druge strane, zlo koje je učinjeno njima prenapuhuju do neshvatljivih razmjera i pretvaraju u mitove koje onda zlorabe kao propagandno oružje protiv ciljanih neprijatelja. Kao npr. ustaški logor Jasenovac iz 2. svj. rata ili iz Beograda zapovjeđeni i samoorganizirani bijeg Srba iz Hrvatske prije nego što je hrvatska vojska u Oluji uopće stigla na okupirana područja.

Njihova podvala vrlo je jednostavna: nikada ne spominjati srpske zločine i posljedice koje su izazvali, već samo srpske žrtve. Naravno, uvećane za nekoliko nula. I u tome nema ničeg novog nego, kao i obično, puno toga tragikomičnog.

Nekada žestoki velikosrpski nacionalist i ratni huškač, a danas samoproglašeni obraćenik Vuk Drašković, gostujući u emisiji „Crveni karton” Svetislava Basara rekao je: „Vladajuća ideologija u Srbiji i danas je izvrtanje istine u laž. Da je bilo ono što nije bilo. Mladi ljudi s lakoćom piju to vino laži koje postaju istina i truju se tezom da gdje god su Srbi ubijali druge to je patriotizam, a gdje su ubijani Srbi da je to zločin.”

Možemo li, dakle, govoreći o Jasenovcu, potpuno ignorirati zvjerske zločine nad Hrvatima u diktaturi Kraljevine Jugoslavije koji su bili toliko brutalni i neshvatljivi da nisu mogli ostati bez reakcije čak i čuvenog znanstvenika Alberta Einsteina? Njega politika sigurno nije puno zanimala, ali je, zapanjen bestijalnom okrutnošću nad hrvatskim narodom i sluteći kuda to vodi, osjetio potrebu da, skupa s drugim uglednim ljudima tog doba, javno digne svoj glas u njegovu obranu.

Nakon strijeljanja hrvatskog vođe i mirotvorca Stjepana Radića i još četvorice drugih hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928., a povodom brutalnog ubojstva čuvenog hrvatskog povjesničara i književnika Milana Šufflaya, kojeg su nedugo nakon toga agenti srbijanske tajne policije zatukli metalnim šipkama usred dana u Zagrebu, Einstein je, skupa s piscem Heinrichom Mannom, uputio Međunarodnoj ligi za ljudska prava (tadašnjoj UN) apel sa zamolbom da se „užasne brutalnosti protiv hrvatskog naroda” žurno obuzdaju prije nego što prerastu u nezaustavljivu spiralu nasilja.

Ovaj apel, objavljen u New York Timesu 6. svibnja 1931., dobio je potporu čitavog niza tada istaknutih svjetskih intelektualaca i javnih osoba. Šaljući ga vladama i organizacijama svega civiliziranog svijeta, Einstein i Mann su u pismu naveli:

„Kao što činjenice potvrđuju, taj se teror samo pogoršava. Imajući u vidu ovakvo alarmantno stanje u Hrvatskoj, tražimo od vas, Međunarodne lige za ljudska prava, da poduzmete sve potrebne mjere za zaustavljanje ove beskrajne i divlje tiranije. Zločini kao sredstvo postizanja političkih ciljeva ne smiju se tolerirati, a slavljenje takvih zločinaca kao nacionalnih heroja ne smije se dopustiti.

Osjećamo da je dužnost Međunarodne lige za ljudska prava apelirati na sve one koji poštuju slobodu i ljudska prava naroda da se suprotstave tiraniji koja vlada u Hrvatskoj i počnu dostojanstvene prosvjede protiv toga. Sve zemlje, poglavito Francuska, Njemačka, Poljska, Austrija i mjesta gdje Međunarodna liga za ljudska prava postoji, imaju odgovornost da djeluju kao štit protiv nasilja nad ovom malom, miroljubivom i prosvijećenom nacijom.

Očekujući vašu odluku, šaljemo vam srdačne pozdrave.

A. Einstein
H. Mann
April 1931., Berlin.”

Važno je, dakle, primijetiti da je prije gotovo sto godina, s vrlo respektabilnih adresa, upozoreno i naglašeno da se zločini koje čine Srbi kao sredstvo za postizanje svojih političkih ciljeva, kao i slavljenje zločinaca koji ih čine kao nacionalnih heroja, ne smiju tolerirati.

Osvrnemo li se s ove vremenske distance na neprekinuti niz brojnih političkih ubojstava koje su od tada velikosrbi počinili i ako znamo kako su oni koji su ih počinili uvijek bili obilato nagrađivani i slavljeni, jasno nam je da se u tom smislu u Srbiji do danas ništa promijenilo nije.

Dakle, od diktature kralja Aleksandra Karađorđevića do diktature Aleksandra Vučića traje neprekinuta matrica proizvodnje zločina i slavljenja zločinaca za postizanje velikosrpskih političkih ciljeva.

Priprema za „drugo poluvrijeme”

Pogledajte samo trenutnu situaciju u Vučićevoj Srbiji, gdje se velikosrpski ratni zločinci iz agresije na Hrvatsku i notorne udbaške ubojice iz bivše Jugoslavije u medijima promoviraju i slave kao uzorni patrioti, dok svakodnevno potiču revanšističku mržnju i osvetu prema „ustašama” od kojih su doživjeli bolan poraz u Domovinskom ratu.

Način na koji to rade Vučićevi suborci i ratni huškači, pripremajući teren za „drugo poluvrijeme”, klasični je fašizam, kopija Hitlerova odnosa prema Židovima u tridesetim godinama prošlog stoljeća i Miloševićeva prema Hrvatima, Bošnjacima i Kosovarima u devedesetima.

Neke su paralele više nego očite.

Širina, stupanj organizacije i silni novac koji Vučić i njegov režim investiraju da se žestokom antihrvatskom kampanjom, s fokusom na Jasenovac, postignu željeni ciljevi, na zavidnoj su razini. On i njegovi emisari već dugo vremena rade iza scene kako bi se povezali s moćnim židovskim lobijima i organizacijama, kako bi ugurali velikosrpske laži i mitove u vagon neizrecive patnje židovskog naroda i pokušaja njegova istrjebljenja tijekom 2. svj. rata. Takvo sramotno prepisivanje holokausta u interesu velikosrpske politike i propagande, poput „Dare iz Jasenovca”, mnoge ugledne Židove iritira i smatraju da to treba odmah prestati.

Ali veliki vožd ne odustaje.

Vidite ga koliko se i dalje forsiranjem Jasenovca, licemjernim dodvoravanjem i govorima, poput onog nedavnog u Gradini, iz petnih žila upinje da Hrvate prikaže kao fašiste i neprijatelje Židova, a Srbe kao antifašiste i njihove zaštitnike. Problem je što mu to kod onih koji dovoljno poznaju povijest nikako ne može proći.

Velikosrpski nacionalizam od Načertanija do danas

U predgovoru knjige Philipa J. Cohena Tajni rat Srbije: propaganda i manipuliranje poviješću, David Riesman, profesor emeritus društvenih znanosti na sveučilištima Harvard, Cambridge i Massachusetts, naglašava da je to potpuno suprotno od istine jer „postoji organska veza između nacizma i velikosrpskog nacionalizma”.

Citat: „Srbi su bili antisemiti davno prije pojave nacista, a onda su dijelom upotrijebili naciste, a dijelom bili opčinjeni njima zbog zajedničkih ideologija i ciljeva njemačkog nacionalsocijalizma i velikosrpskog nacionalizma.” (str. 22.)

Dakle, zloćudni velikosrpski nacionalizam isto je što i fašizam. Samo još stariji, koji se od Načertanija do danas nije promijenio. Ukratko, totalitarna ideologija posvećena pokoravanju i pljački drugih naroda.

Što su svojim ulogama u agresiji na Hrvatsku i BiH jasno demonstrirali velikosrpski („anti”)fašisti Šešelj i Vučić. Njima danas očito treba bjesomučna promocija mita o Jasenovcu i stalna hajka na hrvatski fašizam kako bi prikrili svoj te time pokušali opravdati genocidne zločine iz agresija devedesetih i održati na genocidu stvorenu velikosrpsku paradržavu u BiH.

Kome to još, barem u Hrvatskoj, nije jasno da najnoviji valovi ocrnjivanja Hrvata Jasenovcem i fašizmom, koji se šire iz Vučićeve Srbije, nisu ništa drugo do ocrnjivanje prava hrvatskog naroda da se brani od agresivnih nasrtaja na svoje teritorije i bogatstvo?

Može, dakle, Vučić, njegovi mediji i propagandna industrija proizvesti još koliko god žele zlonamjernih filmova i priča o Jasenovcu kojima će nastojati maskirati i opravdavati velikosrpske osvajačke ratove i zločine.

Može svim silama pokušati fokus javnosti vraćati u 2. svj. rat i Jasenovac kako bi time skrenuo pozornost s rezolucija UN-a i haških presuda za genocidne zločine, koncentracijske logore, zvjerska mučenja, pljačku, razaranja i etnička čišćenja u osvajačkim ratovima devedesetih.

Može se on i njegovi suborci propinjati do neba da bi na sve moguće načine današnju Hrvatsku prikazali kao „povampirenu NDH” u kojoj su svi Hrvati, osim Lordana Zafranovića, Vedrane Rudan, Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Ive Goldsteina, Ante Nobila i još par njima sličnih, „zakleti ustaše”, koji onako, iz čista mira, mrze Srbe samo zato što su „grehom rođenja Srbi”, ali to ne će spriječiti Hrvate koji vole svoju slobodu i domovinu da im i u svakom idućem osvajačkom pohodu na Hrvatsku stanu čvrsto na put.

Tragična je istina da su stotine tisuća Hrvata u dvije zajedničke države sa Srbima bili progonjeni, mučeni i ubijani zbog želje da budu slobodni. Sve drugo je kolateralna šteta i komentari koji opravdavaju ili osuđuju velikosrpske osvajačke ratove.

Željko Dogan